Danijela Đurović – Stabilnost porodice mi daje najveću snagu

Često me ljudi pitaju kako dolazim do svojih sagovornika. Polazeći od toga da je preporuka uvijek dobrodošla, neko bi pomislio da je ona bila ključni faktor u ovom susretu. Nije! Predsjednicu Skupštine Crne Gore Danijelu Đurović nijesam lično poznavala, niti je poznavao neko iz mog neposrednog okruženja. Poslala sam zvanični dopis njenom kabinetu i izrazila želju da napravimo ovakav razgovor. Nije prošlo ni 24 sata, a odgovor je stigao. Susret smo, zbog velikih obaveza predsjednice, prolongirali nekoliko mjeseci, ali se ipak desio.

Kada sam ulazila u Skupštinu u dogovoreno vrijeme, mnogo zaposlenih je izlazilo iz zgrade jer se tada završavalo njihovo radno vrijeme. Nemajući osjećaj za radno vrijeme, predsjednica i njen tim su me primili kao u najproduktivnijem dijelu dana.

„Zaista mi je iskreno žao što ste čekali da realizujemo ovaj intervju jer ovo su lijepe prilike i teme za razgovor. Međutim, otkad sam izabrana na funkciju predsjednice Skupštine Crne Gore stalno smo u neobičnim i nestandardnim okolnostima. Politička situacija je vrlo opterećujuća i promjenljiva, a dnevne obaveze mi oduzmu jako, jako mnogo vremena. Onda nikako da nađem vremena za lijepe stvari, što prihvatam kao svoju grešku“, prve su riječi predsjednice Skupštine Crne Gore Danijele Đurović, nakon što me je sasvim uhodani ženski tim uveo u njen kabinet.

„I ja sam imala tremu!“

Lično smatram da je čovjekova strepnja sasvim razumljiva ako želi da opravda ukazano povjerenje i odradi ono što želi na najbolji način. Zato sam bila jako zahvalna na srdačnom prijemu, a onda me je interesovalo kako se predsjednica osjećala kada je prvi put ušla u ovaj prostor:

„Reći ću vam ono što ste i sami rekli – i ja sam imala tremu! Moram reći da nikada prije toga nijesam bila ni kao gost u ovom kabinetu, tako da nijesam znala ni kako izgleda. To je poseban osjećaj – osjećaj ponosa što sam na ovoj poziciji, osjećaj ponosa što sam i kao žena na ovoj poziciji, ali i velikog straha da li ću uspjeti da ispunim očekivanja i zadatak koji mi je povjeren. Neću reći da je to nelagoda, jer to apsolutno nije, ali taj osjećaj odgovornosti je izuzetno prisutan u meni od prvog dana otkako sam ušla i traje i dan-danas.”

• Da li ste zadržali kabinet istim, jeste li unijeli novitete u njega?

Ja sam po prirodi tradicionalista i priznaću da sam sa te strane, možda, kruta. Izuzetno poštujem instituciju u koju sam došla. Sa te strane, smatram da sve mora biti na svom mjestu, jer ja sam na ovoj funkciji samo privremeno. Obavljam zaista važan posao, ali ova institucija postoji veoma dugo i predstavlja stub naše države. Trebalo bi da svi imamo taj osjećaj odgovornosti i poštovanja prema ovom domu. Što se tiče vašeg pitanja, ne mislim da bi trebalo da mijenjam raspored namještaja ili neke druge stvari da bih time ostavila svoj lični pečat. Moj lični pečat pokušavam da ostavim načinom komunikacije, neprestanim sagledavanjem kako se predstavlja ova institucija, kako i za koga će biti otvorena.

U neformalnom razgovoru na početku smo pomenuli da je jedna od najljepših stvari ta što ovu instituciju otvaram prema građanima, posebno prema mladim naraštajima. To me izuzetno ispunjava i želim da se moj pečat u ovom domu pokaže kroz otvorenost, transparentnost i pristupačnost.

„Ne dirajte mi subotu prije podne!“

Poslovni ritam na ovakvim funkcijama je vrlo opterećujući. Zato sam pitala predsjednicu uspijeva li da nakon radnog dijela dana podvuče crtu i teret sa posla ne ponese sa sobom kući. Odgovorila mi je:

„S obzirom na specifičnost mojih životnih uslova i činjenicu da još uvijek zvanično živim u Herceg Novom, radni dio sedmice provodim ovdje u Podgorici, a vikende sa porodicom u Herceg Novom. Porodica nije sa mnom u Podgorici, tako da sam ja svih pet radnih dana u poslu i tu mislim na svih 24 sata u fizičkom i mentalnom smislu. Ali, zato se zaista trudim da vikende sačuvam i posvetim isključivo porodičnim obavezama i susretima… Znate kako to ide kad pomenete kućne obaveze – tu mislim na one koje svaka žena ima u svom domu, do onih lijepih potreba koje podrazumijevaju druženje sa članovima familije i prijateljima.“

Ohrabrila me je neposrednost u našem razgovoru:

„Ima jedan kuriozitet što se tiče naše porodice: otkad smo suprug i ja u braku, a to je već jako dugo, mi ljubomorno čuvamo subotu prije podne. To je naš termin i ritual. Tada odlazimo na pijacu, nakon čega pijemo kafu, razgovaramo, družimo se. Nije važno šta će se dešavati tokom tog dana i hoću li ja kuvati kod kuće ili ćemo otići negdje na ručak. Vjerujte, svi koji me znaju će vam reći: „Danijeli se ne dira subota prije podne!“ Ona je, definitivno, moj odušak nakon dosta napornog posla ovdje, a stabilnost porodice je ono što mi daje najveću snagu.“

“Kao Novljanka sam najviše vezana za svoj grad”

Mišljenja sam da uz funkciju predsjednice Skupštine ide i funkcija čuvara i promotera kulturnog nasljeđa države. Zato me je interesovalo šta je ono što predsjednica voli da pokaže uvaženim gostima, a da time predstavi i identitet našeg naroda. Odgovorila mi je:

“Devet mjeseci je otkako sam na ovoj poziciji. Najvećim dijelom su se naši sastanci odvijali ovdje u kabinetu ili nekoj drugoj sali ove institucije. Ipak, kada god imam priliku da pokažem, onda volim da to bude prvenstveno moj Herceg Novi. Crna Gora je splet fantastične, prelijepe prirode i istorijskih i kulturnih znamenitosti koje svako od gostiju izuzetno poštuje i voli da vidi. Ali, opet se vraćam na dio da sam kao Novljanka najviše vezana za svoj grad i on mi uvijek bude prvi u fokusu.”

• A da li zgrada Skupštine posjeduje depo u kojem se čuvaju slike, knjige, korespondencija, nečija pisma…, što bi se moglo prezentovati gostu?

Depoa nema u formalnom smislu, ali Skupština ima izuzetno bogatu kolekciju umjetničkih djela, od kojih se ističu Petar Lubarda, Anka Burić, Dragan Karadžić, Naod Zorić, Nikola Gvozdenović, Aleksandar Prijić… Imamo zaista bogatu zbirku i sva ta djela su vidljiva i pristupačna. Skupština je 2016. godine, povodom Dana parlamentarizma, imala izložbu svojih umjetničkih djela, što opet ide u prilog tome da ova institucija zaista daje mogućnost pristupačnosti tim djelima i da ih ne držimo zatvorene u depou.

Ono što je posebna vrijednost Skupštine Crne Gore jeste biblioteka. Pored velikog broja djela iz oblasti prava, političkih nauka, ekonomije i drugih, posebno smo ponosni na zbirku Službenih listova Crne Gore od 1945. godine i digitalnu, jedinstvenu zbirku stenogramskih zabilješki sjednica Skuštine od 1946. godine. Salu biblioteke smo prije nekoliko mjeseci rekonstruisali i time je dobila novo ruho čime je postala lijepo mjesto za posjetiti.

„Neprestano preispitivanje smatram dobrom karakteristikom“

Na televiziji vidimo da predsjednica Đurović ima stav za govornicom, vidimo njenu otresitost, odlučnost i sve one osobine koje su svojstvene njenoj funkciji. Zato sam pitala smije li se na toj poziciji pokazati slabost i priznati da katkad ima i straha hoće li se odraditi sve kako se nje od očekuje. Predsjednica kaže:

„Svako ko je zaista posvećen poslu i osjeća odgovornost, mora se i neprestano preispitivati: da li je ispravna svaka odluka koju donosi, koje su njene dobre i loše strane i da, pritom, u tom procesu donošenja odluke pokaže veliko strpljenje. Onog trenutka kada se odluči, nastupa dio kada je lako imati i pokazati stav. Neprestano preispitivanje smatram dobrom karakteristikom jer niko ne može znati sve, niti biti upoznat sa svim temama i okolnostima. Zato je važno imati dobre saradnike i ja sam zahvalna što ih imam kao takve. Sa njima je mnogo lakše doći do najkvalitetnijih odluka.“

“Neke situacije budu nam suđene”

Predsjednica Skupštine je zvanje diplomirane inženjerke menadžmenta stekla na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu. Kada sam istraživala njen poslovni napredak nakon studija, jasan je kontinuirani napredak kroz sve godine od 1996. godine.

“Smatram da je sasvim normalno da neko, prije nego što dođe na određenu funkciju, mora da ima životno i profesionalno iskustvo. Kada dođemo na određenu poziciju trebalo bi da smo već akumulirali mnogo toga da bismo mogli da odgovorimo zadatku pred kojim se nalazimo. Ja sam više zagovornik sazrijevanja ljudi, ali ne samo kroz fakultet nego i kroz različita životna iskustva i rad, prije nego što se dođe na određenu funkciju.”

O izboru studija predsjednica mi je ispričala:

“Moram priznati da je moja životna želja bila drugačija. Kao primorka i neko ko je odrastao u sferi turizma, imala sam želju da studiram hotelijerstvo u Opatiji. Tokom 1990. i 1991. godine sam bila u srednjoj školi u Americi i pripremala se da upišem taj fakultet. Nažalost, povratkom iz Amerike 1991. godine, došla sam u potpuno drugačiji životni ambijent. Tada su već počela sva dešavanja na prostoru bivše Jugoslavije koja su me onemogućila da odem u Opatiju.

Sticaj neplaniranih okolnosti je htio da se prvo upišem na Višu poslovnu školu, a da se zatim prebacim na Fakultet organizacionih nauka. Valjda to bude tako u životu – neke situacije o kojima nijesmo mislili budu nam suđene.

• Na tom fakultetu ste naučili da uspješno planirate, organizujete, upravljate, nadzirete… Jeste li u sebi uvijek imali umješnost planiranja i organizacije?

Definitivno se pokazalo da sam se na tom fakultetu snašla i da su te vještine koje ste nabrojali već postojale u meni. One su se kroz moje studiranje pojačale i oživjele. Tako da organizacija jeste sastavni dio mog bića i života i prisutna je u svakoj stepenici mog profesionalnog rada. Što se tiče samih studija, izuzetno sam ponosna na svoje godine provedene na Fakultetu organizacionih nauka u Beogradu koji je zaista cijenjen fakultet.

Poslije studija u Beogradu usavršavanje predsjednice Đurović je krenulo u drugačijem smjeru:

“Nakon studija magistrirala sam na Prirodno-matematičkom fakultetu u Podgorici, na odsjeku za biologiju. Jako me je interesovala ekologija i upravljanje otpadom, a to se vezalo i sa mojim radnim mjestom i praktičnim radom kroz komunalno preduzeće. To su moje ljubavi koje su ostale i dalje prisutne, bez obzira na kojoj se poziciji nalazim.”

Ciljevi nam uvijek ulivaju dodatnu nadu, zato sam pitala predsjednicu da li ona voli da planira i postavlja pred sobom ciljeve.

“Svaka odgovorna osoba, koja ima namjeru da život provede kvalitetno, mora postavljati sebi ciljeve i raditi na njihovom ostvarenju. Da li su ti ciljevi mali ili veliki, može biti odraz karaktera. Nijesam pobornik postavljanja velikih i nedostižnih ciljeva. Ne smatram sebe fantastom, više sam realista. Volim da su ciljevi ostvarivi, jer kada ih ostvarimo osjećamo se bolje. Tada možemo da idemo na naredni stepenik. Postavljanje ciljeva i njihova realizacija je sastavni dio mog bića. Negdje je to pokazatelj i mog karaktera.

Dakle, volim da planiram i trudim se da planiram što god mogu više, bolje i kvalitetnije. Nažalost, okruženje vrlo često zna da poremeti uslove u kojima svi zajedno bitišemo. Zato, kada se planira, uvijek se mora razmotriti više opcija jer pravo planiranje i organizovanje podrazumijeva različite alternative da se dođe do cilja koji je zacrtan.”

“Mislim da se nijesam promijenila i želim da vjerujem da nijesam”

Kažu da uvijek postoji opasnost da se čovjek promijeni kada dođe na značajnu poziciju. Pitala sam predsjednicu da li se to njoj može dogoditi i da li se promijenilo nešto u sistemu njenih vrijednosti otkad je na ovoj funkciji.

“Kažu: “Dajte čovjeku fotelju da vidite kakav je” i nije zaludu ta narodna poslovica. Ipak, moj odgovor na ovo pitanje bi bio da nijesam adresa da vam dam odgovor. Ne znam čak ni koliko moji saradnici mogu biti objektivni, već možda najbolje mogu odgovoriti ljudi koji me poznaju cijeli život, ali nijesu u mom neposrednom okruženju.”

Ipak, u iskrenom sagledavanju sebe predsjednica kaže:

“Mislim da se nijesam promijenila i želim da vjerujem da nijesam. Ako negdje i jesam onda je to, vrlo moguće, dio i mog sazrijevanja, posmatranja, okolnosti i sredine u kojoj se nalazim. Svakako je pitanje odgovornosti biti na ovom mjestu. Negdje se mijenjam i na taj način da definitivno imam manje slobodnog vremena, mnogo sam više fokurisana na obaveze koje imam i uvijek je u mojoj glavi prisutno razmišljanje da nijesam više samo Danijela Đurović, nego da predstavljam Skupštinu Crne Gore.

Predstavljati ovako visoku instituciju je zaista velika odgovornost i toga bi trebalo biti svjestan svakim danom i u svakoj prilici. Više ne postoje posebno privatne prilike, osim naravno u okviru mog doma. Meni je potpuno jasno da se svaki moj pokret posmatra i kao odraz institucije. S te strane, volim da vodim računa da na najbolji mogući način predstavljam ustanovu na čijem sam čelu u ovom trenutku.”

“Razočaram se mnogo puta”

• Koje sposobnosti i osobine uvažavate kod čovjeka?

Tačnost, iskrenost, držanje riječi. Te osobine i te kako poštujem i izuzetno su mi važne. Kada ovako kažem, neko bi rekao da sam pogriješila profesiju kojom se bavim jer u domenu politike nije baš često da su ovo osobine svih učesnika. Ipak, ja ih se i dalje držim i prema sebi mjerim druge. Svako ko ne ispuni moja očekivanja, njemu neka je na čast. Ja ostajem i dalje uporna da se držim ovih vrijednosti i insistiram od najbližih da ih jednako dijele.

• A da li se razočarate?

Razočaram se mnogo puta.

• Kakvi ste kada se razočarate?

Nekad sam vrlo ćutljiva, nekad razočaranje nosim u sebi, nekad znam i burno da odreagujem s tim da pritom ne mislim na neku “silnu manifestaciju burnosti”. Jednostavno, ne volim kad ljudi nijesu tačni, precizni. Ako govorimo o vremenu – jako mi smeta netačnost i to jasno stavim do znanja. Ne volim kada ljudi ne drže riječ, jer time smatram da ne poštuju sami sebe. Tada se razočaram, ali shvatim da je to, nažalost, realnost. Ipak, i tada živim u uvjerenju da možemo bolje i da ćemo se popraviti vremenom.

O tome da li lako uočava greške i voli li da ih ispravlja, predsjednica kaže:

“Neprestano uočavam greške. Daću vam najbanalniji primjer, ako mi date knjigu sa jednom slovnom greškom, ja ću je uočiti odmah. Greške imamo uvijek i svuda. Svi smo živa bića, svi griješimo i tu polazim prvo od sebe. Nema dana da se ne naprave greške – manje ili veće. Uvijek sam spremna da prihvatim kada pogriješim i da se izvinim. Iz grešaka učimo i nastavljamo dalje.”

“Niko nije dovoljno pametan da sam može sve”

Danas kada je sve ubrzano i kada često hoćemo da rezultati budu brži od našeg zalaganja za nešto, pitala sam predsjednicu dozvoljava li sebi da stane, sagleda i pritom bude strpljiva dok se ne dogodi najbolji trenutak za realizaciju onog što hoće. Odgovorila mi je:

“Moram priznati da me, kao jako mladu osobu, strpljenje nije odlikovalo. To je i moj tata znao da mi pominje. Smatram da sebe godinama i životnim iskustvom izgrađujem i da na taj način stičem sve više strpljenja.

Strpljenje nam je neophodno, posebno u poslu kojim se bavim. Ovaj posao, definitivno, ne može se raditi brzo i naprečac. Niti se odluke mogu donositi ishitreno. Nažalost, u današnjem svijetu brzih informacija i komunikacija, što zbog društvenih mreža, interneta, povećanog interesovanja medija, često dolazimo u situaciju da neke korake pravimo pod pritiskom okoline prije nego što im je vrijeme. Tu uporno ponavljam poslovicu “strpljen spašen.” Zato, više volim da se sačeka i dobro procijeni. Ovo ne govorim polazeći samo od funkcije koju obavljam, već smatram da bi trebalo u ukupnom našem sistemu sve dobro provjeriti, izmjeriti, izvagati i tek onda reagovati.

Ako posmatramo strpljenje kroz funkciju koju obavljam, onda je to dodatno veća odgovornost. Ishitrena reakcija sa moje strane i pozicije, mogla bi izazvati značajne i dalekosežne posljedice, a to ne želim da bude slučaj ikada. Veliki je i broj informacija, veliki je i broj ljudi sa kojima komuniciram, tako da uvijek dodatno u sebi tražim energiju, strpljenje i vrijeme da bih došla do najboljih mogućih procjena i odluka.

Moramo prvenstveno imati strpljenja da saslušamo sagovornika. Ako nijeste u stanju da nekog slušate, ali ne samo da ga uvažite nego da ga zaista i čujete, kako onda možete donijeti dobru odluku? Niko nije dovoljno pametan da sam može sve. Trebaju nam kolege, saradnici, prijatelji, ljudi koje sretnemo sasvim slučajno… Svakodnevno se nalazimo u različitim i specifičnim okolnostima sa kojima se upoznajemo i koje nas obogaćuju, te nam daju dodatne inpute koji se u nama sakupljaju i omogućavaju nam da, kada smo u prilici da donosimo neke odluke, one budu što bolje utemeljene.”

„Svi smo mi jednaki, bez obzira na kojoj poziciji se nalazimo“

• Kada sam poslala molbu za ovaj razgovor, pozvala me je Vaša saradnica iz kabineta, Marija Radinović, da napravimo dogovor. Ono što sam odmah uočila je veliko poštovanje prema Vama. Birate li ekipu sa kojom najbliže sarađujete?

Nesporno je da moramo biti odgovorni i profesionalni u radu, ali volim da stvaram prijatno okruženje oko sebe i dobru komunikaciju. Ne mislim da sam stroga ili da sam diktator. Prvenstveno se i mnogo lakše radi kada je prisutan timski rad, uzajamno povjerenje i kada nema nikakvog ustezanja. Svi smo mi jednaki, bez obzira na kojoj poziciji se nalazimo. Zbog posla koji obavljamo imamo veću odgovornost, ali ona ne znači da treba da nas mijenja kao ljude. Ono dobro u nama bi trebalo da bude naš lični doprinos poziciji koju pokrivamo.

Kod mene uvijek i sve može bolje. Uvijek sama sebi tražim greške, pa se i opteretim nekim detaljem. Zato ne gledam svoje intervjue, a moji saradnici se trude da budu objektivni. Marija je moja savjetnica za medije, tako da izuzetno cijenim njeno mišljenje i znam da je ono što mi ona kaže najiskrenije. Previše je onih koji tapšu po ramenu, a pravi saradnici i prijatelji su najveća vrijednost.

• Kako se nosite sa tim kada Vas Marija iskritikuje zbog nečeg?

Prihvatam! Mi imamo širok dijapazon razmjene mišljenja. Cijenim iskrenost jer zajedno smo u istom poslu i na istom zadatku. Znam da je ono što mi kaže iz najbolje namjere. Zato i jeste na toj poziciji. Imam kritičare i u svojoj porodici. Tu na prvom mjestu izdvajam svog supruga i majku koji sve prate, dok tata ne prati. Njih dvoje mi ne sugerišu ništa u političkom smislu, ali su tu kada govorimo o dijelu koji se tiče mog nastupa, gestikulacije, nekog termina. A Marija je tu za sve aspekte.

„Uvijek sam se trudila da oko sebe imam što više ženskih saradnika“

Danijela Đurović je na funkciji predsjednice Skupštine od aprila 2022. godine. Interesovalo me je da li je osjetila žensku solidarnost otkad je na toj funkciji:

„Voljela bih da sam je zaista više osjetila. Otkako sam aktivna u društveno-političkom životu uvijek sam se trudila da oko sebe imam što više ženskih saradnika. Tome me je davno učila jedna prijateljica koja je bila na izuzetno odgovornoj funkciji. Neću pominjati  njeno ime, niti funkciju koju je tada obavljala jer je malo žena bilo na istoj. Ona je oko sebe okupljala žene kao najbliže saradnike. Kada bi je kolege kritikovale zbog toga, odgovorila bi im: „Ima vas dosta na svim pozicijama. Barem ću ja dati neki doprinos da pružim priliku ženama.“

Tako i ja sebe posmatram i smatram da sam to u dosadašnjem životnom i profesionalnom radu neprestano radila. Veliki sam zagovornik ženske solidarnosti. Voljela bih da je to prepoznatljivo i obostrano. Kako god, idem dalje onako kako smatram da bi trebalo i bilo najbolje. Nadam se da ću na tom putu uspjeti da sa sobom povučem dovoljan broj žena kako bi narednim generacijama dali dobar primjer u Crnoj Gori.“

• A da li Vam se čini da je upravo empatija ono što ženama daje prednost, da se možda zbog nje bolje razumijemo?

Empatija je definitivno jedna od osobina koja je više svojstvena ženama. Ali, nije to jedina prednost. Smatram da su žene temeljnije u radu i odnosima, iskrenije i sposobnije da rade više stvari istovremeno, a da pritom ne osjećaju dodatno opterećenje. Žene su i biološki jače, što je naučno dokazano, a ima i ona stara poslovica da „tri ćoška kuće stoje na ženi“. Tako da, što nas bude bilo više u društvenoj i političkoj sferi, mislim da ćemo biti kvalitetniji i zreliji kao društvo i da ćemo lakše dolaziti do kompromisa i rješenja.

Podsjetiću da su se države koje su, u vrijeme pandemije Covid-19,  imale premijerke ili predsjednice mnogo bolje snašle i uspjele da se odupru ovom izazovu.

„Katkad se uplašim da će me neko uslikati sa šetališta kako brišem prozore“

U medijima nema nigdje intervjua sa predsjednicom Skupštine kroz koji bismo mogli da je upoznamo kao ženu sa svojom suštinom. Zato sam je pitala jesu li novinari pokazivali interesovanje da je upoznaju i predstave građanima mimo političkih tema. Šta se to dogodilo te smo izgubili poriv da upoznamo čovjeka privatno, zaboravljajući da one osobine koje pokazujemo privatno ćemo donijeti i pokazati na poslu? Odgovorila mi je:

„Moram vam priznati da nijesu. A ja sam privatno kao i svaka druga žena. Radim sve domaćinske poslove kada sam kod kuće: kuvam, usisavam, čistim prozore.“

• Imate li kućnu pomoćnicu?

Nemam i ne treba mi. Katkad se uplašim da će me neko uslikati sa šetališta kako brišem prozore (smijeh). Žene su, nažalost, postale podložne velikim napadima na drušvenim mrežama. Žene koje se bave poslom koji je vidljiv, bez obzira da li je to politika ili neka druga oblast, onog trenutka kada postanu prepoznatljive u javnom životu postaju i meta vrlo neprimjerenih napada. Nijesam prolazila kroz izuzetno neprijatne situacije kroz koje jesu neke moje koleginice, ali strašno mi je što nam je to postala svakodnevica.

• Je li Vam važno kako će ljudi da Vas dožive?

Definitivno mi je važno kako me doživljavaju ljudi do kojih mi je stalo. Ako neko kaže da ga nije briga i da je imun na to šta se o njemu kaže ili piše, mislim da nije iskren. Svakako, uvijek postoji svijest o tome ko vam nešto kaže, pa se onda sa te strane procjenjuje to šta je rečeno. Ipak, i pored toga, uvijek ostane doza neprijatnosti i težine zbog nekog komentara, natpisa ili izgovorene riječi. Svi smo živa bića sa emocijama bez obzira na kojoj se poziciji nalazimo.

• A kako se Vaši sinovi nose sa Vašom funkcijom?

Kada sam došla na ovu poziciju, zakonskom regulativom sam postala štićena ličnost. Isti status ima i moja porodica. Međutim, u našoj kući smo to odmah riješili: članovi moje porodice žive sasvim normalnim životom kakvim smo živjeli i prije moje funkcije. Moj posao je moje radno mjesto, a kod kuće sam isključivo supruga i mama.

Ovo je bio prvi put da se ovakav intervju uradio u kabinetu predsjednice Skupštine Crne Gore Danijele Đurović i na tome sam iskreno zahvalna predsjednici i njenom timu! Prijatnim razgovorom smo probile i dogovoreni termin. Susret, koji smo počele iskreno, na isti način smo i završile:

„Kada radimo intervjue obično su to aktuelne teme iz dnevno-političkog života. Tada se mora dobro voditi računa o onome što kažem u ovom izuzetno osjetljivom trenutku. A mi smo danas ovdje razgovarale o temama izvan svakodnevnog fokusa. Tako da sam prije našeg susreta odlučila – za ovaj intervju nema pripreme. Iz mene je sve izašlo iz srca“, zaključila je predsjednica Skupštine Crne Gore Danijela Đurović sa osmijehom.

Intervju uradila: Jelena Petrović
Podgorica, kabinet predsjednice Skupštine Crne Gore
Januar 2023.