Biciklima skupljajući bisere

Pročitajte: biciklima Bokokotorskim zalivom u dužini od 42.6 km. Zapisi iz dnevnika, fotografije iz vožnje koje će vam se posebno dopasti, priče iz prošlosti koje i danas volimo…

Obilje drugačijeg, a besplatnog

Početak ture je Morinj. Tura je dugačka čitavih 42,6km (poređenja radi: od Podgorice do Petrovca ima 54km) ali ne dozvolite da vas uplaši taj podatak. Ukoliko se ustanete rano i budete vozili lagano uz pauze za sunce, uživanje, fotografisanje i poljupce – imaćete čak snage da uveče odete na bokešku kuhinju ili barem paljenje prskalica na plaži.

Morinj se nalazi u risanskom zalivu, a o mjestima neću puno trošiti riječi jer se o svakom mogu naći podaci na internet pretraživačima, a mi trebamo drugačije! Za priču o turi koristiću djelove iz dnevnika koji na putovanjima vodimo zajedno moj suprug i ja. To iskreno i uvijek predlažem svima, jer lijepo je uhvatiti emociju i zabilježiti je baš u tom trenutku.

I još ovo da dopišem: možda sama ideja da neko biciklima pređe ovu maršutu izgleda neobično, ali složićete se da gotovo svi u novogodišnjoj noći poželimo isto: obilje, obilje drugačijeg i po mogućnosti besplatnog. Zato…

Tri, dva, jedan…

Prijedlog: dva bicikla smo do Morinja, gdje smo bili smješteni, prevezli držačem koji košta 58 eura. Držač se može kupiti u prodavicama sportske opreme i postavlja se na zadnja vrata automobila.

9.30h Nakon prespavane noći u Morinju, počinjemo biciklističku turu i krećemo ka Kamenarima i trajektu. Možda su zima i rano proljeće idealni za ovakve ture zbog znatno manje gužve u saobraćaju!

 

 

Verige, najuži dio zaliva. U pozadini Gospa od Škrpjela.

 

 

 

 

 

Ulazak biciklista na trajekt se naplaćuje 1 euro, a onda…

Smjenjivali su se crkve i manja i veća mjesta. Gospa od anđela, Stoliv i njegovi kesteni, a onda i Prčanj.

Stolivskim stranama sam hodala nekoliko puta  i to je jedna od akcija kada na vrlo opipljiv način uviđate prednost planinarenja i istraživanja. Staze prekrivene kestenjima u još bodljikavim omotačima su nešto čemu želite da se vraćate svake godine.

Pročitajte moju reportažu o ovoj šumi OVDJE i upišite Gornji Stoliv i šetnju kroz šumu kestenova u vaš rokovnik planova.

U Prčanju (evo i malo gramatike: Prčanj-Prčanja-Prčanju) ispred kuće Petra II smo napravili prvu pauzu. Sunce nas je umivalo, a moj suprug i ja smo gledali u zatvorene prozore napuštene kuće i dosta živo dopunjavali slike jedno drugog praveći priču u kojoj na tom balkonu stoji Petar II Njegoš. U toj kući je Petar II napisao svoj testament. Kažu da je to “posljednja Vladičina pjesma. Takav testament niko prije ni poslije njega nije napisao.”

Sa balkona se vidi njegov Krstac i njegovi Njeguši. Gore mu je i srce i spokoj duše. Radovao ga je ovaj pogled i nikako nije slučajno da je baš ovdje sebi namijenio kuću za odmor. Pitamo se, kako li je ostavljati svoju posljednju volju i gledati ka vrhovima djetinjstva i mladosti.

Voljela bih da idući put kada prođemo ovim putem, ova kuća bude otvorena. Bilo bi lijepo od nje napraviti muzej i u njemu svakom posjetiocu dati kopiju Njegoševog testamenta. Uzgred, Njegoš je svu svoju zaostavštinu ostavio crnogorskom narodu, ističući da ništa ne ostavlja crkvi.

Lijepo je živjeti vjekovima.

U Prčanju smo naišli na kuću tri sestre. Ne mogu da opišem razočarenje da je jedan od prozora otvoren. Priču o tri sorelle godinama sa ushićenjem pričam mlađoj sestri i njenim drugaricama. Kako sada objasniti da je kuća prodata i da je novi vlasnik otvorio jedan od prozora. A samo je malo falilo, a od tog malo je i država mogla da zaradi. Ali nekad nam to malo zaista nedostaje.

Nastavljamo vožnju, uživajući u onome što Gospod daje i što čovjek, ma koliko god se trudio, ipak ne može da naruži.

12.45h Pred ulazak u Kotor napravili smo pauzu na manjem travnatom proširenju. Kratku pauzu sam iskoristila da zapišem: “Postoje dani kada čovjek pomisli: “Da sam juče umro, danas bi mi bilo žao!” Idemo dalje…”

Od Kotora dobar dio staze ide uz more i na taj način se zaobilazi vožnja glavnim putem. Ovdje je saobraćaj gušći u odnosu na do sada pređeni put. Točkovima bicikla prolazimo Dobrotu, Ljutu, Orahovac, Dražin vrt….

15h, Perast. Priznajem, ovdje me hvata prvi umor. Ali cilj se vidi, sve smo bliži.

Grijeh je biti u Perastu a ne pomisliti na Njegoševu “Noć skuplja vijeka”. Kažu da je to najljepša ljubavna pjesma ikada napisana na ovim prostorima, čak i da bi se ista mogla nazvati krunom Njegoševih pjesama.

Bijaše se tada u Perastu zagledao u mladu “divnu vilu”, ali i ona u njega. Danas analitičari kažu da tačno znaju u kojoj je palati tada Njegoš boravio, kao i iz koje porodice je bila ta djevojka. Proveli su noć zajedno i odatle smjelo, pa možda i prkosno svom celibatu, nasta pjesma “Noć skuplja vijeka”. Pjesma je hrabro napisana u prvom licu, što dokazuje da iako bijaše svešteno lice, Petar II nije želio kriti da je samo čovjek u čijim grudima kuca srce sanjara poete.

Kažu da je ipak pjesmu morao uništiti jer nije išlo da “Vladika, piše pjesmu o ljubavi”. Valjda zato u “jedinoj ljubavnoj pesmi njegovoj koja nam je ostala, on ljubav zove ’noć’”, primjetila je Isidora Sekulić. Iako je Vladika bijaše spalio, ostali su prepisani primjerci, jer očigledno da je i on to želio: pjesma da bude spomenik nad utihnulom ljubavlju.

Pjesma je napisana u Njegoševoj 31.godini života. Prvi put je objavljena u “Bosanskoj vili” 15.januara 1913. godine pod prvobitnim naslovom “Noć skuplja vijeka”. To je 62 godine nakon Njegoševe smrti.

A onda se vožnja nastavlja…

Gete je rekao:

“Prije no što zapjeva,
prije nego što ućuti,
mora pjesnik živjeti.”

Lijepo je imati želje i daleko ljepše kada se ispunjavaju polako, jedna po jedna… Nekim željama trebaju i godine da bi se ostvarile, ali sve one uvijek izaberu najljepši trenutak. Tako je i posjeta ostrvu Gospi od škrpjela, a do tada pogledom se stiže do njega.

Pored Gospe od škrpjela je i tzv. Ostrvo mrtvih gdje priča o peraškoj ljubavi Anta i Katice i dalje živi. Kažu, ubio je iz nehata topovskom granatom a nakon toga skinuo “prokletu uniformu” i čitav život proveo na ostrvu Svetog Đorđa uz njen grob.

 

“Odlučio je da na ostrvu mrtvih ostane sve dok ga Bog ne pozove k sebi. Postao je fra Frane, jedini živi stanovnik na mjestu gdje su obitavali samo mrtvi. Prolazile su godine. Fra Frane je stario, ali njegova ljubav prema Katici bila je jednako svježa. Vrijeme nije liječilo rane. Na njenom grobu uvijek je bilo cvijeća, a noću je gorjela svijeća bez obzira na godišnje doba ili vremenske prilike. U znak poštovanja, peraški pustinjak brinuo se i o ostalim grobovima. “

Jedne noći Peraštani su primjetili da nema upaljene svijeće na Svetom Ðorđu, kako su bili navikli. Ujutro, iako je bilo jako jugo, odvezali su čamce i zaveslali. Kada su stigli, vidjeli su da kraj Katicinog groba leži mrtav pustinjak. U starčevoj ruci nalazila se cedulja sa posljednjom željom: “Sahranite me pored nje, da budem bar mrtav s Katicom!” Peraštani su, iz poštovanja, ispunili njegovu posljednju želju. Od tada se na ostrvu Sveti Ðorđe, uz zid crkve, nalazi grob na kome nema zapisa. Iznad mogile uzdižu se dva čempresa, koji se u visini spajaju. Tu počivaju peraški Romeo Julija. ” (T.Grgurević).

Od Perasta, preko Risna, smo u 16.15 stigli u Morinj i time zatvorili naš krug od 42,6 kilometra vožnje biciklom.

 

Biciklima preći 42 km i to najljepšim dijelom zaliva je sasvim zadivljujuće. Za kraj ovog dana zapalili smo novogodišnju prskalicu na obali mora… Još jedna sitnica u obilju svih.

To veče sam, između svega ostalog, zapisala:

“Umorna sam, ali dosadašnje iskustvo me naučilo da se zapis emocija nikad ne ostavlja za sjutra. Tada dolaze nove, a jučerašnje ostaju baš tamo – u juče. Zato, umorna, želim da ostavim trag: danas sam živjela! …”

 

 

 

Tekst: Jelena Petrović 
Fotografije: Saša Petrović