Knjiga oko kojoj ćemo moja sagovornica i ja razgovarati je izašla iz štampe deset dana prije ovog razgovora, a ja sam pošla u prostor koji najviše liči na ovu poetesu. Izabrale smo i stihove iz tek izašle zbirke koji su nam najviše ostali u glavi, da ih oslikamo dok traje naš razgovor. Biće to uzajamni poklon, nama dvjema. Jedno je dati svoj novac da bi odštampali svoj rad, a sasvim drugo kada drugi kažu da to nešto zavrijeđuje ulaganje njihovog novca. Ovu knjigu su štampali drugi jer, očigledno, vrijedi. Aleksandra Vujisić i ja.
„Želim da sačuvam svoju ljušturu i lepršavost unutar nje.“
• Čovjeka najbolje upoznajemo kroz strast koju on pokazuje u svom radu. Kada ste vi u pitanju, ja sam tu strast našla u vašoj poeziji. Hoćete li se složiti sa mnom da ništa tako ne ogoli pjesnika kao njegova pjesma?
Tačno je da se ogolim kroz to što pišem, ali uviđam da hvatam i vibracije meni bliskih ljudi, pa da ono što oni proživljavaju ja pretačem u pjesmu ili priču. Nekad se i sama iznenadim kada pročitam svoj rad nakon nekog vremena i uvidim koliko je neka situacija bliskih ljudi uticala na moje zapise. Dakle, tačno je da pisac najviše ogoli sebe i svoju vizuru kako doživljava svijet oko sebe, ali vrlo često i situacije ljudi koje volimo, koji su nam porodica ili prijatelji, utiču na nas i prožimaju nas. Čak i komentari na moju poeziju budu da imam dosta introspektivnih momenata kroz ono što pišem.
• Da li to znači da pred piscem postoji taj neophodni zadatak da ulazi u ljudsku dušu i tuđe svjetove da bi na taj način uočavao, upoređivao i pronalazio odgovore koji su u krajnjem njemu potrebni da razumijete sebe?
To je ono što svi svjesno ili nesvjesno radimo. Ulazimo, naravno, i u tuđe svjetove jer bi u protivnom bili prilično otkinuti jedni od drugih. Ali ono što primjećujem kod sebe jeste da ulazeći u tuđi prostor, sakupljam ono što je meni važno. Meni se čini da ljudi koji pišu imaju razvijenu moć introspekcije. Možda je to razlog zašto jasnije uoče neko dešavanje i potom se lakše povežu sa onim što je njima već vrlo blisko. Ovo se odnosi i na pisanje, ali i na život uopšte.
• Da li ste zato zbirci dali naslov „Krvarim po pismima“, baš zbog sagledavanja sebe?
To je pjesma koju ja jako volim i koja u potpunosti pripada meni. Sa tom pjesmom nije bilo sumnje da li mi se dopada ili ne, kao što je to katkad sa drugim pjesmama. Ljudi lijepo reaguju na taj naslov i nemaju lošu asocijaciju kada ga čuju. Meni je drago što ste i vi u svom prikazu moje zbirke uhvatili tu nit i razumjeli da to nije krvarenje u bukvalnom smislu, nego dijeljenje svega onoga što imam sa svojim čitalištem. Ali, Jelena, reći ću vam i ovo, možda i taj tvrdi naslov jeste da se predstavim tvrđom nego što jesam, jer ipak želim da sačuvam svoju ljušturu i lepršavost unutar nje.
• Da li čovjeku teško padaju preispitivanja?
Ja vrlo često preispitujem sebe, svoja uvjerenja i svijet oko sebe. Mislim da je to zdravo. Kao mlađa sam bila mnogo tvrđa u svojim stavovima: nešto je crno ili bijelo, bez mogućnosti da sredina bude siva. Međutim, sazrijevanjem shvatate da nema tih isključivosti i ako nećete to sami da naučite, život će vas naučiti situacijama kojima vas izlaže. U krajnjem, čovjek ima mnogo toga da uči do svoje pozne starosti. Ja mislim da se život sastoji od lijepih i ružnih situacija, ali da ružnim ne smijemo dozvoliti da prevagnu i pobijede. Iza toga čvrsto stojim i uvijek vjerujem u srećan kraj. Suludo bi bilo da je drugačije.
„Vjerujem da ću dosegnuti stadijum da danima sjedim i samo pišem.“
• Vi kao pisac iznosite sebe čitalištu i za to je potrebna hrabrost. Ima li katkad straha u vama da ćete ostati neshvaćeni?
Pišem od malih nogu. Pisanje je nešto što volim i u čemu i danas uživam. Ipak, biću i ovdje iskrena pa reći da sam dugo u sebi nosila strah od kritike, načina na koji će me drugi shvatiti, da li će me odbaciti kada iznesem ono najdublje što možda ne odgovara standardima okoline… Ali prelomila sam u sebi: ova zbirka sam ja. Da li se ja kao takva nekome dopadam ili ne, zavisi od mnogih faktora i sve ih prihvatam. Lijepo je kada se nađete sa ljudima koji slično razmišljaju pa u tome podijelite interesovanja, ali sasvim je normalno da ne očekujemo shvatanje od svih i aplauze. To je život i ne bi bilo lijepo da nas svi ohrabruju.
• Da li sada nakon objavljene knjige osjećate unutrašnju lakoću jer zaokružili ste jedan važan projekat i idete dalje?
Tu baš nemam šta da dodam tome što ste rekli: sada sam se raspisala još više, iako oduvijek pišem dosta. Nemam više onaj momenat kada prelamam u sebi da li svoj rad poslati ili ne poslati na neki konkurs. Samu sam sebe ohrabrila i ohrabrili su me ljudi koji su mi bliski. Sad sistematizujem i prozu koju sam pisala. Moja poezija ima toliko nagrada i pohvala, ali moj doživljaj jeste da se ja kroz prozu bolje izažavam. Možda griješim, ali razlog što sam je zanemarila jeste što proza zahtjeva više vremena i discipline. Vjerujem da ću dosegnuti stadijum da danima sjedim i samo pišem, ali sada su okolnosti takve da to sebi ne mogu da priuštim.
• Osjeća li se pisac čak i zdravije kada sve iz sebe stavi na papir, pa još to i ukoriči?
Pisanje jeste neka vrsta autoterapije, čak i u teoriji književnosti jeste definisano nešto što se zove terapija pisanjem. Lijep je osjećaj kada stvarate – svaki rad rukama doprinosi tom lijepom osjećaju koji dijele svi stvaraoci. Djeca to sasvim lijepo izražavaju, jer nemaju problem oko toga hoće li biti prihvaćeni. Kasnije nas sputavaju društveno nametnute norme, a kritičari nauče da budemo na oprezu. A to je šteta: poznajem jako mnogo talentovanih ljudi koji ne osjećaju potrebu i želju da svoj talenat podijele sa svijetom iz straha kako će to biti prihvaćeno. Možda će zvučati grubo, ali društvo na Balkanu je više sklono da uputi kritiku, nego da pruži podršku. Ja imam sreću što sam okupila oko sebe ljude sa kojima slično razmišljam. Uostalom, to je i normalno jer se družimo sa ljudima koji imaju slična interesovanja, ali i koji znaju da pruže podršku i poguraju kada je to potrebno.
„Jesam uvijek svjesna i svojih mana.“
• Aleksandra, ovaj razgovor vodimo u prostoru gdje vi radite sa djecom: gdje im dajete podršku, ohrabrujete da budu slobodniji, maštovitiji, smjeliji. A da li sa istim elanom i razumijevanjem sebi dajete istu količinu takve podrške? Da li je žena sklona da sebe kritikuje više nego što bi trebalo?
To dolazi sazrijevanjem i mnogo zavisi od samopouzdanja. Čovjek gradi sebe dosta dugo, čak bih dodala i da je to proces koji se nikada ne završava. I nauka nam kaže, da se svakih sedam godina ćelije u našem tijelu u potpunosti promijene. Ako je tako, onda postoji mogućnost da „reprogramiramo“ sebe u boljem smislu. Sve se svjesno i nesvjesno kupi iz sredine, a imamo i onaj momenat da se djevojčice tretiraju drugačije od dječaka – od njih se očekuje da budu smjernije i disciplinovanije za razliku od dječaka kojima se bunt opravdava. Često čujem to opravdanje: „Pa on je dječak“, što nikako ne odobravam jer i dječak treba da zna za disciplinu, a onda i za književnost i umjetnost uopšte. Svako dijete je individua za sebe i ne smijemo ga ograničavati normama.
• Da li bi se sa toliko žara zauzeli i za sebe danas, kao za svoje ili tuđe dijete?
Sad bih, jer sada imam iskustvo i zrelost. Kao djetetu mi je sigurno bilo teže. Mada reći ću da to katkad zavisi i od našeg raspoloženja i spremnosti da branimo svoje stavove. Nekada popustimo, ali kada su neke situacije vrlo važne svakako da ne odstupam od vlastitih uvjerenja, bez obzira na raspoloženje. To je, pretpostavljam, kod svih tako. U krajnjem, tačno je da sve jače branim ono u šta vjerujem i to bi trebalo svi da radimo na kulturan, normalan i uljudan način.
• Hoćete li se složiti da je to donekle i do naših godina? Naime, i psiholozi kažu da žene ulazeći u svoje zrele godine postaju svjesnije sebe, svojih borbi i puteva koje su prošle da bi došle tu gdje jesu, što ih je u krajnjem naučilo i da cijene uloženi trud?
Sasvim sigurno da je to tačno, ali ja sam uvijek svjesna i svojih mana. Nemam problem da priznam da nešto ne znam, da mi nešto teže ide nego drugom. Ali i to je sastavni dio zrelosti. Kada nju ne dosegnete onda ste još uvijek u fazi kada biste da sakrijete svoje slabosti. Nakon nje čovjek izgradi odbrambene mehanizme i dovede ih na nivo koji pruža luksuz da kaže: „Ovo ne umijem.“ To je nešto što suprug i ja forsiramo u krugu porodice koju smo stvorili. Istina je jako važna – i kada dobro i kada loše uradimo. Uvijek postoji mogućnost ispravke i to ohrabrujemo kod naše djece.
• Jesmo li imali mi toliku podršku kada smo odrastali, kao sada naša djeca?
Ne znam koliko smo mi to imali u našim porodicama. Naravno, autoriteti i granice moraju da postoje. Čini mi se da se tada mnogo manje obraćalo pažnje na to kakav je ton kada pozivate dijete da dođe na večeru, a da od tog banalnog primjera ne idemo na daleko ozbiljnije. Ljudi često kritikuju moderni način odgoja i iskreno ima tu dosta elemenata za kritiku, ali sa druge strane svako od nas mora da pronađe u životu ono što mu prija. Morate da osjetite svoje dijete i u tome pronađete zdravi balans između toga kakvo bi nešto trebalo da bude a da je društveno prihvatljivo i onoga u što vi vjerujete da je najbolje.
• Je li to uvijek lako?
Nimalo. Roditeljstvo je balansiranje sa djetetom u rukama kao da je od stakla – trebalo bi da ga kao roditelj naučite da bude kulturno ali i da se zauzme za sebe, da voli životinje ali i da bude na oprezu… Nije to lako, ali jeste vrijedno! U svemu tome i mi kao roditelji dosta učimo. Ja ću se našaliti pa reći da me je baš roditeljstvo naučilo da budem strpljiva, jer jesam često brza i u toj brzini hoću sve i odmah. Za sve važne situacije u životu je dobro da zastanemo, sagledamo i nađemo način da djelamo na najbolji način.
„U životu je najvažnija istina, a to podrazumijeva da budete hrabri prema sebi i drugima.”
• Kada sam čitala vašu knjigu počela sam da prepoznajem u vama prkosnu revolucionarku koja hoće da bježi od „ispraznih riječi, obećanja, nedorečenog, slabog stiska ruke, od onog što ne tinja, ne cvjeta, ne raste….“ Da li je lako ostajati dosledan svojim svjetovima i “kotrljati svoje snove uzbrdo pa čekati da oni polete…”?
Nije lako. Svi smo društvena bića, svi nailazimo na situacije koje nam prijaju manje ili više. Taj bunt koji pominjete jeste nastao u trenutku preispitivanja da li je moderan način života, koji svi vodimo, zaista i meni potreban, da li želim da nastavim na isti način. Često kroz društvene mreže vidim poruku da bi trebalo izgraditi život od kojeg nam neće trebati godišnji odmor. Svi imamo tu potrebu, neko uspije da to ostvari, neko ne.
• Ima li tu prostora kada možemo da pravimo kompromis, ali i tačka kada kompromis ne dolazi u obzir?
Pravim odabir: postoje situacije koje ne smijem da mijenjam kod sebe zbog drugih, a ima i onih oko kojih možemo da pregovaramo. Nikome od nas nije lako u tome. Meni je u životu najvažnija istina. To podrazumijeva da budete hrabri prema sebi i drugima. Pomenuću opet moderan način života zbog kojeg smo se odrekli situacija koje nam prijaju zbog nekih drugih. Jelena, sve prolazi. Ružne situacije prolaze. Ali, prolaze i one dobre. I kada je teško u to povjerovati, to uvijek bude tako. Tvrdoglava sam kada sam sigurna u nešto.
• Ima li tu mogućnosti i za balansiranje – kada dajete oduška potrebi da lepršate, ali i da stojite čvrstim nogama na zemlju?
Biću iskrena: kao i svi imam i boljih i lošijih dana. Nekada dopustim toj svojoj lepršavosti da dominira, a onda se iz raznih razloga vratim na zemlju. Ja, inače, sebe doživljavam kao nekog kome je glava u oblacima i u najozbiljnijim situacijama. Potreban je veliki trud održati taj balans, ali trudim se.
• Da li je lako da nakon nekreativnog dana – kada se, na primjer, vratite sa vašeg primarnog posla, podvučete crtu, odete u „Čigralište“ i tamo budete maštovitija verzija sebe?
Srećom, nema mnogo takvih dana, ali dešavali su se. Te vrlo rijetke situacije izgledaju tako da kada uđem u ovaj prostor pitam se hoću li išta imati djeci da ponudim. Ali kada djeca počnu da ulaze u ovaj prostor onda se sve mijenja. Rad sa djecom i pisanje je za mene neki vid terapije. To mi mnogo prija i kroz taj rad odlazi sve ono loše što se nakupilo tokom dana. Koliko god da ste tog dana potrošili energije, djeca vam je vrate na najljepši način. To zvuči kao fraza, ali vjerujte da je to apsolutno tačno.
„Život jeste lijep kada imate dozu ludosti i hrabrosti.“
• Kao neko ko “žmuri po predstavama, dobro uvježbanim projekcijama, jer znate da život je nešto sasvim drugo…” da li ste zahtjevni od života? I šta zapravo hoćete od njega?
Vrlo je kompleksno pitanje, ali da, jesam zahtjevna. Život jeste lijep kada imate dozu ludosti i hrabrosti da budete to što jeste. To nije lako i o tome smo već razgovarale. Ono što je važno jeste da to sebi svi dugujemo: ako Jelena voli da piše, onda Jelena treba da sjedi i da piše. E sada to treba uklopiti i u način života koji smo prihvatili što nije lako, ali jeste lijepo. Uostalom, i nije poenta da nam uvijek bude lako jer nekad su lijepe stvari one do kojih se teže dolazi.
• Da mi otkrijete tajnu: poezija vam je gotovo svuda po svijetu nagrađena. U tome ste mudri jer koristite ono za šta ste se školovali a to je engleski jezik i književnost. Govorite strane jezike, poezija vam se prevodi na italijanski, španski, kineski, poljski i na druge jezike. Šta je ono što oduševi vašeg čitaoca?
Mislim da je to iskrenost i moja odluka da kroz to što pišem budem to što jesam. Emocije su presudne za sve u životu i koliko god bježali od njih, sve u životu je obojano po nekom bojom emocija.
• Ovaj intervju radimo u vašem edukativnom centru gdje vi okupljate mališane, čitate im i stvarate ono što će jednog dana postati uspomena. A gdje je sve pisana poezija iz knjige „Krvarim po pismima“?
Ja sam se dugo oslanjala na svoje pamćenje, pa bih to nešto „napisala“ u svojoj glavi i poslije prepisala iz nje na papir. Tada sam uvijek pisala rukom. Kako vrijeme odmiče, počnete više da se oslanjate na telefon i ukucavanje svojih zamisli u njega. I zamislite, prije neki dan vidim da ja u svom telefonu imam preko šest hiljada zabilješki. To su pjesme, priče, misli…. Sada na taj način čuvam sva kreativna razmišljanja. Što se tiče ove knjige, u njoj su pjesme pisane prije petnaest godina kada sam ih zapisivala rukom, ali i one iz novijeg perioda koje sam kucala u telefon.
• I da li se vraćate zapisu iz telefona da ga doradite, oblikujete?
Noć je moje vrijeme. Tada završim sve obaveze tokom dana i prija mi tišina. Tada se spontano uhvatim za telefon i ukucavam u njega svoje misli i oblikujem ih. Trebalo bi da se vratim pisanju rukom. To je dobro i za djecu, a i za nas odrasle.
• Ja vas zamišljam sa rokovnicima…
Imam ih mnogo, sa raznih kontinenata i sa različitim motivima. Svima je zajedničko da su prešareni. Kada su rokovnici vizuelno lijepi onda podsvjesno želite da vam je i taj sadržaj lijep.
• A da li svaki od tih rokovnika ispunite?
Završim svaki. Imam jedan napola dovršen i posljednja pjesma koja je u njega upisana je posvećena mom pokojnom ocu. Svjesna odluka je bila da taj rokovnik bude prekinut baš njome. A ostali su baš hrabro ispisani.
• Sagledavate li sebe kroz svoju poeziju sa distance, pa da vršite upoređivanje sebe sada i tada? Jer neko piše dnevnike, a vi poezijom opisujete sebe.
Pisala sam dnevnik dosta dugo. Prestala sam možda zato što više volim da odlutam u svoje svjetove a to lakše činim kroz poeziju. Dnevnici su sjajan način da ispratite sebe, a knjiga koju ću uvijek da preporučim jeste Dnevnik Ane Frank. To je jedna od pozitivnijih knjiga koju sam pročitala, a koja vas uči da uprkos svemu morate dalje na ovaj ili onaj način. Ljepota je u tom sagledavanju sebe kroz radove.
• Stičem dojam da vi svaki dan napišete po neku pjesmu.
Da.
• Onda da to objasnimo ovako: odustali ste od dnevnika kao gomile potrebnih ili nepotrebnih podataka i onda izabrali da kroz poeziju svakodnevno filtrirate stvarnost. Možemo li na taj način to objasniti?
Može i tako. Nikad nijesam tako razmišljala, ali može se reći.
„Nekada nijesmo ni svjesni koliko sitnicama odredimo nečiji put.“
• Kako privoljeti djecu da čitaju?
Poznat nam je onaj citat da ne postoji neko ko ne voli da čita, nego još nije naišao na pravu knjigu. Jelena, i mi kojima se čini da umijemo da odaberemo dobro štivo, imamo faza kada volimo da čitamo ono što nije duboka filosofija. Poštujmo to kod sebe, pa i kod svoje djece. Ljudi zaboravljaju dijaloško čitanje, kada roditelj ili onaj koji čita vodi dijalog sa djetetom o tome šta znači neka riječ, šta dijete misli o pročitanom… To je nešto što je jednostavno, ali i to jednostavno zaboravljamo.
• Da li se nama čitalo kada smo bili mali?
Vi znate da jeste, čitali su nam i roditelji, bake i djedovi. Šta se desilo u međuvremenu, ne znam, a ne bih da osuđujem ni razvoj tehnologije jer nam je ona u mnogim situacijama olakšala život. Očigledno ne uspijevamo da pronađemo balans. Zamislite, u našoj porodici su se gosti oduševljavali što nam djeca ručavaju bez upotrebe telefona. One sada imaju deset i osam godina, ali to je uvijek bilo tako.
Uvijek ima prostora za razgovor i igru: kada ručavate, putujete, sjedite… To su male stvari kojima mi kao roditelji pomažemo svojoj djeci da izgrade rječnik i izražavanje. Sve počinje od sitnica: da sjednemo sa svojom djecom, da odložimo naše telefone i napravimo vrijeme za čitanje. I potpuno je nevažno koje je to vrijeme dana: da li je to pred spavanje, da li izjutra prije svih obaveza, tokom dana… To je vrijeme koje najviše odgovara toj porodici i sve ostalo je nebitno. Moramo naći to vrijeme.
• Koliko traje preporučeno vrijeme za čitanje?
Unicef je radio istraživanje i rekao da 15 minuta čitanja dnevno, djeci pomaže da čuju preko milion novih riječi godišnje! Zamislite onda šta možete da uradite sa pola sata ili 45 minuta. Svi vodimo užurbani način života i jurimo nametnute rokove, ali, Jelena, taj minimum možemo da nađemo kao roditelji. Učlanite djecu u gradsku biblioteku, pa i u školsku… Postoje dani kada su članarine besplatne za svu djecu i građane. Iskoristite to. Nekada nijesmo ni svjesni koliko sitnicama odredimo nečiji put.
• Može li nekada biti i previše čitanja?
Petnaest minuta je minimum, a morate da osluškujete svoje dijete kada stati. Pođite od sebe – nekada ni vi nijeste raspoloženi da knjigu pročitate za jedan dan, nekada vam treba i mjesec dana, dok treću knjigu možda nećete ni pročitati do kraja jer vam se ne dopada. Zato, osluškujte svoje dijete. Nađimo način da od onoga što nam je najvažnije – a to su djeca i porodica, ne odustanemo nikad. Kakve god da su nam obaveze koje svi imamo!
• Jesu li česte te slatke male pobjede, kada primjetite da se neko dijete kod vas u „Čigralištu“ zainteresovalo za knjigu, a do tada nije imalo volju za čitanje?
Jesu česte i to mi vraća optimizam. To mi daje snagu da guram dalje moju životnu filosofiju: sve kreće od malih stvari. Koncept naših radionica je vrlo jednostavan – djeca se upoznaju kroz igru, onda čitamo, razgovaramo, sjedimo…. U svemu je važno da se svi uvijek lijepo saslušamo, da nijesmo neprijatni jedni prema drugima pa i kada se ne slažemo… Jelena, djeca su različita, a na nama je da im pomognemo da se izraze. To naposljetku uvijek bude prelijepo, što opet nije važno koliko činjenica da to dijete uživa u svom procesu stvaranja. U tom procesu maska koju je dijete napravilo može biti kriva ili jednobojna, čak i vuk može biti crven ili zelen. Moramo svi da imamo prostor za kreativnu slobodu, jer tako učimo važne stvari.
• U našem užurbanom životu, da li mislite da bi i roditelju bilo dobro da ima taj prostor za kreativnu slobodu?
Mi smo generacije koje su ostale osakaćene za mnoga lijepa dešavanja – predstave, koncerte…. Bila sam studentkinja kada je moja profesorica bila zapanjena što mi kao studenti nijesmo išli nigdje preko fakulteta na razmjenu. Putovanja su važna da izgradimo sebe. Moramo poznavati ljude koji su drugačiji od nas jer nije zdravo ako se zatvorite u svoj mali komfornistički svijet. Sjećate se, u jednom periodu nijesmo ni imali veliki izbor kulturnog sadržaja, pa smo se mi – koje je to interesovalo – svojski borili da dođemo do njega. Kroz sve te godine smo ostali uskraćeni, a sada bi trebalo da svi poradimo da se to nadoknadi. U svemu tome, nemojte misliti da je sva odgovornost na institucijama. Naprotiv, i mi pojedinci se moramo uključiti, jer i pojedinac može mnogo toga da promijeni a da toga nije svjestan. Jelena, tragajmo! Dokle god tražimo, uvijek smo na dobrom putu.
***
OSLIKAVAMO STIHOVE
Moja ideja je bila da dok razgovaramo oslikavamo stih ili stihove iz Aleksandrine zbirke koji su nama dvjema ostali upečatljivi.
Ja sam se dvoumila između dvije pjesme:
„Zato bih voljela da izrazim želju da vaša „Đačka zakletva“ uđe u čitanke djece za deveti razred. Da to bude posljednja pjesma koju bi djeca naučila u osnovnom školovanju pred odlazak u ozbiljnije priče. Želim da to bude i pjesma koja će se prepisivati kroz novogodišnje čestitke i upisivati u prvu stranu novih rokovnika kao obećanje.“
Za tu pjesmu mi je Aleksandra rekla:
„Đačka zakletva“ je nastala u jednom dahu. Čak kada sam je napisala, bila mi je pomalo smiješna, pa i djetinjasta. Već naredni dan, kada sam je pročitala iznova, nije mi izgledala tako. Komentari prijatelja kada su je pročitali bili su da sam pogodila suštinu, što me naposljetku i ubijedilo da „Đačka zakletva“ nije tako naivna kao što se meni činila. Definitivno mi je to jedna od dražih pjesama.
Đačka zakletva
Svečano obećavam sebi da
gluposti neću zvati problemom,
čauriti dane bespotrebnom ljutnjom,
radosti nove opterećivati tremom,
prosipati riječi u bunare duboke,
one u kojima sve se gubi,
kupiti tuđe nesigurnosti i žaoke,
čuditi se otkud da svi su grubi –
nema te pjesme koja više nije moja,
životu više ni kraja ni broja.
Ipak sam odabrala druge stihove koje sam oslikala.
„…vjerujem čudacima,
dragocjeno ih je malo na svijetu…“
Da objasnim svoj rad: džoker je u nekim igrama najjača karta. U cijelom špilu, koji obično ima 52 karte, samo su dva ili pak jedan. „Divalj“ je jer može da zamijeni sve. Izaziva autoritet, uliva strah, obraduje onog koji ga ima, sa njim se može sve i lako…. Malo je tih čudaka. I zato sam odmah pomislila upravo na džokera kada pročitah ove stihove.
Aleksandra:
„Ja sam se odlučila za jorgovane. Ta pjesma „Usta puna jorgovana“ mi se nije dopala kada sam je napisala. Čak sam se i dvoumila da li da je uvrstim u rukopis koji sam poslala na poetski konkurs koji je doveo do objavljivanja ove knjige. Napisala sam tu pjesmu sa lakoćom, ali pratio me osjećaj kao da nije moja, kao da mi ne pripada. Međutim, kako sam je iščitavala, postajalo mi je jasno da je to ipak moja suština. Čak sam htjela da se i zbirka zove tim naslovom, ali tražeći sa izdavačima zajednički objedinitelj svih pjesama, nekako su se sa ta pisma nametnula kao zajedničko u svim pjesmama.
“Usta puna jorgovana
liječe se od poganih riječi
koje sam nizala pod
izgovorom slomljenog
proljeća…”
• Da li to znači da je ovaj rukopis osvojio nagradu štampe na nekom poetskom konkursu, jer nijesam taj podatak našla nigdje kroz stranice zbirke, a vrlo je važan? Jedno je napisati i objaviti rukopis o svom trošku, a sasvim drugo kada neko ko se razumije u kvalitet poezije prepozna to u vašem radu i pokaže spremnost da za to izdvoji svoj novac i prezentuje čitalištu.
Početkom godine je izdavačka kuća iz Srbije, Kraljeva, raspisala poetski konkurs. To je njihov redovni konkurs. Ovo je bio prvi put da ja pošaljem cijeli rukopis, za razliku od mnogih drugih konkursa kada učestvujem sa po jednom pjesmom ili prozom.
• Kako ste birali pjesme koje će se naći u poslatom rukopisu?
Kada bih imala taj isti zadatak da odradim za drugog, tada bih se sigurno držala principa koje zastupa teorija. Ali kada sam ja u pitanju, odradila sam taj izbor „iz stomaka“ – ono što mi se dopalo. Rukopis je ušao u uži krug što je bilo pozitivno iznenađenje, s obzirom da su tu imali mogućnost prijave sve poete sa prostora ex Jugoslavije. Svi koji su bili u užem krugu, dobili su mogućnost da se njihova zbirka odštampa. Svakako da sam prihvatila ponudu. Bila sam vrlo prijatno iznenađena profesionalnošću i odnosom izdavačke kuće.
Aleksandra, do našeg susreta, “lijepo je disati, lijepo je disati”.
Hvala na hrabrosti da svoje “krvarenje po pismima” izložite čitalištu…
I hvala što smo i kroz ovaj razgovor krvarile u iskrenosti.
Intervju uradila: Jelena Petrović,
Podgorica, ljeto 2022.
Toplo preporučujem da posjetite stranicu “Čigrališta“. I toplo preporučujem i edikativne radionice koje se odvijaju u maštovitom prostoru u kojem smo se lijepo zabavile i nas dvije stvarajući ovaj lijepi intervju.
