Ovo je prvi put da Vujisići otvore vrata ljudima koji hoće da ih predstave široj zajednici. Želim da upoznate ženski dio njihove porodice uz moju iskrenu zahvalost njima trima – Aleksandri, Petri (11 godina), Martini (9), ali i Aleksandrinom suprugu i ocu djevojčica, Mirku, koji je imao strpljenja za žensko čavrljanje. Čini mi se da se samo u poeziji Aleksandre Vujisić može naći ideja o „srcu u gipsu“ i „prstima koji utrnu od hladnoće svakodnevice“. Zato je, možda, i ovaj intervju sasvim drugačiji od onih na koje smo navikli.
U četvrtak, 16. novembra, u KIC-u Budo Tomović će se održati promocija naslova „Slon na trapezu“. U minulih 10-tak dana Aleksandra Vujisić je imala desetak gostovanja u medijima. Nakon svih koje sam propratila poželjela sam da osjetim prostor u kojem Aleksandra stanuje sa svojom porodicom i gdje se slivaju svi njihovi uspjesi i borbe. Uvijek sam se pitala i gdje se smještaju sve nagrade koje Aleksandra i njene ćerke dobijaju na raznim književnim takmičenjima. Otkrile su mi i to tokom ovog druženja.
„Suprug mi je za 12 godina našeg braka poklonio moj portret.”
• Aleksandra, koliko često otvorite vrata svog doma za susrete sa novinarima i da li je uopšte bilo poziva od strane medija da se razgovor napravi baš na izvoru vašeg stvaralaštva?
Ovo je apsolutno prvi put da se vidim sa nekim u ovoj ulozi u svom domu, a daleko od toga da ne volimo goste i da se družimo. Moram priznati i to da uglavnom elektronski mediji traže susret i razgovor, i onda uvijek dogovor ide u tom pravcu da ja dođem u njihov studio. Tako da je ovo i prva molba da se intervju uradi baš ovdje i drago mi je što je to za „Plavu zvijezdu“.
Kada sjednete u centralnom dijelu dnevne sobe kod Vujisića, prvo što morate da uočite jeste Aleksandrin portret u centralnom dijelu zida. Uz mnogo smijeha Aleksandra mi je objasnila:
„Suprug mi je za 12 godina našeg braka poklonio ovaj portret. Sliku je napravio njegov kolega na osnovu fotografije. Iskreno, mislim da je to bio poklon koji me najviše u životu iznenadio. Sada se već jesam navikla da gledam samu sebe, ali u početku mi je bilo neobično. Možda sam kao dijete imala tu želju da imam svoj portret, ali u odraslom periodu nikad nijesam imala poriv da to realizujem. Kada katkad radimo od kuće i uključujemo se online, portret ulazi u kadar te se kolege znaju šaliti sa mnom da sam kao Tito sa svojom slikom u pozadini na zidu.“
„Nije uvijek sve lako, ali svoje strasti moramo da njegujemo.“
U julu 2022. godine je izašla prva zbirka Aleksandre Vujisić, pod naslovom „Krvarim po pismima“.
U julu 2023. je objavljena druga zbirke iste autorke, a prve posvećene djeci, pod naslovom „Djetinstvo u džepu“.
U septembru 2023. je izašla knjiga za odrasle „Slon na trapezu“.
Za 14 mjeseci je objavila tri naslova.
Uz to je supruga i mama dvije djevojčice koje nižu značajne uspjehe na literarnim konkursima. Vodi edukativnu radionicu „Čigralište“, na poziv osnovnih škola i vrtića održava kreativne radionice svuda po Crnoj Gori, a uz sve to ima stalno zaposlenje koje od nje zahtjeva maksimalnu posvećenost. Aleksandrine pjesme nižu velike uspjehe na poetskim konkursima u državi i regionu.
• Aleksandra, na osnovu ovih rezultata jasno je da vi znate da odvojite ono što jeste važno od onoga što je lako i zabavno. Da li je jednostavno ostati dosljedan onome što želite da uradite?
Nije lako! Jelena, ti znaš da volim prozu i da imam želju da završim to što imam zapisano u proznoj formi. Ali ne uspijevam iz razloga što nije lako. Proza zahtijeva mnogo više vremena i discipline, barem onakva proza kakvu ja zamišljam i volim. Poezija prirodno izlazi iz mene pri čemu joj, svakako, takođe posvećujem i vrijeme i energiju ali drugačija je od pisanja proze u smislu da zahtijeva više discipline. To mi je zadatak za naredni period: da završim prozni dio.
• Iako nije lako, ne odustajete?
Ja stvaralački impuls ne suzbijam. Vrlo često mi se desi da pjesme napišem u najneobičnijim okolnostima. Skoro, na porodičnom putovanju van Crne Gore, sam obećala da ću se opustiti i da neću pisati, a napisala sam tri pjesme koje su, pritom, sasvim drugačije. Ponekad moje pjesme djeluju pomalo melanholične, neke zaista i jesu, ali to je odraz stanja u kojem sam tog dana. Svi imamo dnevni ritam koji na kraju, ponekad, ostavi gorak utisak. Ali i pored toga, poruka na kraju pjesme bude pozitivna.
• Da li se trudite da ta poruka bude takva, ili ona prirodno isteče iz vas?
Ne trudim se, a bude pozitivna. To je, valjda, način da i sebi i drugima poručim da nije uvijek sve lako ali da svoje strasti moramo da njegujemo da bi život bio ljepši.
„Čak 80% naslova u zbirci „Slon na trapezu“ je nastalo dok se spremam za spavanje.“
Kada se sumira sve ono što Aleksandra radi, nemoguće je ne istaći disciplinu. To je ono što nam svima vrlo često fali, zato evo primjera kako to rade oni koji postižu najupečatljivije rezultate. Iako je bila nedjelja veče, novembarska hladnoća, iako joj je porodica kod kuće i iako je sve bilo takvo da bi neko drugi imao nepokolebljivi poriv da se ušuška i odmara, Aleksandra je između dva termina za naš susret izabrala onaj koji je bio odmah. Zato je pitam da li je u svemu takva: brza, efikasna i tačna. Odgovorila mi je:
„Jesam, naročito kada je u pitanju pisanje poezije i susreti sa ljudima koji me inspirišu. Tome hrlim vrlo rado i entuzijastično i nekako se nikad nijesam pitala da li je to dobro ili da li ostaviti za sljedeći dan. Tu se dosta oslanjam i na intuiciju. Jedno je moja apsolutna posvećenost kada radim stvari koje volim, a drugo je onaj unutrašnji glas koji s godinama sve više slušam. Kada je taj glas jutros rekao da ovaj susret ne treba odlagati, poslušala sam ga.“
• Kako prevaspitavate sebe kada se umorite od pravila koja sebi postavljate?
To su momenti kada se zainatim. Svakome naiđe period kada nam se ne stvara ili čini da to što radimo je previše mračno, površno ili nešto treće. Ipak, s godinama sam naučila i da tog ličnog kritičara malo prigušim i stvarima pristupam konstruktivnije. Ne želim sebe da tjeram, jer ukoliko to što činite nije iz najboljih namjera, onda nije ni dostojno toga da ga završite. Ali važno je da se vratim na to nešto i pokušam iznova. Pa ako zaista ne ide, odustaću. Imam sreću da inspiracija dolazi spontano i da ne moram sebe da tjeram kada je poezija u pitanju. Za prozu je to drugačije.
• Da li vam katkad bude malo 24h u toku dana?
Imala sam period kada me brzi tempo umorio, ali čim sam dobila dodatnu energiju i dalje održavam isti tempo. Moji dani počinju veoma rano spremanjem za sve one obaveze tokom tog dana koji nekad bude i haotičan. Kada već ustajem rano, u posljednje vrijeme se trudim da mi taj dan ne traje predugačko. San mi je postao dragocjen i dajem sebi priliku da odmorim. Prija mi kada ne idem prekasno na spavanje ali priznaću ti, kada legnem kasno – to vrijeme bude period stvaranja. To su oni trenuci kada navijem budilnik za sljedeći dan, a onda kažem sebi: „Aleks, nije još gotovo sa ovim danom“ . I tako krene pjesma. Čak 80% naslova u zbirci „Slon na trapezu“ je nastalo dok se spremam za spavanje.
• Imate li one jutarnje rituale kada se, možda, ustanete prije svih ukućana i u rokovnik istresete sve zadatke koje imate pred sobom toga dana, pa uveče da štrikirate sve što ste uspjeli i pohvalite sebe sa jednom „bravo“?
To sam vrlo kratko radila i isključivo za poslovne obaveze. Kad bolje razmislim, to nije loša tehnika jer nekad nam se čini da to što mi radimo nije ništa, a u suštini čovjek tokom dana dosta toga stigne i završi. Moglo bi to „bravo“ da dođe na kraju dana kao lična satisfakcija.
„Rokovnici su moja mala kolekcija bogatstva koju čuvam i koju volim.“
• S obzirom na intezitet objavljivanja svojih zbirki, koliko brzo popunjavate rokovnike poezijom i idejama?
U jednom periodu rokovnike sam trošila nemilosrdno! Baš nemilosrdno! Sad sam, nažalost ili na sreću, iz praktičnih razloga prešla na digitalni dio. Dosta kucam te mi je dosta radova sačuvano u telefonu i na računaru. Ipak, zapis rukom mi je nešto što je draže, tako da sve što napišem rukom to i sačuvam. Imam rokovnike koje čuvam i koji su mi posebno dragi, ne samo zbog svojih zapisa, nego što su tu uspomene na drage ljude i momente. To je moja mala kolekcija bogatstva koju čuvam i koju volim.
• Šta je sa sveskom poezije koju ste kao djevojčica poklonili svojoj mami?
Da, ona još postoji kod moje mame. To je sveska sa mojim pjesmicama i ilustracijama koje sam joj posvetila i poklonila. Pisala sam ih pred prvi razred i sama ih ručno ušila sa debljom naslovnom koricom na početku i kraju. Mislim da se to još čuva u majčinoj fioci sa dragocjenostima.
• Pohvalite mi se, ko vam se više javlja sa utiscima o vašoj poeziji – čitaoci iz regiona ili iz Crne Gore i šta kažu?
U početku se javljalo više ljudi iz regiona. Kada je „Slon na trapezu“ izašao iz štampe, mnogo više ljudi iz Srbije i Hrvatske je pokazalo zainteresovanost. Oni su više i pratili stranice na mojim društvenim mrežama, više komentarisali i slali mi poruke. Možda je region veće tržište, a moguće i da oni više čitaju. Ipak, na moju sreću, sada se situacija dosta mijenja: dosta ljudi iz Crne Gore mi se javlja sa komentarima da ih moji stihovi motivišu. Svakako, moramo u Crnoj Gori da ujedinimo energiju i više radimo na promociji stvaralaca iz naše zemlje. Ima nas priličan broj.
Tada smo u razgovoru pomenule stvaralački rad Sanje Vilus i njen roman „Tražeći mir“.
„Od nje nažalost nijesam pročitala ništa, a odlomci na koje sam naišla na „Plavoj zvijezdi“ su mi se dopali. Čitanje njenog stvaralaštva sam sebi obećala kao budući poklon. Morate pogledati šta knjižare i biblioteke u regionu čine za svoje stvaraoce. Čini mi se da je to sve ozbiljnija priča nego kod nas.“
Otkrila sam joj rezultat mog neplaniranog istraživanja u jednoj od naših knjižara:
“Moram vam pomenuti primjer iz kojeg možemo izvući paralelu. Kada sam svratila u Podgoričku knjižaru da kupim poklon čitaocu „Plave zvijezde“, žena u knjižari mi je rekla da je daleko veće interesovanje za vašeg „Slona na trapezu“ nego za naslov „Krvarim po pismima“ iz 2022.godine. Tako da je ipak primjetan pomak.”
Aleksandra se nadovezala svojim komentarom:
“Veći dio tiraža za moju prvu zbirku je otišao u Srbiju, jer je izdavač iz Srbije. Moguće je da se zato u Crnoj Gori manje čulo za taj naslov. Ali uvijek i u svemu može bolje. Promocija za „Djetinjstvo u džepu“ je dala sjajne rezultate, promocija „Slona na trapezu“ tek treba da se desi, a onda je i uloga društvenih mreža važna u ovoj priči jer sam se i na njima maksimalno trudila da približim svoj rad. Taj moj „maksimalni trud“ ide do te mjere da me drug iz srednje škole pitao: „Misliš li da će ljudi zaista da kupuju tvoju knjigu ako svaki dan nešto objaviš iz nje?“ Ipak ne smatram da svojim objavama činim sebi medveđu uslugu, jer poenta je da zaintrigiram ljude, da u letu uhvate moje stihove, prime ih i rastumače na svoj način.”
„Moj Nobel je bio u trenutku kada su mi ćerke rekle da su ponosne na mene.“
Mnogo novinara je ovih dana pitalo Aleksandru o kutku u kojem stvara, a onda nam je ona ispričala da jeste poetski nomad – piše svuda gdje je obuzme inspiracija i o temama koje je uznesu u baš tom jednom trenutku. To je meni sasvim razumljivo, ali zato želim da je pitam da li joj se dešava da dobije poriv da napiše pjesmu ali da onda svakodnevica počinje da melje: sastanci na poslu, odlasci po djecu, spremanje obroka… Nakon svega onaj poriv ostaje uprljan svim uobičajenim obavezama žene. Kako nađe snagu da strese sa sebe sve suvišno što se nalijepi, sjedne i iznjedri ono što je htjelo vani. Aleksandra mi je odgovorila:
„I to su isti momenti kada se zainatim sebi i tim obavezama, pa pjesma nastane na pauzi poslovnog seminara, između dva sastanka ili dok pržim palačinke. Imam drvenu stoličicu na koju znam da sjednem dok pržim.“
• I da li se onda dogodi da zagori palačinka?
I to se dešava. Šalu na stranu, važno je da ja sama i svjesno odlučim da taj jak stvaralački impuls ne suzbijam. Skoro sam razgovarala sa starijom ćerkom o tome: jako je važno da to što me zaokupi zapišem odmah. Svakako, ja ću se vrlo vjerovatno sjetiti toga kasnije ali će to što zapišem tada samo ličiti na prvobitnu ideju, a nikad neće biti skroz autentično i originalno. Zato da ne bih takve prilike gubila i sebe ograničavala, ja posegnem za telefonom i ukucam ih odmah. I još nešto ću priznati, 99% svoje poezije ne ispravljam. Ono što se rodi u toj prvoj ruci vrlo rijetko prepravim.
• Kada ste objavili svoju drugu knjigu poezije, a inače prvu za djecu i pritom povećenu baš svojim ćerkama, dobili ste na poklon od svoje djece nešto što je za vas važnije i od Nobelove nagrade. Ispričajte mi o tome.
Tu se uvijek sjetim Milene Dravić, kada je njen suprug, gledajući je u njenoj ulozi u filmu „Sutjeska“, rekao: „Bože, kako si ovo odigrala, kako si lepa!“. Ona je, negdje kasnije, izjavila da su te Draganove riječi bile njen Oskar. Moj Nobel je bio u trenutku kada su mi ćerke rekle da su ponosne na mene. I sad mi oči zacakle kada se sjetim toga, jer je mnogo lijep osjećaj kada to nešto što stvarate ima uticaja na vaše dijete. Naravno, nijesu samo moja djeca ta od kojih imam pozitivne reakcije. Imala sam skoro dvije radionice za djecu – u Baru i Virpazaru i bilo je simpatičnih komentara. Najveća nagrada mi je kad dođem sa takvih dešavanja puna lijepih utisaka.
• Djeca su uvijek najiskrenija. Kakav je komentar i ostale djece na zbirku „Djetinjstvo u džepu“?
Bez obzira što je knjiga ocijenjena kao kvalitetna od strane ljudi koji se time bave i što su tom procjenom podržali njeno objavljivanje, ja uvijek imam momenat straha da li ću svakom djetetu pristupiti onako kako njemu odgovara. Kada imam mogućnosti da odlučujem o brojnosti djece na radionicama, uvijek to budu manje grupe kako bih se posvetila svakom djetetu. U takvim okolnostima, ako vidim da moj pristup ne odgovara nekome imam mogućnost da odmah u hodu mijenjam svoj prilaz i improvizujem. Strah je daleko veći kada su preda mnom grupe u kojima imam i po skoro tridesetoro djece. Na kraju takvih radionica me uvijek razoružaju njihovi komplimenti, osmjesi i zagrljali.
• Šta je važno na kraju radionica sa djecom?
Mi tu imamo princip: ja njima dajem ocjenu, ali i oni meni. Tada kada čujem za ocjenu 10+ ili 100+ svaki put mi zaigra srce. Komentari za stvaralački rad za odrasle jeste satisfakcija, ali tek ono što vam djeca kažu ugrije dušu.
• Šta vam djeca posebno cijene na promociji?
Iskrenost. I kad pogriješim, nemam problem da priznam. Ja i sa svojom djecom tako funkcionišem: ako sam u nečemu prenaglila, pogriješila, loše procijenila… priznajem i pokušam da to ispravim. To djeca jako cijene u našim susretima.
Aleksandrine djevojčice idu u istu školu gdje i moja djeca. Prije par godina, kada se još nijesmo poznavale i prije nego je izašla iz štampe prva Aleksandrina zbirka, znala sam je vidjeti ispred paviljona gdje su ulazili prvaci. Tada bi dovela svoju mlađu djevojčicu, a pred njen ulazak u školu poljubila bi je u kosu. Bila je to lijepa scena koju sam voljela da ispratim svakog dana stojeći sa strane i čekajući da i moje dijete uđe.
Zato pitam Aleksandrine djevojčice, koje su sada starije i odlaze same u školu, da li ih mama i sada ljubi tokom dana? Dva glasića du bila složna i odgovorila mi sa glasnim: DA!
Pa je Petra (11) dodala:
„I ponosne smo na nju jako. I da nije napisala sve ove knjige ja je i dalje volim jer je autentična.“
– To je riječ ovog dana: autentična. – složili smo sve četiri uz smijeh.
• A da li se i sada, kada vas dvije imate 11 i 9 godina, još uvijek rado uvučete u postelju roditelja i tražite da vam mama pročita nešto kao onomad kada ste bile male?
Da, ali ponekad. Sad imamo drugačije izazove: današnji je bio da jako dugo čitamo svoje knjige. Ja sam danas iščitala „Kralja Artura“ na engeskom jeziku.
A onda je uletjela Martina da se pohvali da je ona u tom izazovu pročitala 76 strana iz knjige Uroša Petrovića „Priča o Jangu“ od ukupno 83 stranica.
„Danas je to izgledalo ovako: tata sprema ručak, a nas tri ležimo i svaka čita svoju knjigu.“
• Otkrijte mi, gdje uopšte stanu sve nagrade koje donesete sa raznih takmičenja.
Imamo svoje fascikle. Martina se prije neki dan šalila, a da pritom sasvim ne znamo da li se šalila, da bismo morali cijeli stan da preuredimo i okačimo sve naše nagrade. To bi značilo da napravimo veliki razmještaj po našem malom stanu, ali zvuči izazovno. Do tada ih čuvamo. Njih dvije imaju svoje dvije vesele fascikle u koje ih slažemo. One nagrade koje ne mogu da stanu u fasciklu, stavljamo u biblioteku, tako da su na vrhu naše biblioteke jedna Martinina plaketa i tri moje. Sve te nagrade ćemo svakako sačuvati još samo da smislimo kako da ih izložimo u našem životnom prostoru. To će biti lijepo.
Petra je od ove godine počela da uči italijanski jezik i skoro je osvojila nagradu za recitaciju na tom jeziku.
„Pored svih nagrada koje je do sada osvojila, ovo je bio prvi put da je tražila da baš ovu uokvirimo i obećali smo da ćemo to uraditi do Nove godine.“
Porodica Vujisić ima strpljenja da isprati sva takmičenja na koja Aleksandra, Petra i Martina bivaju pozivane. Vrlo često se ne zna da li će one uopšte dobiti neku nagradu, ali bez obzira na to Mirko je uvijek raspoložen da svo četvoro krenu u putešestvija. Aleksandra mi priča o tome:
„Ja mislim da je to, posebno kada su Petra i Martina u pitanju, vrlo važno za samopouzdanje. To su situacije koje opravdavaju citat, koji ja često stavim na stranicu „Čigrališta“, da je mnogo važnije vrijeme koje potrošimo na svoju djecu nego novac. To jesu naše male aktivnosti koje njegujemo: da zajedno putujemo, istražujemo, razgovaramo… Nama nije teško da djecu vozimo 700 km da bi dobile knjigu i diplomu, jer je to za njih jako veliko. Ja se sjećam svoje nagrade koju sam dobila u petom razredu i tog izvanrednog osjećaja. Ništa ono što je bilo do tada – uspjesi u školi i pohvale, nijesu bile toliko važne koliko ta činjenica da je tamo neko primjetio da ja pišem i poklonio mi knjigu i diplomu.“
I kad je Aleksandra u pitanju, nije mnogo drugačija situacija:
„Znala sam da sam na tom makedonskom festivalu samo finalista. Bili su tada praznici i kako bismo mi svakako tokom tih dana negdje otputovali, riješili smo da odemo baš u Makedoniju i na taj festival. Tamo sam doživjela iznenađenje da sam izabrana za najboljeg stranog autora, ali i to ostaje po strani naspram topline koju sam osjetila od ljudi koji su iz druge države (ja sam rođena septembra 1979. godine i imam problem da region doživljavam kao strance).
Vjerujte, ta toplina i želja da se pruži podrška, što sam doživjela na tom poetskom festivalu u Gostivaru i Ohridu, je nešto što ja nijesam nikad doživjela u svojoj Crnoj Gori. Važno je putovati i važno je tim putovanjima izdvojiti se iz svakodnevice. Posebno je to djeci važno. Nauče oni dosta toga u školi, ali mnogo nauče i na putovanjima sa roditeljima. A još ako su male zvjezdice, onda to za njihovo samopouzdanje bude jako važno.“
„Ja vjerujem u svoje Ostrvo sreće!“
• Aleksandra, pisati poeziju je način „ne udaljiti se od sebe“. Slično je napisala i dr Ana Stjelja u recenziji knjige. Kada maštate, šta želite da uradite kada se obogatite od prodaje svojih zbirki?
Ja se često šalim da ću imati svoje Ostrvo sreće, a kada bolje razmislim mislim da to isto ostrvo već imam. To je moj način da se borim sa svijetom u kojem ima dosta lijepog, ali i onog drugačijeg. To Ostrvo sreće će biti srećna zemlja, u njemu će ljudi da se bave onim što stvarno vole, onim što je njihova pasija i u čemu uživaju. Ovaj svijet bi bio mnogo bolji kada bi svi mi mogli da lagano odaberemo i radimo ono što zaista volimo. To bi bilo moje Ostrvo sreće i ja vjerujem u njega.
• Da li iritirate ljude koji ne vjeruju u snove?
Vjerovatno, ali ljudi koji stvaraju, a posebno pjesnici, treba da prihvate to kao nešto uobičajeno i da se zbog toga ne uzrujavaju. Ljudima je teško ako imaju manjak vremena, umor – koji svakako nije rijedak s obzirom na tempo života, pa i ta zatvorenost nije proizvod toga što nam je lijepo u toj izolovanosti nego zato što ljudi ne vide izlaz iz svakodnevice. Nakon svega toga ovakav san zvuči kao utopija ili, u najmanju ruku, čudna priča. Ipak, ja ne mogu i ne želim drugačije da razmišljam. To je moj cilj. I kao što rekoh, moje Ostrvo sreće već postoji i čine ga ljudi do kojim mi je stalo, autori, knjige, muzika i sve ono što mi hrani dušu.
• Aleksandra, kada u miru svog doma ostanete distancirani od onoga što je vani, šta ostaje ono najvažnije?
Najvažnije je da čovjek ostane dosljedan sebi. Da bude autentičan, iskren sam sa sobom, pa tek onda i sa drugima. Ali ako govorimo o prioritetima, onda je porodica apsolutno na prvom mjestu. Jelena, važno je da imamo vjeru, da uprkos palačinkama koje će zagorjeti, treba ispuniti dušu onim što će nas oplemeniti. To zadovoljstvo prenosimo na svoju porodicu, prijatelje i okolinu. Dosljednost i autentičnost uvijek vode ka tome da smo bolji prema sebi i prema drugima i zato to stavljam na prvo mjesto.
• I za kraj, dajte mi odgovor na svoje stihove sa 11-te strane: „Je li bolje kad je ljepše ili kad je lakše“?
Kad je ljepše i to bez ikakvog razmišljanja. Nije uvijek lako i veoma često za stvari u koje vjerujemo i koje volimo treba i te kako da se borimo. U njih ulažemo veliki trud i energiju. Ponekad moramo da žrtvujemo i svoj konformizam, ego i hiljade drugih stvari koje nas, možda, sputavaju da bismo postigli cilj. Ali u krajnjem, između ljepšeg i lakšeg, uvijek biram ljepše.
Napomena: Aleksandra mi je za biblioteku na mom poslu, gdje sam zaposlena, poklonila primjerak „Krvarim po pismima“ i „Slona na trapezu“. U ime svojih kolega iskreno sam zahvalna!
Intervju uradila: Jelena Petrović
Fotografije smo napravile iste večeri tokom razgovora
Novembar 2023. u stanu porodice Vujisić, Podgorica
