Snežana Dakić Tomanović: Naš najvažniji zadatak jeste srećno dijete

Uvijek me pitaju šta je presudno da izaberem sagovornicu za razgovor. Zaista, ne mogu da se odlučim i pripremim za susret a da prethodno ne pratim rad žene sa kojom bih da razgovoram, i to duži vremenski period. 

Moju današnju sagovornicu sam prvi put čula na promociji njene knjige “Oprost za knjeginju” početkom 2019. godine. Bila je to zajednička promocija sa još dvije književnice, a Snežana je tu noć čitala nekoliko svojih priča. Inspirisana jednom Snežaninom pričom, sjutradan, nakon promocije, sam otišla i kupila crveni kaput koji sam nosila nekoliko sezona.

I tako sam počela da je pratim: prvo kao pisca, potom kao profesoricu jer je završila književnost na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i predavala jezik i književnost u srednjoj školi, i naposljetku kao majku dvoje odrasle i uspješne djece. A onda je Snežana Dakić-Tomanović postala i direktorica Osnovne škole “Radojica Perović”, pa sam počela da pratim njen rad i kao rukovoditeljke škole.

“Mi smo do nedavno imali shvatanje da žena vrijedi onoliko koliko je patila!”

Rekla sam svojoj sagovornici da sam nakon svih ovih sagledavanja došla da je lično upoznam i vidim kako izgleda žena koja je u miru sa sobom. I da me nauči mnogo čemu lijepom kroz ovaj razgovor.

“Jelena, ne znam mogu li vas naučiti nečemu kroz ovaj razgovor, ali ću  vam reći da je mir sa sobom nešto što čovjek teško postiže. Nama cijeli život služi kao lekcija – sve ono što doživljavamo su izazovi i prilike kroz koje možemo da rastemo. Ništa nam ne znači – ni pozicija na poslu, ni postignuće u porodici u smislu porodične sreće, niti materijalne koristi – ako nijesmo u miru sa sobom. Ja sam vrlo temperamentna osoba, pritom nestrpljiva i zato je bilo vrlo teško doći do toga da živim u miru sa sobom. To mi nije dato karakterom. “

Sa profesoricom Dakić-Tomanović je razgovor odmah počeo iskreno i otvoreno:

“U mom životu je bilo dosta toga što je moglo da me slomi, ali sam uspjela da mi duh ipak ostane cjelovit. Čovjek posjeduje bunt da bi kritički mogao da sagledava život oko sebe, ali često pomislim da je trebalo da se neke životne situacije dese, da bi istupile oštricu mog urođenog bunta.“

Ljudi odlaze daleko da bi razgovarali i učili o ovim temama, a nas dvije smo sjedjele u kabinetu škole:

“Vrlo duboko sagledavam sebe, ali i tuđe živote – ne da bih osuđivala, nego da bih učila. Želim da vidim kako su neki ljudi reagovali u određenim situacijama, jesu li učili i naučili iz njih. Imala sam primjer svojih roditelja, koji su vrlo pošteni i plemeniti ljudi, ali nijesu umjeli da se snalaze u životu u smislu da mu se prilagođavaju i da neke situacije prevaziđu na najmanje bolan način. Potom, u crnogorskom društvu, žena ima surov odnos prema sebi. Mi smo do nedavno imali shvatanje da žena vrijedi onoliko koliko je patila! To su generacije naših majki. One su se uvijek žalile i isticale svoju patnju, pregalaštvo i trud za porodicu kao vrlinu. Pri tome, više je vrijedjela ona žena koja je mogla da nabroji više sopstvene patnje. Srećom, sad se generacije osvješćuju. Ne znam kako je u selima, ali vidim da u gradu mlade žene imaju njegujući odnos prema sebi.”

Bez želje da ovaj dio liči na popularnu psihologiju, pitala sam sagovornicu šta znači kada kažemo da volimo sebe. Odgovorila mi je:

“Znači da prihvatamo sebe. Ja sam najstarije dijete u porodici, a od njega se uvijek najviše očekuje. Takvo dijete je obično dobro dijete, dobar đak i nije pohvaljivano jer se od njega sve to podrazumijeva. Ta djeca, a i ja sam bila takva, se uvijek preispituju i kritikuju: zašto sam nešto uradila tako, jesam li mogla bolje, da li su svi zadovoljni… Kada sam prihvatila sve ono kod sebe što mi nekad nije bilo dobro i lijepo i kad sam prestala da se trudim da budem svima dopadljiva, kada sam prigrlila svoje nesavršenosti, prestala da tražim od drugih da budu ono što ja želim – našla sam mir sa sobom.”

Meni je uvijek vrlo drago da čujem ovu priču jer je i sama poštujem i primjenjujem. Tako da sam uživala u daljem obrazlaganju svoje sagovornice:

“To  znači da sam u jednom trenutku morala da se vratim u  prošlost, svoje djetinjstvo i pogledam onu djevojčicu koja je toliko maštala o životu. Ta djevojčica je gledala mene odraslu i vidjela snažnu ženu koja može da je zaštiti. Ona je ono biće koje ostaje uvijek malo i priznaću vam da tu malu djevojčicu u sebi volim kao svoju djecu. To je zrno dobrote i bezazlenosti u meni koje je tada krenulo u svijet, a svijet je lomio. Iznevjerila bih je ako bih dozvolila da joj unište duh i ljubav prema životu. To je suština ljubavi prema sebi.”

“Ako postoji nešto gore od straha od smrti, onda je to strah od života.”

Pitala sam ko nam najbolje pomogne kada su situacije loše i na koji način. Profesorica mi je odgovorila:

“Ako postoji nešto gore od straha od smrti, onda je to strah od života! Kada imate strah od života onda to više nije život, nemate mogućnost uživanja u sadašnjosti jer ona ne postoji, pokrivena je oblakom straha i sumnje u budućnost. To je baš teško i tužno. Na žalost, prošla sam kroz tu fazu, u svojim dvadesetim godinama, čak i u ranim tridesetim, ali me je moj mudri sin “vaspitavao” učeći me da ne živim u grču od života, da tako parališem i njega i sebe, već da se rasteretim, da vjerujem da sve mora biti dobro. Dijete je prepoznalo suštinu vjere, povjerenje u život i božju promisao. To je bilo osvajanje slobode.

O tome da li je moguće voljeti život u svim njegovim fazama, profesorica kaže:

“Ne volim kada se žalimo na oblačan dan i kišu, na jesen, pa zimu jer se “nigdje ne može”. S proljeća imamo alergije i to je “nepodnošljivo”, a ljeti već nastaje katastrofa jer “nema vazduha”. Tako nam prođe život, čekajući idealan dan! A u svakom danu kad se probudim i pritom mogu da hodam, da se smijem, da imam nekome da se javim, poželim dobro jutro, zagrlim nekoga… je sasvim dovoljno kao početni impuls da nam bude dobro. Vjerujte mi, to sam spoznala iz svog bolnog iskustva. A to iskustvo nas nauči da bi vrlo rado vratili one dane za koje smo mislili da su obični, svakodnevni i učmali rutinom, jer smo spoznali, da su zapravo svi ti dani tako “bezlični” ustvari bili čarobni samo zato što smo svi bili zdravi i prisutni. To neko ko nije imao veliki gubitak ne zna da cijeni i ne umije, na žalost, da običan dan doživi kao divnu priliku da nešto dobro uradi. Zar je čovjekov usud da mora doživjeti nešto bolno i traumatično, da bi shvatio da nam život služi tome da svaki dan provedemo u ljubavi i miru?”

Iz ovoga je jasno da profesorica Snežana dolazi raspoložena na posao, ali pitala sam slaže li se sa mnom da raspoloženost, staloženost, urednost – mentalna I fizička … jeste ono što bi trebalo da bude sastavni dio naše lične kulture. Odgovorila mi je:

“Tu govorimo o tome da ne bismo smjeli da dozvolimo da prevlada naša integralna priroda. Naš um mora da bude jači od onoga što nosimo rođenjem, a to podrazumijeva da moramo svakodnevno raditi na sebi. To nam je važnije i od frizure, novog kaputa ili toga da li ćemo otići u bioskop. To nema veze ni sa time koliko smo knjiga pročitali.

Sve što ste nabrojali jeste dio kulture i higijene, a podrazumijeva da budemo: pristojni i prijatni prema drugima, civilizovani, odgovorni prema sredini u svakom smislu te riječi. Svaki čovjek pozitivno reaguje na pristojnost, bar bi trebalo da je tako. “Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara”, a to znači da ćemo i neke banalne stvari, na primjer šalterske usluge, lakše završiti ukoliko smo ljubazni. Ta ljubaznost i susretljivost je vrlo važna za poziciju na kojoj sam trenutno. Ljudi daju najbolje rezultate u podsticajnoj atmosferi, u ambijentu gdje su poštovani, i gdje se njeguju dobri međuljudski odnosi. Kad nije tako, onda posao ne može da bude zadovoljstvo, niti može biti dobrih rezultata.”

“Lijepo okruženje iz nas izvlači samo najbolje. “

• Da bismo obavljali posao kvalitetno i sa poletom, moramo biti motivisani, a Vi izgledate vrlo motivisano na svom radnom mjestu.
Moram priznati da sam prvih nekoliko mjeseci bila pod stresom. Sada mi je lakše, iako sam svjesna velike odgovornosti i važnosti pozicije. Ljudi u školi su divni i motivišu me da dajem najbolje od sebe. Ovo je za mene bio veliki izazov. Porodica mi je pomogla u donošenju odluke, jer su vjerovali u mene, a ja nijesam smjela da pokažem djeci da ne prihvatam izazov i da odustajem bez prilike da probam. Bila bih loš primjer njima, a iznevjerila bih i onu djevojčicu sa početka priče, a ona to svakako nije zaslužila.

Sad sam zadovoljna jer sam vidjela da sam vična nekim stvarima za koje sam mislila da nijesam. Prepoznala sam svoju snagu, neke vještine… Ova škola i prisustvo u njoj me svakodnevno i iznova motivišu. Ovdje je uvijek bila lijepa atmosfera, a lijepo okruženje iz nas izvlači samo najbolje.

• Čime se vodite u radu i šta želite da postignete na ovoj funkciji?
Prvenstveno želim da se sva djeca u školi osjećaju dobro, da uče da budu zdrava, radosna i da poštuju sva zanimanja i sve ljude. Da se uče vrlinama, da vrednuju ko je kakav čovjek, a ne na kojoj je poziciji. To što neko ima petice, ne znači da više vrijedi u ljudskom smislu, nego da više vremena provodi za knjigom, da više radi i da mu je više stalo. Želim da otkrivamo talente i da ih njegujemo, da učenje bude zabavan proces. To su dugi, ali ne i nemogući koraci. Voljela bih da imaju povjerenje u nastavnike, da stiču među vršnjacima prijatelje, da se rado vraćaju školi i kada izađu iz nje. Planiram da uredimo školsko dvorište i napravimo ga ljepšim mjestom gdje će se okupljati naša djeca. Takođe, i da osavremenimo rad u školi.

“Naša djeca su izuzetna i pravi profesionalci!”

• Kada smo dogovorale naš susret bilo je pitanje da li razgovor realizovati prije ili poslije programa Vaših učenika u KIC-u “Budo Tomović”. Dogovorile smo da to bude poslije, jer željela sam da vidim kako izgleda kada se direktorica ponosi svojim đacima. I jeste li ponosni?
Preponosna sam na njih! Kada govorimo o ovoj priredbi, moja zamisao je bila da se obilježi datum Njegoševog rođenja i tako smo u novembru, u našoj školi i na sceni koju smo mi napravili, imali program. Priznaću, bila je prisutna velika količina sumnje hoće li djeca moći da iznesu sve ono što smo zamislili. Složićete se, Njegoš i njegovi stihovi nijesu nešto što se može lako zapamtiti, naučiti napamet, odglumiti. Međutim, naša djeca su bila sjajna! Oduševili smo se kako oni mogu da iznesu tako velike stvari. Pjesmu “Noć skuplja vijeka” dijete je recitovalo bez zadrške, likove vladike Danila, Vuka Mandušića, vojvode Draška… predstavili su kao pravi glumci! Sve je bilo izvandredno.

S obzirom na to da sam radila u srednjoj školi duži niz godina i time se odvikla od rada sa djecom nižeg uzrasta, sada sam spoznala koliko je divno raditi sa osnovcima. U osnovnoj školi se djeca formiraju, pa nastavnik ima više uticaja, može jače da djeluje. Ovdje bi trebalo čuvati djecu, oslušnuti njihove potrebe, otkriti talente… Djeca žele da rade, rado prihvataju zadatke, lakše ih je “zaraziti”… Pripremamo i materijal za školski časopis i prvi broj bi trebalo da izađe u aprilu ove godine. Zvaće se “Radosnica”, a tako nam se zove i himna škole. Okupili smo djecu oko tog projekta i sad oni dolaze da mi pokažu svoje radove i posavjetuju se da li vrijedi to što su napisali. Imamo sjajan tim nastavnika i učitelja, koji su koordinatori, a djeca su puna entuzijazma. Biće to divna priča.

• To znači da su im Vaša vrata uvijek otvorena?
Apsolutno!

• Kako ste od Vaše škole stigli do Kulturno informativnog centra “Budo Tomović”
Dan Njegoševog rođenja obilježili smo u školi i oni koji su odgledali program bili su oduševljeni. Zbog toga smo, dva dana kasnije, napravili reprizu, takođe u školi.  A onda sam dobila sugestije da bi bilo dobro da program vidi šira publika. Direktorica KIC-a, gospođa Snežana Burzan Vuksanović nam je ustupila veliku salu, bez ikakve novčane nadoknade, pa smo odlučili da veče bude humanitarnog karaktera. To je bila kompilacija dva programa koja su izvođena u školi, Dan Njegoševog rođenja i Dan Podgorice. Bilo je dosta publike, a đaci su bili izuzetni.

Veče u KIC-u je bilo i donatorskog tipa, te razgovaramo i o tome:

“Te večeri smo izdvojili 500 eura za Fondaciju “Budi human” i za liječenje dječaka Eldina Šabanovića. Od novca koji smo sakupili tokom Novogodišnjeg bazara smo kupili sredstva da osavremenimo nastavu, a drugi dio novca smo odvojili i kupili televizor, lopte i društvene igre za Resursni centar “1. jun”. Važno nam je da djecu učimo tome da svojim radom mogu da doprinesu poboljšanju uslova u školi, ali i da čovjek ne može biti srećan ako oko njega ima mnogo patnje i bola. Saosjećajnost je vrlo važna.

• Kakav je bio osjećaj kod djece kada su stali na pozornicu velikog KIC-a?
Doživjeti da đaci osnovne škole učestvuju na Velikoj sceni KIC-a je veliki ponos. Ipak je KIC sinonim za kulturna dešavanja u našem gradu. Nekadašnji “Dom omladine” je bio početak mnogih lijepih dešavanja svih nas, tako da sam sigurna da među i ovom djecom ima nekih kojima će te daske, na koje su stali u januaru, biti pokretači  za nešto što će ih odrediti u životu. Ja sam zahvalna Snežani Burzan što smo djeci pružili priliku da se pokažu na takav način. Imali smo i prvake u programu i svi su bili sjajni! Pravi profesionalci!

“Djeca imaju toliko ljubavi i ljepote da se može čudo napraviti. “

• Nakon tog programa izrazili ste svojim đacima “duboko poštovanje za njihove nježne godine”. Jesmo li kao roditelji i nastavnici uvijek svjesni te nježnosti?
Nijesmo svjesni koliko su to nježne i krhke godine. Meni je smetalo kada bi moj otac polazio od toga kakav je on bio u mojim godinama, što sam poslije i ja katkad govorila svojoj djeci i spočitavala im kakva sam ja bila u njihovoj dobi. Međutim, mi ne možemo da vratimo vrijeme, već jedino da se prilagodimo onome što je tu. A generalno, situacija nije očaravajuća, naprotiv. U takvom vremenu najviše stradaju djeca i porodica. Preteško je danas obezbijediti egzistenciju, preteško je da čovjek radi jedan posao i od toga lijepo da živi. U svemu tome djecu nam vrebaju izazovi sa svih strana: treba da budu u toku sa svim, a to ne znači prihvatiti sve ono što se nudi. Zato je vrlo važno dati im jak temelj kod kuće da bi se osjećali snažnim i u školi njegovati prave vrijednosti. Oni jesu nježna bića, ali kod njih ima toliko ljubavi i ljepote da se može čudo napraviti.

Koliko su te godine nježne najbolje može da se vidi baš sa pozicije koju obavlja profesorica Dakić-Tomanović, zato nastavljamo da govorimo o tome:

“Znamo da: “Ko na brdu ak’ imalo stoji, više vidi no onaj pod brdom.” Uz to, imam dvoje djece, različitog pola i razlika je među njima deset godina. Reći ću vam: veća je razlika u odrastanju između njih dvoje, nego između mene i mog sina koji je 23 godine mlađi od mene. Toliko rapidno su se urnisale sve vrijednosti!

Sa ove pozicije vidim koliko im je teško, koliko je potrebno biti tu za njih i koliko im se mora izaći u susret bez povlađivanja. Škola ima tu važnu ulogu, ali i roditelji bi trebalo da imaju više povjerenja u nastavnike. Trebalo bi da sa svog stanovišta roditelj manje prosuđuje i upliće se u nastavni i obrazovni proces. Bilo bi lijepo kada bi nastavnika doživjeli kao partnera, a dobrobit djeteta kao zajednički projekat.”

• Koji bi trebalo da bude naš najvažniji zadatak?
Najvažniji zadatak jeste srećno dijete! To je dijete koje će da odraste u zdravog i zadovoljnog čovjeka. To je i moto naše škole. Šta će nam odličan đak, ako nije srećno dijete? Ne možemo svi da budemo ljekari, inženjeri i naučnici. Uostalom, šta će nam ta zanimanja ako smo odrasli u frustrirane ljude i dobili na silu to zvanje? Takav čovjek ne koristi ni sebi, ni porodici, ni zajednici. Nama su potrebni srećni i zdravi vatrogasci, zidari, putari… Ako hoćemo zdravo i srećno društvo, članovi tog društva moraju biti zadovoljni pojedinci.

O tome kako dobiti srećno dijete, profesorica kaže:

“Njegujmo druženja, stvarajmo slobodno vrijeme da djeca budu jedni sa drugima. Nemojmo da budu pod stresom i pritiskom. Nažalost, danas je roditeljstvo postalo projekat. Svi hoćemo savršenu, dotjeranu i najbolju djecu. Hoćemo najbolje žurke za 18. rođendan i glamuroznu proslavu za prvi. Ne može to, Jelena! Dajte da prihvatimo dijete podjednako i kada je u školi vrlo dobar, dobar i odličan đak. Njemu su najvažnija podrška i ljubav.”

• Imate li dobru saradnju i sa roditeljima?
Isto kao što su za djecu moja vrata uvijek otvorena, tako je i za njihove roditelje.  Sve situacije  rješavamo sarađujući i zajednički tražeći rješenja.

“Moramo ohrabriti djecu da govore.”

• Kada su odrastale naše generacije, nastavnici su za nestašluke slali učenike kod direktora. Da li i danas postoji takva kaznena mjera?
Ja sam tokom svog školovanja direktore gledala samo na hodniku škole ili na ulici. U to vrijeme morali ste da napravite nešto baš strašno da biste otišli kod njega. Ni danas direktor nije prva adresa, ali često se dešava da đaci prvo dođu kod mene. Tada dođe po njih nekoliko i onda mi pričaju šta se to i kako desilo među njima.

• Ali oni sad dobrovoljno dolaze!?
Tako je, oni traže da dođu kod mene i da ovdje “iznesu” situaciju. Naravno, prije toga bi trebalo da pođu kod razrednog, pedagoda, zamjenice… ali se često desi da dođu pravo ovdje.

Zanimalo me šta direktorica škole uradi kada joj pošalju dijete sa nestašlukom. Da li je teško razumjeti zašto se nešto dešava? Pitala sam voli li da kao direktorka škole sagleda situaciju iz svih uglova, pa da se i konsultuje sa psihologom škole, pedagogom, razrednim starješinom, roditeljima, da pođe i od svojih emocija kao majke i tek onda da pokuša naći rješenje. Direktorka mi je odgovorila:   

“Ako postoji neka situacija u odjeljenju, nastavnik je prenosi razrednom starješini, a on uključuje psihološku-pedagošku službu. Ako se situacija ne može ni tada riješiti, onda ćemo napraviti sastanak kod mene u kabinetu i tu su obavezno prisutni dijete i roditelji. Svakom roditelju je lakše kada priđem situaciji iz perspektive majke, zato uvijek unesem lični momenat u razgovor. Mnogo mi pomaže i znači to što je moje iskustvo oplemenjeno time što sam radila u nastavi, što imam svoju djecu različitog uzrasta i pola. To mi omogućava da mogu da razumijem dosta situacija. Sastanku su prisutne i kolege iz psihološko-pedagoške službe škole i time se iz svih sfera trudimo da riješimo situaciju. Na početku se uglavnom sve čini strašnim i velikim, ali uvijek umanjimo problem, bolje reći “omekšamo” situaciju i dođemo do rješenja.”

O tome što je važno da djeca znaju, sagovornica kaže:

“Da nikada ne kriju problem i da pričaju o svemu. Moramo ih ohrabriti da govore. Ako ne mogu roditelju, želimo da imaju tu slobodu da kažu razrednom starješini ili ubace to što imaju za reći u kutiju povjerenja u holu škole. Kada god se nešto sakrije, problem se gomila i postane kao sniježno klupko – ćutanjem usložnjavamo situaciju i onda ona postaje teže rješiva.”

• Ima li nastavni kadar vremena da svakom djetetu priđe na različit način? Imala sam prilike da vidim različitu reakciju djece na isti film – jedna djevojčica je grcala u suzama, dok su se njeni drugarica i drug na istu situaciju smijali.
Trebalo bi da nastavnik priđe svakom djetetu na različit način. Brojnost djece u odjeljenju otežava individualni pristup, ali nastavnik ima vještinu da prepozna senzibilitet djeteta. Zato se i trudimo da jedan nastavnik predaje više godina istom odjeljenju kako bi ih bolje upoznao. Vaspitni pristup je različit, imate djecu koju morate da kritukujete na nježniji način i onu na ozbiljniji, nekom djetetu se prilazi razgovorom, drugom radionicama, trećem sastancima… Sve je to težak posao, a razredni starješina bi u tome trebalo da im je drugi roditelj.  

“Ne može nas to što smo proživjeli, a nije bilo lijepo, sputavati da i dalje vjerujemo u dobro i da mi možemo učiniti dobro.”

Kada pratim rad Snežane Dakić-Tomanović, uočavam lakoću iako to, svakako, samo izgleda. Posao direktorice radi sa osmijehom, piše lako i bez suvišnih riječi i emocija, a junakinje iz njenih priča opominju ali i nude rješenje i poruku. I ovaj naš susret smo dogovorile lako. Zato pitam sagovornicu umije li da sačuva sebe od razočaranja i hoda tako da joj ona ne prave teret. Odgovorila mi je:

“Razočaranje je potpuno normalna  pojava, ali u nekim mlađim godinama. U zrelijim godinama trebalo bi da smo svjesni ljudske nesavršenosti i nedosljednosti. Imala sam sreće što oko sebe nijesam imala mnogo ljudi koji su me razočarali. Ako i dođe do takve situacije, ono što je najvažnije jeste da se ona prebrodi i da ne stvaramo gorčinu, ona je opasna. Jelena, priznaću da mi se skoro svakodnevno desi da mi ljudi ne uzvrate istom mjerom, ali mene to ne zaboli. Svako daje ono što ima i onoliko koliko može. Ali takođe sam sigurna da, ako se prema nekome ponašam lijepo, tim ponašanjem mogu da podstaknem nekoga da bude bolji. Ako ne može, onda on ima problem, a ne ja.

Nemoguće je da čovjek dođe do svoje pedesete godine i da pritom ne nosi u sebi neku muku. Zamislite kada bi se svi koncentrisali na tu muku i ona im bila izgovor za sve što su mogli da naprave, a nijesu. Onda svijet ne bi ličio ni na šta. Ne može nas to što smo proživjeli, a nije bilo lijepo, sputavati da i dalje vjerujemo u dobro i da mi možemo učiniti dobro.”

“Uvijek je bolji i neuspjeli pokušaj nego da nijesam napravila ni jedan korak.”

• Jeste li se iznenadili kada ste shvatili da žene vole Vaše priče? Jeste li vjerovali da će one lako naći put do čitateljki?
Imala sam strašnu potrebu da pustim iz sebe te priče. Kada ih sagledavam danas, sa distance, vidim da sam mogla da ih tada doradim, ubacim dijaloge… ali tu je isplivala moja nestrpljivost i priče su izašle tako. Međutim, dobila sam toliko komplimenata za njih da mi je mnogo žao što sve te pohvale nijesam sačuvala, da ih odštampam, uokvirim i stavim na neko vidljivo mjesto. Sve te riječi su mi dale samopouzdanje, jer to su bile pohvale od žena različitih profila, godina, interesovanja. Baš jesam bila iznenađena. Iako poruke nemam sačuvane na papiru, upila sam ih u sebe.

• A da li sad pišete?
Sada uglavnom pišem mailove i obavještenja. Ali priznaću vam da mi se sad javljaju neke nove žene koje dolaze do moje knjige i to mi donosi nova ohrabrenja. U svemu tome vidim znakove pored puta. Mada sam sad u drugačijoj sferi interesovanja i dokle god sam ovdje ne vjerujem da ću nešto objaviti. A možda i sad sabiram vrijedna iskustva koja ću jednog dana da pretočim u knjigu. Bila sam mnogo srećna dok sam pisala. To me mnogo ispunjavalo i nadam se da ću ponovo imati takve momente.

• Kada pišete da li posmatrate ljudske sudbine pa to napišete kao opomenu ili je to Vaša unutrašnja zebnja koju izliječite napisanom pričom? I posebno me osvojila priča “Sole i so”, te sam satima istraživala kako da upoznam tu ženu.
Žena u priči je moj alter ego. Imala sam želju da imam kafanu, pa sam je čak nakon nekoliko godina i otvorila i zvala se “Sole i so”. Poslovanje je bilo tip partnerskog odnosa i kako se partnerstvo nije pokazalo dobrim, raskinule smo ga i ja sam izašla iz te priče. Mnogo sam sebe uložila u tu priču i mnogo je divnih žena dolazilo u taj restoran. Bilo je zaista lijepo i toplo u tom prostoru, sa mnogo dobro energije. To znaju sve moje sugrađanke koje su dolazile. Trajalo je prekratko, jer ja nijesam htjela da pravim kompromis na uštrb stvari koje su mi bile važne.

• Je li Vam teško palo kada ste izašli iz te priče?
Da, izuzetno teško. Mnogo sam emocija uložila u tu priču, mnogo sebe. Tu sam sebe vidjela na najbolji način: da ugostim, razgovaram, održavam književne susrete… Nijesam htjela da bude drugačije od onoga što sam zamislila, nijesam htjela da pravim kompromis, a u partnerstvu je to neophodno. Ni taj me neuspjeh nije napunio gorčinom. Naposljetku, probala sam. Uradila sam sve na tome da ostvarim svoj san, radila sam na tome i stvarala sam.Vidjela sam da umijem, da mogu! Bilo je naporno, ali i u tom procesu stvaranja sam uživala. Pa iako nije ispalo dobro, bolji je i pokušaj nego da nijesam napravila ni jedan korak. Dok je god bilo nečeg divnog, onda je i vrijedjelo, a bilo je mnogo divnog i ljudi su uživali dok je to, pa i kratko, trajalo.

• A kakva je situacija u drugim pričama u knjizi?
Prve četiri priče su životne, lične. Ostale su fikcije, ali u njima može biti elemenata iz nečijeg života. U jednoj priči mogu biti opisani momenti iz života tri žene ili da mi neki stvarni lik izgleda kao model pa da ga u priči doradim. To su žene koje se u stvarnosti ne zovu tako i ne vode život na način na koji sam opisala, ali imaju u sebi nešto iz stvarnih situacija. Jedno je sigurno, svaka žena se može prepoznati u nekoj od mojih priča.

„Ono što  ističem kao važno u svom roditeljstvu, to je da sam uvijek bila iskrena.“

Moja sagovornica je pedagog. Čitala je i čita mnogo. Učila je od drugih i radila sa djecom. A iznad svega, kao pečat, jeste uspjeh njene djece koja su odrasla u sjajne ljude. Zato, pitam, na šta da obratim pažnju kao roditelj kome su djeca još mala. Šta je ona primjenjivala u odrastanju svoje djece, šta su bili prioriteti a pokazali su se kao odlični? Odgovorila mi je:

“Svaki roditelj je samouk i cijeli život se učimo roditeljstvu. Razvela sam se kada je Pavlu bilo dvije i po godine. Uz to, bila sam u najtežem periodu svog života, jer sam samo godinu dana prije razvoda ostala bez jedinog brata. To je bilo vrijeme kada sam bila prepuna strahova, te sam u strahovima podizala dijete. Rodila sam ga u 23. godini, još nijesam bila ni diplomirala.

Uz njega sam rasla, a on je uz mene odrastao. I sad se dešava da mu kažem: „Sjećaš li se, Paki, kad smo bili mali?“, a on me ispravi i kaže da je valjda on bio mali, a ne ja. Bio je pravi mudrac iz razloga što sam sve dijelila sa njim. Nije bilo lako usuditi se na razvod 1998. godine. Učinila sam to zato što sam shvatila da taj brak nije onakav kakav sam željela, a da stvari koje mogu da promijenim – treba da mijenjam. I tako smo Pavle i ja rasli zajedno. U početku je imao majku punu strahova.”

Često ostanem i bez daha u zahvalnosti kada mi sagovornice otvore dušu. I tada ih samo slušam ne pitajući ništa:

„Najvažnije je da roditelj bude iskren prema djetetu. To znači da nije loše pokazati pred djetetom ni bijes, ni tugu, ni sreću, ni radost… apsolutno svaku emociju. Ako postoji nešto što bih ja kao roditelj mogla da izdvojim, onda je to emocija. Kada mi je bilo teško, plakala sam pred djecom, kada sam bila bijesna – dopuštala sam sebi da pokažem bijes. I još nešto što je važno: uvijek sam znala da im se izvinim! Zato oba moja djeteta znaju da se izvine drugima.

Pavlu i meni je bilo lijepo, imali smo ispunjen život i svoje male rituale kojih smo se pridržavali. Rituali su vrlo važni za njegovanje porodičnog života. Mnogo važni! Oni su se mijenjali kako je Pavle rastao, ali su svakako postojali od početka. Jednom mjesečno smo išli u riblji restoran Karuč, četvrtkom smo imali običaj da gledamo dječije filmove. Kupovali bi tada kasete ispred Velike pijace i uz njih se opuštali pred skori vikend. Uglavnom, tako je prolazio naš zajednički život.

Ali uz sve to, ja sam nekako željela da imam veću porodicu, da Pavle i ja nijesmo sami, niti da on odrasta bez sestre ili brata. I desilo se da se drugi put udam i rodim djevojčicu. Jelena, kada sam poslije deset godina rodila drugo dijete, osjećala sam se  kao stablo koje ima mnogo grana, i na svakoj grani previše plodova, i da pritom sve te grane hrle ka nebu. Bila sam majka – razgranata krošnja. Možda majke koje rode djecu u kratkom vremenskom intervalu nemaju taj osjećaj, ali meni je bilo neopisivo lijepo kada me Pavlova baba pozove i pita kako su mi djeca. Ja sam se osjećala kao da sam majka svoj djeci ovoga svijeta. Tu svoju sreću sam prenosila na Pavla, tako da je i on divno prihvatio sestru! Nikada nije bio ljubomoran na Anu, a Ana je rasla – ne u sjenci velikog brata – već uz njegovu podršku. Bilo mi je mnogo lakše Anu da vaspitam, jer joj je Pavle bio model. Sad sam samouvjerena, ali bila sam nekad potpuno krhko biće. I zato kad vidim njih dvoje, nije mi jasno kako su odrasli u tako jake ličnosti. Nijesam nikad imala strah da će ih neko nagovoriti na nešto što ne treba da rade. Jesam li ih ja napravila takvima – ne znam. Ni, ako jesam, ne znam kako sam to uradila. Ali ono što zaista ističem kao važno u svom roditeljstvu, to je da sam bila iskrena. Uvijek i u svim situacijama!”

Nakon ovako iskrenog razgovora sasvim je jasno koji je najveći životni uspjeh moje sagovornice. Ipak, bilo mi je lijepo i lako podstaći je da se javno pohvali:

“Svojim najvećim uspjehom smatram to što su Pavle i Ana u divnim odnosima. Vrlo su privrženi jedno drugome, i u toj vezanosti grade svoje rituale. Pavle je oženjen i kada imaju veče društvenih igara za prijatelje, tada ide i Ana da se druži sa njihovim prijateljima. Taj dan joj je kao svetinja. Tako da moj najveći uspjeh je to što je veza između Pavla i Ane jaka, čvrsta i istinita.”

“svaki dan sebi učinim malu radost i smatram da svaka žena to može.”

• Čini mi se da realno sagledavate život iako ste pisac, jer pisac nekad umije da uljepša stvarnost. Sasvim je jasno da toga kod Vas nema.
Prvo vam zahvaljujem na tome što ste me nazvali piscem. To mi je previše, ako uzmemo u obzir da imam objavljenu samo jednu knjigu. Danas je tako lako nekog nazvati piscem, i onda se plašim toga. Ali ono što vam zasigurno mogu reći jeste da sam svojim pisanjem ohrabrila i neke druge žene da pišu. Jave mi se, i u njihovom načinu kako se predstavljaju svojim knjigama i pričama, pronalazim podstrek kojim sam ih ohrabrila. To me mnogo raduje.
A život uvijek sagledavam realno. Nijesam ni malo romantična i ne volim sladunjave priče i patetiku. To sam ostavila danima bezazlene mladosti. Da, prihvatam stvari potpuno realno.

• Vašim junakinjama ne treba mnogo za radost. Umjesto na pijacu, one odlaze na Medun da skuvaju kafu sebi i mužu u tišini. Ili sjede na podgoričkom bulevaru, jedu kroasan ili makovnjaču i posmatraju ljude. Da li to rade samo žene iz romana ili nam zaista nije potrebno mnogo za radost?
Priznaću vam da sve te sitne radosti koje nabrajate su potekle od mene. Jelena, svaki dan sebi učinim malu radost i smatram da svaka žena to može. To znači da možete napraviti nešto lijepo i prevariti stresan ponedjeljak. Na taj način, praveći sebi sitni gušt, spašavamo sebe. Mene zadivi sve, drvored, boja lišća… Ne treba mi da idem nigdje daleko da bih imala taj osjećaj uživanja. Mnogi znaju da često sebi kupujem cvijeće. Ja ne čekam od drugih pažnju, ja je sebi dajem. Možda nije ženstveno, ali je meni korisno.

Šekspir je rekao da ništa nije samo po sebi dobro, ni loše, već ga takvim čini naše uvjerenje. Jelena, važan je način kako razmišljamo i prihvatamo neke stvari. Ne možemo biti beskrajno srećni svaki dan. To je nemoguće, ali sjetimo se da je najvažnije samo kada smo živi i zdravi. Uvijek to zapamtite, jer čovjeku je sve dato i može sve što mu priliči. A priliči mu da radi dobro jer je po Božijem liku stvoren.

• Profesorice, na posljetku mi jednom rečenicom kažite šta je ono što nam mora biti prioritet u životu, pa da to bude recept jedne uspješne žene za kraj ovog susreta?
Jelena, dane treba napuniti životom!

Na kraju ovog razgovora izražavam iskreno divljenje prema svojoj sagovornici! Svako od nas uči na svojim i primjerima drugih, a ja sam beskrajno zahvalna što sam imala čast da uradim i pokažem ovako iskren, poučan i inspirativan razgovor. Neka nam bude uvijek za nauk…

 

Intervju uradila: Jelena Petrović
Kabinet direktorke Osnovne škole „Radojica Perović“, februar 2023. godine