Planinari društva “Gorica” u kojem je doktorka Edita Files Bradarić predsjednica šest godina znaju da je ona vrlo određena: zna šta hoće i šta neće, a na njenim turama se uvijek zna šta je moguće i šta nije. Oftalmolog po struci, a ljudi koji je poznaju znaju da je njeno znanje iz medicine vrlo kompleksno i široko. Ja je poznajem od 2007. godine, ali tek nakon ovog intervjua sagledala sam doktorku u punoj veličini njene ljudskosti i sadržajnosti.
„Treba tražiti i poslušati savjet, jer nismo uvijek mi najpametniji.”
• Doktorka, ljudi koji Vas poznaju stiču jasan utisak – da Vi uvijek znate šta hoćete i šta nećete, a na turama kada ste Vi vodič jasno je šta se može i šta ne? Da li olakšava život to što ste uvijek određeni?
Jelena, ja sam tihi autoritet. Znate onu poslovicu da tiha voda brijeg roni. Uvijek u meni ima mnogo razmišljanja, premišljanja i vaganja prije te moje određenosti. U redu, možda sam, što sam starija, sa više samopouzdanja pa se stiče takav dojam kakav ste vi stekli. Ali, ako ćete da budem iskrena, moje vrline, uz mane koje svi imamo, jesu upornost i strpljenje. Ja sam kao ona kornjača iz priče Kornjača i zec: polako i sigurno stići ću do cilja.
• A mane?
Možda tvrdoglavost. Postoji poslovica koja kaže da su istrijanke toliko tvrdoglave da bi radije otišle spavat gladne nego popustile u nečemu. Godinama čovjek uči, tako da i moja tvrdoglavost vremenom popušta. Čovjek mora da osluškuje druge, mora da omekša, jer vrlo je moguće da postoji idealno rješenje iza nas a koje ne vidimo zbog vlastite tvrdoglavosti.
Zato i kada ste na nekoj funkciji dobro je da imate ljude koji će da vas opomenu i daju vam savjet. Kada je u pitanju planinarski klub u kojem vršim funkciju predsjednice, prije svih ističem planinare Miru Kostić, Rajka Mićkovića i Pavla Bandovića. Kada imam dilemu, njih troje su tu da mi pomognu da je razriješim, a onda svakako i Upravni odbor i ostali naši članovi. Treba tražiti i poslušati savjet, jer nismo uvijek mi najpametniji.
„Najveći grijeh za moju nonu je bio kada bacimo papirnu ili plastičnu kesu i bocu.“
Da bih spoznala život doktorke Edite, razgovor je trebalo početi ispočetka. Čak sam, sa uživanjem, na karti pratila gradove koji se pominju u razgovoru da bih imala jasniju sliku.
Doktorka Edita Files Bradarić je rođena 1963. godine u Dubrovniku. Mama joj je sa Korčule i do pete godine su živjeli na ostrvu a onda se preselili u Rašu odakle je njen tata.
„Raša je najmlađi i industrijski gradić u Istri. Mi smo u njemu živjeli malo izvan grada kod moje none (prim.aut. bake) koja je ostala udovica godinu prije nego što smo došli u Rašu, tako da nona nisam zapamtila (nono – djed). Nona je bila sitna, u crnini, ali i kada je bila u dobi od 78 godina imala je lijepo i mladalačko lice.
U Raši smo imali drugačiji ambijent od onog na otoku, jer je to bio seoski ambijent u dolini rijeke Raše, sa riječnim kanalima i šumama. Čuvala sam krave, pomagala u bašti. Nona je mnogo sadila, jer je mnogo poklanjala. Ko god bi prošao, neko od rođaka ili komšija, a da ne pominjem nas koji smo kasnije dolazili iz Pule da je posjećujemo, ona bi uvijek dijelila to što ima. Kad tako sagledam, ona je najmanje za sebe koristila sve što je imala. Najveći grijeh za nju je bio kada bacimo papirnu ili plastičnu kesu i bocu. Ona je to čuvala da bi uvijek imala da spakuje to što daje. Moja starija sestra ima istu tu osobinu – da misli na druge istim intezitetom kojim je naša nona nekad.
• Je li to bio lijep boravak u Raši?
Bio je to mnogo lijep boravak na selu i sa mnogo djece mojih godina. Igrali smo po cijeli dan. Nona bi nam dala nešto da uradimo, mi bi je za nešto poslušali a onda pobjegli u igru. U šumi smo pravili kućice, išli na potoke, igrali skrivača u sijenu koji su stariji sakupljali… Poslije smo se preselili u Pulu, ali barem jednom mjesečno smo se vraćali u Rašu. Ljeti smo odlazili na Korčulu i ostajali više od mjesec dana kod babe i dide.
“Djeca posebno pamte zajedništvo porodice.”
Doktorka Edita je školu počela u Raši, a onda je od drugog polugodišta nastavila u novosagrađenoj školi u Puli koja se zvala „43.istarska divizija” (danas je to Osnovna škola Vidikovac). U Puli su nekoliko godina bili podstanari i živjeli u naselju na kraju grada sa mnogo djece.
“Bilo je to najveće uzvišenje u Puli. Nakon nekoliko godina, na tom mjestu se počelo praviti veliko stambeno naselje, ali mi smo taj prostor prije gradnje koristili za dječiju igru. Blizu tog mjesta gdje smo živjeli kao podstari, ali ispod uzvišenja, moji su roditelji sagradili kuću u lijepom naselju iznad kojeg se prostirala borova šuma. Tako da je jasno da sam uvijek bila u kontaktu sa prirodom i da smo, nakon što bi sestra i ja završile sve školske domaće obaveze, mnogo vremena provodile vani sa djecom.
• Kakva su sjećanja na zajednička druženja i putovanja iz tog perioda, jer poriv za zajedništvom je nešto što se mnogo primjećuje u Vama, te se stiče utisak da ste to ponijeli iz kuće?
Putovanja i izleti su uvijek bila prisutni u mojoj porodici, od najranijeg djetinjstva. Sjećam se porodičnih šetnji subotom ili nedjeljom nakon ručka. Tada bi nas tri sestre sa mamom ili same šetale uz more, prolazeći kroz prigradska sela i preko brežuljaka, ili bi katkad svi petoro ušli u Fiat 850 i pravili izlete po Istri. Šetnje su uvijek bile aktuelne u našoj porodici, a djeca to posebno pamte.
Kada nismo išli porodično autom, sestra i ja bi iz Pule išle brodom do Korčule. Tada bi se pretvarale da smo stranci i hipici, pa bi spavale u vrećama na palubi broda gledajući zvijezde. Kada bi tata vozio, onda bi to bili putevi dugački i po 800 kilometara jer tada nije bilo autoputeva kao danas. Meni je danas bliža Korčula iz Podgorice nego njima iz Pule.
S proljeća, od polovine marta do sredine aprila, su svi bili u okolini grada i brali šparoge. Kada sam došla u Podgoricu, šparoga je bilo u izobilju jer ih je ovdje malo ko brao, a ako bih i srela nekog da ih bere znala bih da je iz Istre ili Dalmacije. Za pastire u Crnoj Gori su šparoge bile hrana za koze.
Dok smo putovale, Edita bi naš razgovor katkad prekinula da mi ukaže pažnju na mediteranski žbun pored puta. “Istra je puna brnistre, tako je mi nazivamo, a ovdje je zovu žukva i žuka.” Tokom dana, kuda god da smo hodale, pratio nas je miris brnistre.
• Doktorka, kako pamtite dane u osnovnoj školi?
Osnovno školovanje je veoma važno. Kada smo došli u Pulu krenula sam u novu školu sa novim kabinetima. U starijim razredima išla sam u foto sekciju koja je podrazumijevala da imamo fotoaparate – a i škola je imala par odličnih fotoaparata Praktica, a onda smo sami razvijali slike u foto-laboratoriji i išli na takmičenja. Imali smo biološki kabinet, ispred škole smo imali baštu gdje se sadilo, a u hemijskom kabinetu smo mućkali razne epruvete. Tehnička radionica je bila potpuno opremljena, a na času domaćinstva smo učili da kuhamo, šijemo i uređujemo prostor. Jelena, dječaci su bili fascinirani kuhanjem!
• A kakva su sjećanja na ljeta na Korčuli?
Tamo smo provodili ljeta, u prigradskom naselju među vinograde, smokve, masline, kupine, životinje, a svakako da smo imali vrijeme i za kupanje. Tamo je sve imalo svoj raspored. Kada ste na Korčuli pogled vam je uvijek usmjeren na Pelješac i njegov najvisočiji vrh Sveti Ilija. Kada ste dijete onda imate bujnu maštu, tako da sam uvijek bila zagledana u taj vrh i pitala se šta je gore i kako tamo da stignem. Od tada je počela moja podsvjesna želja da krenem u planinu.
“Planine su uvijek bile ono što treba dokučiti.”
Kada sam prvi put sjela u auto doktorke Edite, a to je bilo 2007. godine, bila sam fascinirana njenom zanesenošću planinama: stajale smo na semaforu, a ona je komentarisala detalje na obližnjoj planini koja je mnogima uobičajeni dio slike grada.
• Odakle ljubav prema planinama?
Moj osjećaj premo moru je nešto što mi je uvijek bilo dostupno: kao vazduh. A planine su uvijek bile ono što treba dokučiti i ono što mi je bila želja. Moja baba sa Korčule je bila prava Dalmatinka: vrijedna žena, snažna, znala je lijepo da pjeva… ali kada je porodica u pitanju – e tu je bila strašljiva. Ako bih došla sa idejom da idem na Pelješac, ona bi odmah bila protiv toga plašeći se da mi se nešto ne dogodi.
• Ja sam mislila da su samo Crnogorke tako zaštitnički nastrojene prema djeci.
Ne, nisu samo Crnogorke. Tako da sam na Pelješac otišla tek mnogo godina kasnije kada sam pripremala turu da povedem planinare našeg kluba. Tačnije, tek 2014. godine. Nisam ni tada nikome smjela reći osim jednom rođaku. Iako tada baba više nije bila živa, ima rođaka koji bi me pokušali razbiti pričom o zmijama.
• Šta je bilo važno mami i baki da vam prenesu tokom djetinjstva?
One su nas, moju sestru i mene, od malih nogu učile vezu, tako da smo kao male znale uraditi vez na platnu, križiće i mali goblen. Ja i danas znam da pletem, heklam, vezem. Moja mama je završila za krojačicu. Ona je htjela da bude frizerka i možda jedina greška mog dide je bila ta što je on mislio da je posao frizerke snobovski posao. To joj je bila velika želja, ali dida je mislio da je za ženu bolje da bude krojačica. I jeste naučila, ali nije voljela. To svoje znanje mama je koristila da cijeli život šije za svoju djecu. Pominjete hrabrost, a kada ovako u razgovoru pogledam žensku genezu u mojoj porodici, moja baba je na moju mamu prenijela bojažljivost te ova nije bila hrabra da prelomi i ode na novi posao.
• Jeste li ispravile kasnije to Vi i Vaše sestre?
Ja jesam najviše.
• Šijete li i danas?
Dok sam i studirala plela sam, a onda sam počela i da šijem. Danas imam svoju šnajderku koja mi sašije sve što hoću.
Pored mame imala sam i tetku sa tatine strane, koja je živjela u Belgiji i koja jeste bila vrlo talentovana šnajderka. Ona je i Titova odijela prepravljala dok je bila u Puli a Tito odmarao na Brionima.
Ta tetka zbilja jeste bila jaka ličnost u mojoj porodici: bila je žena sa kraćom nogom koja je postigla sve. Rano je počela da šije. Bila je hrabra da se uda, ode u Belgiju, izrodi djecu i to sve sa hendikepom. Kada sam završila studije bila sam kod nje i sjećam se koliko je uživala što mi je šila kompletiće koji su meni vitkoj pristajali savršeno. Posebno sam dugo nosila i čuvala taj jedan kompletić. Kako sam starija, sve više primjećujem kod sebe želju da kupim šivaću mašinu i vratim se šivenju.
“U porodičnom ambijentu sam naučila svašta da radim.”
• Doktorka, a kakav je bio muški dio Vaše porodice, a koji je sigurno, svjesno ili ne, takođe uticao na Vas?
Moj tata je bio brodograditelj i poznavao je sve poslove koji se tiču brodova, čamaca, barki… Pošto je njegova plata bila jedina u kući, kada smo starija sestra i ja porasle, priskočile smo mu u pomoć. Ja umijem oko barki, znam kako se šmirgla, farba, znam poslove oko izgradnje kuće… Ja i danas volim da krečim, od dasaka umijem da napravim stol. Ja sam u takvom ambijentu naučila svašta da radim.
• Je li to pomagalo da se kasnije usmjerite na poziv koji ste odabrali?
Kako da nije! Ja sam baš u djetinjstvu stekla taj osjećaj za rad rukama i praktično razmišljanje. Svi poslovi koje radite rukama vam pomažu da jednog dana budete dobar hirurg.
I dida mi je bio kamenoklesar i imao je radionicu. To je mamin otac i u porodici je bio veliki autoritet koji je sve držao. Iako nije imao završen fakultet bio je veoma obrazovan čovjek. Bio je komunista kojem su, prije rata i zbog turbekoloze koljena koju je zaradio u Slavoniji učeći kovački zanat, morali amputirati nogu iznad koljena. Zato nije mogao ići u partizane, ali je nalazio načine da u ilegali pomogne. Tako je početkom rata gotovo svu hranu iz svog dućana dao partizanima, a potom je učestvovao u radu komiteta. Zbog svojih aktivnosti morao je ići u izbjeglištvo u Egipat. Napisao je i opširan tekst o tome u monografiji grada Korčule. Baba je tada ostala sama u Korčuli, da sačuva i prehrani dvoje djece i bježe pred bombardovanja po pećinama. Bila je jaka žena.
• A šta se dogodilo sa djedom?
Dida se poslije rata vratio i usmjerio na rad sa kamenom: pravio je spomenike, vaze… Bio je toliko pošten da je tražio da mu službenica iznova provjerava godišnji porez koji su privatnici morali da plate za godišnju dobit. Mnogo je radio. Imala sam oko šest – sedam godina, kada bi nas baba poslala u radionicu da zovemo didu na marendu (prim.aut. marenda, italijanska riječ – doručak, jutarnji obrok). Tada bi dida koristio priliku da nam uvijek po nešto praktično objasni koristeći alate u radionici. Imao je i veliku biblioteku koju smo svi koristili.
Nekad se zapitam šta bi on sve postigao da nije bio invalid, kada je sa hendikepom postigao toliko mnogo: izgradio je svoju kuću,bistijerne, kuću u gradu, kuću za sina. Bio je klesar i građevinar, peo se na škale, upravljao poslovima… Bio je veliki radnik. Pred smrt je imao i dijabetes i anginu pectoris, ali i tada je radio: kada je umro stigao je kamen iz Brača koji je on neposredno pred smrt naručio. Bila je u njemu velika volja za životom koju je pokazivao do kraja. Možda je moja želja za naukom naslijeđena od njega. Moja starija sestra je čak završila fakultet građevinarstva, jer je možda i nesvjesno htjela da nastavi tu porodičnu liniju.
• Da li dijete u osnovnoj školi zna čime bi voljelo da se bavi kroz život?
Još u osmom razredu sam na temu našeg budućeg zanimanja nacrtala sebe u kabinetu kako radim na mikroskopu. Mikroskop mi je uvijek bio interesantan. Već od srednje škole sam znala da ću se baviti nečim u prirodnjačkom smislu: biologija, veterina, farmacija ili medicina. Na kraju je preovladala medicina jer sam htjela da budem sa sestrom u Rijeci koja je tamo već studirala građevinu.
„Ja sam studirala od ’81. do januara ’87. Tada smo u kući imali dva studenta – moju sestru i mene, a nismo imali previše para jer nam je u porodici radio samo tata. Sa druge strane, imali smo mamu koja je uvijek bila vješta da istegne tu jednu platu, tako da nismo bili uskraćeni za putovanja i izlaske. Mada, ja sam i tokom srednje škole radila da bih mogla da priuštim sebi ono što sam htjela. Moje društvo je voljelo tadašnje bendove i onda nam nije bio problem sjesti u voz i otići na koncert u Zagreb ili Beograd. Nekada bi taj put trajao i po cijelu noć, ali nije nam smetalo.“
• Da li bi i danas imali snage za takva putovanja?
Mislim da bih.
“U Istri se nije postavljalo pitanje:“Čegović si?”
• Doktorka, kakvi ste bili na studijama?
Studije sam završila u Rijeci. Poznajem ljude koji i danas pate što su morali otići iz Rijeke. Taj grad je sav u strmini. Svaki stan ili kuća gledaju na otoke, Kvarnerski zaljev, a iznad su Učka, Risnjak, Snježnik ili neki od nižih vrhova u Gorskom kotaru. Tu sam prvi put osjetila poriv da krenem u organizovano planinarenje. U Rijeku su dolazili ljudi iz cijele Jugoslavije, tako da je moja cimerka na studijama bila iz Makedonije. Bilo ih je iz Bosne i Hercegovine, Srbije… svjesno birajući da pored Zagreba studiraju u Rijeci zbog mora i ljepote.
• Ali i zbog mentaliteta, sigurno.
Istra je pitoma za sve ljude dobre volje. Nikada stranci nisu imali problema u Istri i svi su bili dobrodošli. Tamo nije bilo onog pitanja:“Čegović si?” kao što pitaju u Crnoj Gori (prim.aut. Od kojih si, iz kog plemena? Kako se prezivaš?”). Zato je taj ležerni stil života dovodio ljude iz svih krajeva. Vjerujem da je i danas tako.
• Kakvi ste bili kao studentkinja?
Nama su ocjene bile od jedan do pet, a ja sam bila vrlo dobar. Neki predmeti su mi se manje a neki više sviđali, tako sam imala mnogo petica, ali i par dvojki.
Čitala sam tada Hermana Hesea, indijsku filozofiju, Fromma, Junga… tako da sam se jedno vrijeme zanosila idejom da budem psihijatar. To je bio iskorak iz prirodnjačkog razmišljanja, ali to su te adolescentske godine kada se tražimo i nesvjesno naginjemo psihologiji… Međutim na studijama smo imali psihijatriju i shvatila sam da se to meni baš i ne dopada. Nakon toga mi je neurologija bila vrlo primamljiva, a ipak sam završila na oftalmologiji.
• A kakvi su bili studentski dani?
Pomenula sam da mi se u Rijeci javio prvi iskonski poriv za planinarenjem, ali studije medicine vam uzimaju sve. Svaki drugi vikend sam išla kući, a taj vikend između sam učila. Tokom cijelog studiranja koje je trajalo pet i po godina, jednom sam išla na Učku, jednom na Hahlić u Gorskom kotaru i pet – šest puta na skijanje na Platak.
• Volite da skijate još od tada?
Još od djetinjstva sam imala želju da naučim skijanje. Ne volim mnogo vrućinu, a obožavam snijeg. Kada smo bili u nižim razredima, moglo se ići na zimovanje ali moji nam to nisu mogli priuštiti. U višim razredima Grac i Pula su bili prijateljski gradovi, tako da smo tada pravili razmjenu djece – ljeti bi oni dolazili kod nas, a zimi mi kod njih. Tada sam završila kurs skijanja u blizini Graca.
U srednjoj školi sam radila preko ljeta da bih sebi obezbijedila kupovinu zimske opreme. To su poslovi u turizmu, u preduzećima da čistimo kancelarije u brodogradilištu, tvornici stakla, a jedne godine su se radile maskote povodom neke turističke manifestacije. Tu smo imali zadatak da platno punimo pamukom, pažljivo lijepimo i pravimo maskotu. Taj posao je bio monoton ali mi smo zarađivale radeći ga. Na taj način smo rano naučile cijeniti novac.
• Nijeste bježali od poslova?
Ne, nikako, jer sam tako radila da bih kupila skijašku opremu. Tada je bilo popularno i dopisivati se sa učenicima iz drugih gradova. Na taj način sam održavala prijateljstvo sa djevojkom iz Kranja, a kada sam kupila opremu otišla sam kod nje. Tata me je jednom vodio i preko brodogradilišta Uljanik na Bled.
„Kada sam bila na studijama nisam mogla da radim jer nisam imala snage za posao. Fakultet izvuče iz studenta fizičku i mentalnu snagu. Kada sam završila studije imala sam 24 godine, ali reći ću da sam se mnogo bolje osjećala kada sam imala 48!
I kada sam počela da stažiram, ja sam u pola 8 išla na spavanje. Neprestano mi se spavalo, kao da su moždane vijuge osjećale potrebu da se primire i opuste nakon toliko učenja i rada. Ali to je ono moje – da sam bukvalista: možda sam učila i više nego što je potrebno. Nekome je dovoljno da nauči skriptu i položi, dok imate studente koji vole da idu u širinu. Ja sam vam od tih drugih studenata.“
• Šta se potom dešavalo?
Nakon što sam se rehabilitovala od studiranja, počela sam da izlazim. Tada sam kupila i prvi auto. Zapravo, to auto mi je kupio tata a ja sam mu kasnije vratila novac. U pitanju je bio polovni auto od mog strica, Mini moris koji je tada imao i više od petnaest godina. Zamislite sreću da imam svoj auto! Mini moris! Ma cijeli svijet je bio moj! Sa tim autom sam stizala svuda, a kada sam se uvještila išla bih rano ujutru do Trsta, pokupovala to što mi je trebalo i vratila se na početak smjene u 14h. Mini moris je kasnije prodat i sada je Oldtimer.
• Imam osjećaj, poznavajući Vas, da Vam je auto uvijek bio važan.
Jelena, ja sam kao radoznali medo. Kada sam bila mala nikada me nisu zanimale lutke. Jedina igračka koju sam voljela i koju su mi kupovali u svim veličinama, jeste medo. A igračka po mom izboru je uvijek bila autić. Jednom me tata vodio na proslavu koja se dešavala godišnje u Istri i ponudio se da mi kupi igračku. Nisam izabrala ni lutke ni medvjediće, nego taj crveno-bijeli sportski autić koji sam dugo gurala po kući.
U Raši je bila fabrika lutaka, tako da sam jednom dobila i veliku lutku na poklon koju je moja mama više čuvala nego što bi mi dozvoljavala da se s njom igram. Ali i bez obzira na to, nisam bila ponešena lutkama. Autići su mi uvijek bili važni.
• I kakvi su počeci rada?
Počela sam da radim u Puli, a najviše sam radila sa djecom u školskom dispanzeru. Radili smo svake godine sistematske preglede koji su bili vrlo detaljni i obavezni. Kada je tokom ljetnjih mjeseci manje posla, mi smo imali obavezu da kontrolišemo školske kartone i provjerimo da li su djeca, koja su bila upućena fizijatru, kardiologu ili drugom specijalisti, vraćena sa dijagnozom. Morali smo slati dopise roditeljima ili ih zvati, da nam taj nalaz dostave kako bi kompletirali zdravstveni karton djeteta.
• Šta ste, mimo posla, naučili na tom radnom mjestu?
Posmatrala sam kako funkcioniše kolektiv. U svakoj ustanovi imate šefa koji mora biti autoritet, ali ne samo u smislu stručnosti. Ta osoba mora biti i kolega i čovjek. To je ono što možda nedostaje današnjoj medicini: mora postojati hijerarhija ali i da taj šef zadovoljava sve ljudske principe. On mora da bude strog i usmjerava rad, ali ljudskost i kolegijalnost su podjednako važni za čovjeka koji je na vrhu te hijerarhije.
“Mi smo porodica bratstva i jedinstva.”
Jedna sestra je starija dvije godine od doktorke Edite i uvijek su bile vrlo vezane. Ona je završila Građevinski fakultet. Mlađa sestra se rodila u Puli i od doktorke je mlađa šest godina. Ona živi u Puli i završila je fakultet za vaspitača.
“Jelena, kada se analiziram u dubini, čini mi se da sam u djetinjstvu više bila svjesna da imam stariju sestru nego mamu i tatu. Zajedno smo išle u školu, igrale, zajedno spavale, kada je ona počela studije vrlo brzo sam i ja krenula za njom, bile smo tri godine zajedno u studentskom domu…”
A onda je nakon studiranja počeo ljepši period.
„Tada sam se opustila, počela da idem na izlete, koncerte… dok u jednom trenutku i to ne dosadi. U tom jednom trenutku sazreneš da oformiš porodicu. Sve dođe u svoje vrijeme, ali svako bi trebalo iskoristiti.“
• Sada kada sam kroz ovaj razgovor upoznala Vašu porodicu, a prije nego nastavimo dalje, kažite mi, gdje su sada tri sestre Files.
Mi smo prava porodica bratstva i jedinstva, podignuta na poštenju, zajedništvu i Jugoslovenstvu. Moja starija sestra je udata za Srbina koji je studirao u Rijeci, ja sam za Bosanca, a najmlađa za Hrvata – tri sestre a sve tri smo udate za različite nacionalnosti.
“Suprug i ja smo se vjenčali u Crnoj Gori. Bila je to mala svadba, a nakon vjenčanja tri godine nisam radila. Tokom tog vremena sam rodila ćerku. Meni je suprug po profesiji bio pilot u vojsci. On je od šesnaeste godine otišao iz kuće i školovao se u srednoj školi u Mostaru, pa na Vazduhoplovnoj vojnoj akademiji u Zadru. Moj suprug je Bosanac koji je tokom rata za Hrvate bio ratni neprijatelj, za svoje je bio četnik, a ovdje Bošnjak. U Crnoj Gori smo našli mir od rata, pa iako smo šest-sedam godina živjeli kao podstanari.”
• Kako ste došli u Crnu Goru?
Pomenuli ste u nekom pitanju moju odlučnost, a otkriću vam jednu svoju odluku koja me možda najviše ojačala: ja nisam imala obavezu da idem u Crnu Goru. Mi smo tada bili u vezi, ali ja nisam bila ni vjerena, ni udata. Spakovala sam ga to veče iz Pule i nakon toga je nastala dilema: da li doći za njim ili ne.
• Da li je bilo teško odlučiti?
Jelena, svako odlaganje i svaka nedoumica razaraju čovjeka, zato je važno prelomiti. Moja odluka je bila da ostavim sve u Puli i da kao fina doktorka u perspektivi odem u Crnu Goru za muškarca koji je bio razveden još prije nego smo se upoznali i koji je ratni neprijatelj Hrvatske. Zamislite tu situaciju: ja Hrvatica i on Bosanac u Crnoj Gori. Tako je počeo moj novi život.
U januaru 2022. će biti 30 godina otkako sam prelomila i došla u Crnu Goru. Jelena, tamo gdje gradiš svoju porodicu je zapravo tvoj dom. To je bila jedna od mojih najvećih odluka u životu, a najveći događaj je svakako rađanje djeteta.
• Jesu li odluku razumjeli roditelji?
Bilo im je sigurno teško, jer je već jedna sestra bila udata u Srbiji, a ja sam se spremala da idem u Crnu Goru. Ali jasno je da ne možete upravljati sa formiranom osobom koja ima 29 godina. Teško im je posebno palo što sam te prve tri godine bila nezaposlena, mada za to vrijeme ja sam bila trudna, porodila se i zaposlila kada je naša Irena imala dvije godine i dva mjeseca.
• Kako su izgledale te prve godine u Crnoj Gori?
Živjeli smo kao podstanari, ali bili smo vrlo zadovoljni. I dok su naši prijatelji takođe živjeli kao podstanari seleći se i po šest – sedam puta u par godina, mi smo cijelo vrijeme ostajali u toj jednoj kući i to nam je bila radost. Bilo nam je tu vrlo lijepo. Imali smo i malu parcelu iza kuće u kojoj sam ja sadila povrće i dijelila po naselju rasad za salatu.
“Moj prvi radni angažman u Crnoj Gori je bio u dječijem odmaralištu na Veruši. To je moj istinski prvi susret sa planinama u Crnoj Gori, gdje ih gledam sa Veruše i pitam se hoću li ikada stizati gore. Šetali smo na manje vrhove, kuda se moglo sa djecom iz odmarališta, a na sve te staze vodila sam i Irenu koja je tada imala oko godinu i devet mjeseci. Tada nije bilo Pampers pelena, nego je sve bilo teže. Ali ništa mi nije smetalo, Irena je tu rasla u prirodi sa djecom, a uveče su bile dječije žurke. To se sve dešavalo u julu 1994.godine. “
• Jeste li imali posla u odmaralištu?
Nisam imala mnogo posla oko djece, ali jesam sa mještanima jer se pročulo da odmaralište ima doktorku. Što se tiče djece, najviše je bilo posla da održavam higijenu njihove kose i čuvam ih od vašaka.
Nakon toga sam se zaposlila u Domu zdravlja Danilovgrad. Bila sam spremna za taj posao i mislim da je vrlo važno da mlad ljekar zna opštu i hitnu medicinu bez obzira na specijalizaciju. Tu sam išla u patronažu, u područne ambulante, bila su dežurstva hitne…
“Čovjek je cjelina i to mladi ljekar mora prvo da nauči.”
• Šta Vas je naučio taj rad u Domu zdravlja?
Mladi ljekar mora u početku da nauči da sagleda čovjeka u cjelini, a tek onda da ide na užu specijalizaciju. To je važno. Ja sam se kasnije opredjelila za oftalmologiju.
Oko je ogledalo cijelog tijela i duše i zato kada liječim čovjeka ne liječim ga samo od te primarne bolesti već pitam šire, sagledavam podrobnije i povezujem. To je mana zapadne medicine – što smo svi previše otišli u specijalnost za neku oblast, a ne postoji povezanost između tih specijalnosti i kolega. Zato u krajnjem, pacijentu dajemo usku sliku koja je potpuno raštrkana a nema nikog da to sjedini u cjelinu. A čovjek je cjelina i to je ono što sam naučila u Domu zdravlja.
• A onda je na red došla specijalitacija, kako ste je dobili?
Nakon dvije godine i dva mjeseca rada u Danilovgradu, izašao je konkurs Kliničkog centra za specijalizaciju. Odabrala sam oftalmologiju i prijavila se. Bez ikakve veze i na osnovu zaista vrlo pravednog konkursa, ja sam dobila specijalizaciju. Bila sam presrećna.
Čovjeka osvježava kada promijeni sredinu i radno mjesto. Ja se jesam bavila medicinom, ali kada sam ušla u oftalmologiju to je za mene bilo nešto potpuno novo. Priznaću da sam bila bojažljiva, ali ja svaku obavezu i zadatak shvatim bukvalno.
• Kakav je period specijalizacije?
Period specijalizacije je za ženu vrlo težak jer tada u sebi morate pomiriti privatne obaveze, radno vrijeme i učenje. To je vrlo teško. Tada sam tri godine radila u Podgorici i jednu u Beogradu. Irena je tada vidjela taj trud. Ja je nisam usmjeravala ka medicini, ali je sama odabrala da upiše medicinsku školu i usmjeri se na studije primijenjene fizioterapije. Kažu da ima empatiju prema pacijentu, što je vrlo važno u ovom poslu.
Kada govorimo o mojoj specijalizaciji mogu reći da su to bile četiri godine zaista velikog iscrpljivanja kada u porodici svi trpe. Možda smo zbog toga suprug i ja ostali na jednom djetetu, a kasnije kada sam ja završila svoju specijalizaciju onda Irena nije bila spremna za braću i sestre. Ali ipak mi je jednom rekla: “Mama, ali moja đeca neće imati tetke!”
• Znači da su joj njene tetke veoma značile tokom odrastanja.
Prednost porodice koja je raštrkana svuda je ta što možeš da putuješ. Tako da je Irena putovala u Srbiju, na Korčulu, u Pulu, a od 2000. godine idemo i u Bosnu jer tamo ima tri tetke sa očeve strane. Svuda je bila i ostala mezimica, a zbog tolike rodbine stalno je bila u pokretu svim prevoznim sredstvima.
Deset principa sa doktorkom Files Bradarić
Minulog proljeća sam imala razgovor sa psihološkinjom na Onkologiji Kliničkog centra Crne Gore. Od nje sam saznala sam da je u mlađoj populaciji primjetan povećan broj oboljelih od najtežih bolesti. Praveći ovaj intervju sa doktorkom Editom, ona me svojim primjerom potakla da napravim deset principa po kojima doktorka živi, a koji su primjer kako voditi kvalitetan život.
• Doktorka, prije nego se skoncentrišemo na deset principa, kažite mi kao ljekar: zašto su najteže bolesti u porastu?
Više je razloga, ali u prvom redu su: loša ishrana, loše navike, manji boravak na vazduhu i suncu, manja fizička aktivnost, izloženost slatkim pićima, alkoholu, cigaretama, drogama, neizvjesnost na poslu, velika očekivanja od života… Sve se brzo odvija i dešava. Da nemamo planinarske ture, susrete i ovakve izlete, čovjek ne bi imao šta da zapamti.
A onda evo i deset principa:
• Fizička aktivnost.
Šta fizička aktivnost znači za čovjeka iz vizure ljekara?
Jelena, čovjek do svoje 40-te, pa i 45-te godine, može da živi tako da ne razmišlja ni šta jede, ni da li je dovoljno fizički aktivan. Nakon tih godina morate dobro da mislite o tome.
Druga polovina pete decenije je vrijeme kada moramo da razmislimo koliko je naš život uredan, a posebno o tome bi trebalo da povedu računa žene. Najviše bolesti počinju u tim godinama.
Moja fizička aktivnost je bila maksimalno pojačana tek kada sam napunila 46 godina. Vidjećete to i sami kada dođete u te godine. Sa druge strane, to je i vrijeme kada se od nas traži mnogo u svim sferama života, tako da morate da vodite računa o svojoj psiho-fizičkoj spremnosti da izdržite taj pritisak.
• Plivanje.
Da li uvijek u ljetnjim mjesecima imate kupaći kostim u rancu? Koliko znači plivanje nakon planinarske ture?
Kada sam radila u Kliničkom centru znala sam da nakon teškog dana odem na bazen Sportskog centra i plivam. Pomagala mi je i sauna. Sada je to sve manje, jer nemam toliko stresa kao nekad.
Inače, ni jedna šansa se ne propušta za kupanje ako ima čiste vode. Nema boljeg okrepljenja nego kad nakon jake planinarske ture uđeš u hladnu vodu. Time planinar skine 80% umora i prekine eventualnu upalu mišića. Hladan tuš, potok, jezero, more… voda uvijek najbolje osvježi.
• Čitanje.
Doktorka Edita voli da čita. Nedavno otkriće su joj audio knjige koje može da sluša dok priprema ručak ili obavlja rutinske poslove po kući. Knjige u štampanom izdanju više ne kupuje osim onih koje zaista želi da ima u svojoj biblioteci da bi im se iznova vraćala. Knjige poklanja, predlaže, pozajmljuje iz biblioteke.
“Zaspem između 10-11h uveče. Pred spavanje čitam knjigu, a i ako se probudim tokom noći pa ne mogu da zaspem, ja uzmem knjigu – pročitam dvadesetak minuta i ona me umiri. Kada sam slobodna izjutra i hoću sebi da priuštim laganiji početak dana – i tada volim da čitam.
• Da li ste ranoranilac?
Budim se u skladu sa godišnjim dobima – zimi je to oko pola 7, a ljeti oko pola 6. I ne treba mi sat da bih se budila tako rano, to je navika mog organizma. Dan je mnogo više efikasan ako ustajete rano. Tokom popodnevnih sati mi posao i obaveze ne dozvoljavaju odmor, jedino ponekad subotom popodne mogu sebi da priuštim taj predah.
• Prijatelji.
Doktorka Edita je neko ko vrlo vodi računa o svojim prijateljima. Ona ih poziva, obilazi.
Što se tiče prijateljstva ja sam vrlo introvertan tip. Uvijek je moralo proći dosta vremena pa da uđem u komunikaciju sa nekim. Uvijek sam bila vrlo obazriva zato i nisam imala puno prijatelja. Ni sada ih nemam mnogo, ali ono što imam pokušavam da čuvam, pa iako mi ponekad smeta što uvijek ja moram da budem inicijator nekog druženja. To malo dosadi, jer bih voljela da i mene neko povuče i da mi organizuje susret. Ljudi danas putuju po svijetu i imaju novca, ali ne poznaju svoju okolinu. Tu okolinu pokazujem mojim prijateljima Podgoričanima i oni se uvijek oduševe.
• Poznajem Vas i imam slobodu da kažem da je mnogo ljudi kojima ste proširili vidike. Jeste li svjesni toga?
Moguće, ali ako vidim da mi se ne uzvraća moj trud, ja se onda povlačim. Mada, ja se i ne vezujem mnogo za ljude. Idem dosta često isama: u pozorište, šetnju, bioskop… Volim da ugodim drugome i proširim vidik, ali ako nema povratne informacije onda idem sama. Kada bi čovjek čekao na drugoga, nigdje ne bi izašao.
• Čajevi.
Doktorka Edita uvijek ima u rancu platneni ceger za berbu čajeva. Pitam je koliko joj znače čajevi.
Moja kombinacija čajeva je mješavina majčine dušice, planinskog čaja, malo hajdučice i kantariona. Svako veče pred spavanje, suprug i ja popijemo po veliku čašu čaja, a ako ostane čaja od prethodne noći ja ga popijem izjutra sa malo mlijeka. To nam je postao porodični ritual koji smiruje i opušta pred san.
Otkako planinarim berem i pijem čajeve. Njih nosim i svojoj mami i prijateljima koji zaista vole da piju. Ove godine sam prvu majčinu dušicu poklonila instruktorkama joge Natali i Marini.
Od prošle godine katkad berem i Ivu. Čudi me da Ivu nisam ranije počela koristiti. Sa njom ne treba pretjerivati, ima malo gorak ukus, ali je veoma zdrava.
• Kuvanje.
Od kopriva koje nabere u planini, doktorka Edita pravi čorbe. S proljeća u planini bere šparoge. Razmjenjuje recepte. Voli odlazak na pijacu, voli začine…
Meni se čini da ne bi trebalo mnogo domaćinstvu učiti žensko dijete, koliko muško. Ženi je taj rad neminovan, a muškarac bi trebalo da ga nauči da bi znao da cijeni ono što žena uradi.
Mene i sestru majka nije mnogo učila kuhanju, ali mi smo gledale kako ona to radi, zato kada smo otišle na studije nismo jele u studentskoj kuhinji. To je bilo jako dobro za naše zdravlje.
Danas ko voli da kuva, na internetu nađe svaki recept.
I na pijacu volim da odem, jednom sedmično ili dva puta. Otkako je Irena u Zagrebu, onda su potrebe za odlaskom na pijacu manje.
• Kulturni život.
Onda kada znam da će neko dešavanje iz kulture biti zanimljivo ispratiti, prvo to javim doktorki Editi. U ovom poglavlju razgovaramo koliko joj je važan odlazak u pozorišta, koliko joj znače filmovi, koncerti klasične muzike i posjete galerijama…..
U Puli je postojalo pionirsko pozorište. Nije bilo važno da li ste treći ili osmi razred, jer to je bio doživljaj gledati. To je bila fantastična gluma, organizacija, veličanstveni doživljaj! Tada je postojalo Istarsko narodno kazalište, ali koje je tek obnovljeno krajem osamdesetih godina. Pula je filmski grad. Imala je tri kina na jednom trgu, a četvrto kino je bilo blizu Arene. Po tri filma su se prikazivala svako veče. Volim francuske filmove jer volim francuski jezik koji ne znam. Volim i francuske glumice. Moj muž kada vidi da gledam neki film, odmah pita je li francuski. Volim i dokumentarne filmove.
U Podgorici imate dosta kulturnih dešavanja. Prije korone ste imali po pet-šest zbivanja u toku sedmice, a da to nije iziskivao veliki finansijski trošak. I rekla sam, nije mi problem da odem sama.
• Cvijeće.
Da li kupuje cvijeće? Mene je doktorka naučila da se ono nikada ne kupuje već dobija na dar. Doktorka Edita voli da poklanja cvijeće.
Kada sam došla u Crnu Goru najviše mi je nedostajalo: mamima bašta i tatina garaža.
Kada smo dobili stan nakon nekoliko godina podstanarskog života, otvorilo se pitanje kako ću se navići jer sam uvijek stanovala u kući.
Sada baštu imam u saksijama: volim cvijeće, kaktuse, a planinarenje je zamijenilo moj boravak vani.
• Putovanja.
Putovanja nijesu samo daleke desitinacije. Jednom mi je doktorka u neformalnom razgovoru rekla: „Svaki put se iznenadim koliko mjesta ima u Crnoj Gori koje bi trebalo vidjeti i istražiti, da onda posmislim da i ne treba ići odavde.“
Moje najveće planinarske avanture do sada su Ararat (5.137 m)u Turskoj i Kazbek (5047 m) na Kavkazu, u Gruziji.
Moje posvećivanje planinarstvu i klubu je bilo veliko, te mi se nekada činilo daleko većim od predavanju medicini. Ali u jednom trenutku bivate od života nagrađeni zbog toga. Tako i doživljavam mogućnost da doživim te dvije planinarske avanture – kao nagradu za moje dugogodišnje iskreno zalaganje.
• Kakav je osjećaj vratiti se uobičajenim aktivnostima nakon takvih tura?
Nakon tog iskustva, kada se vratite u Podgoricu, imate osjećaj kao da hodate 14 metara iznad ulice. Kao da lebdite! To je nekakva lakoća koja vas obuzme i čitav život vam postane drugačiji i ljepši. Nakon takvih planinarenja jasno uočavate šta je minorno a šta važno.
Zaista je to jedna vrsta prosvjećenja kada se vratite sa tako jakih tura na kojima je sve neizvjesno, počev od vremena pa do krucijalnih dešavanja na takvim akcijama.
Ali, Jelena, takvih tura ima i po Crnoj Gori. Ne morate otići na Kavkaz da bi se nakon toga pogledali u ogledalo i primjetili da vam oči sijaju i da na licu nemate bora. Ne, to se dešava vrlo često i nakon tura ovdje u Crnoj Gori. Tada kao da ste fizičkim naporom pročistili sve loše iz svog tijela i uma i potom slobodni i pročišćeni idete dalje.
• Vjerujete li u to da čovjek biva nagrađen od života za ono nesvjesno što uradi?
Jelena, to se uvijek vrati. Nekad možda i duplo. Ili kada poklonite nešto bez ikakve obaveze, budite sigurni da će vam se to vratiti. Činiti i raditi nešto lijepo i dobro, se uvijek vraća.
• Sada kada govorimo o putovanjima, imate li želja da odete negdje?
Ne postavljam sebi velike ciljeve niti sam preambiciozna. Ja zapravo sebi postavljam male ciljeve, ali se oni tako mali kasnije pokažu da su veliki. Bolje hodati po malo, ali uraditi sve. To vam je moj savjet.
Kad me već pitate, voljela bih ići u Afriku, u Maroko i planinu Atlas, ali i na Kilimadžaro. To je sve pod velikim znakom pitanja. Žil Vern je moj veliki pisac koji me oduševljavao svojim knjigama u kojima opisuje putovanja i avanturizam. Možda sam u prethodnom životu bila avanturista ili putnik.
• Da li vjerujete u prošli i budući život?
Lijepo je vjerovati da ću biti neko bolji. Zato se i treba truditi da ovaj život prođe lijepo, da budemo dobri prema sebi i drugima i onda da nam sljedeća inkarnacija bude još bolja i ljepša.
• Godišnji odmor.
Doktorki je važno da jednom godišnje pođe kod svojih najbližih u Hrvatsku. Razgovaramo o tome da li je ona više za aktivni ili pasivni odmor. Kako izgleda plan kada treba da otputuje negdje, šta je najvažnije?
Ja ne volim hotele, gužve i odmaranje na plaži. Ja na more idem ili u šestom ili devetom mjesecu, a izuzetak je bila prošla godina kada nije bilo mnogo turista i kada sam koristila jul i avgust da odem do Maljevika ili Buljarice.
Moj pravi odmor je da, kada idem u Pulu, taj boravak tamo posvetim roditeljima i mlađoj sestri koja sa porodicom živi u istoj kući. Pokušavam da budem što više sa njima i da razgovaramo. Vidim se i sa rodbinom, ali ne pretjerujem u tome. I da, imam neke svoje pješačke ture koje ispunim, prevezem se kolima ili biciklom.
Sada je pravi odmor kada odem na Korčulu. Mami je ostao stan od dide u starome gradu i sada ga svi koristimo. Iz tog stana slušamo žamor turista. Iz tog stana idemo na jutarnje kupanje dok sunce je blago. U njemu se okupljamo i sa sestrom moga supruga i njenom porodicom. Svi se lijepo slažemo i pričama tokom tih susreta nema kraja. Moja zaova pravi sjajne pite i sočne baklavice, koje nama traju i po deset dana. Uz lubenicu, grožđe, pivo, vino, i mnogo razgovora provodimo dane odmora. U ponoć se sve smiruje i to turisti poštuju.
I u Bosni nam je uvijek lijep odmor. Bosanke su velike domaćice, pa nas uvijek ugoste i nikada mi ne dozvoljavaju da pomognem u pripremi njihove bogate trpeze. Njima je to sve lako pripremiti a sve je lijepo, sočno i ukusno. Tada se okuplja porodica, kafa se pije u velikim količinama. To je ona lagana i slatka kafa. U Bosni se uvijek naspavam, da me bude i sramota od sopstvenog umora kojeg dovučem iz Podgorice. Tamo su noći lijepe, ali je tokom dana sparno.
Lijepo je to kada su porodice izmiješane, onda su životi različiti, kuhinje su raznovrsne, mentaliteti raznoliki i zanimljivi…
• A da li idete sami katkad u planinu?
Lijep je osjećaj kada si sam sa sobom u planini. Naravno, trebalo bi uvijek procijeniti svoje mogućnosti i bezbjednost. Neobičan je to osjećaj jer mi gotovo da nikad nismo sami sa sobom, a trebalo bi. Kada ste sami u planini onda tada u sebi razbijate nametnute strahove.
“Kako idu godine zaista bi trebalo više misliti o trenucima odmora tokom dana.”
• Poznavajući Vas skoro petnaest godina, mogu reći da posjedujete u sebi vojničku disciplinu. Jesam li u pravu?
Ne patim od discipline. Zapravo, disciplina mora da postoji da bi organizovali svoje vrijeme tako da ga iskoristimo najefikasnije i da bi imali slobodnog vremena, ali nisam rob discipline.
• Šta Vam je važno u tome?
Mora uvijek unutar sedmice postojati barem polovina jednog dana kada ne planiram ništa: tada jednostavno pustim svoj mozak i organizam da promisle i urade ono što im najviše odgovara. Tada ako ću da legnem – legnem, ako ću da gledam televiziju, a u suštini je rijetko gledam – onda sebi i to priuštim. Ponekad snimim seriju koja mi se dopada ili pogledam film, ali je to zaista vrlo rijetko. Međutim primjetila sam da čovjek što je stariji, onda to vrijeme “lufta” treba proširivati. Kako idu godine zaista bi trebalo više misliti o trenucima odmora tokom dana.
• Da li Vas je tome naučilo neko konkretno iskustvo?
Jelena, moj tata je uvijek bio i ostao vezan za rad. Njemu je i danas fizička aktivnost uvijek vezana za neki rad, koji zbog vremena jedino utihne zimi. A mama je vječiti mrav. Nikada sebi nije dozvoljavala predaha iako nije išla na redovni uobičajeni posao kako to danas izgleda. Danas toliki rad i posvećenost porodici plaća zdravljem. Tu se vraćamo na ono da uvijek bi trebalo odmoriti kada nam to traži organizam, pa i u sred posla bi trebalo napraviti taj mali predah meditacijom. Moj dida je imao idiličan dnevni raspored, koji mi u današnje vrijeme ne možemo sebi da priuštimo. Danas čovjek jedan dan radi jednu smjenu, sjutra je druga… sve to treba postići i pritom se odmoriti.
• Doktorka, ali i pored toga što mi Vi kažete da što ste stariji trebalo bi više i odmora, ja primjećujem da ste Vi stalno u pokretu i u nekoj fizičkoj aktivnosti.
Jeste u pravu ste. Pa i onaj jedan dan ako sam slobodna i imam prostora da to vrijeme provedem kod kuće, ja nakon svih uobičajenih poslova po kući moram da izdvojim i tih, barem dva sata, za fizičku aktivnost.
• I šta radite tokom tih dva sata?
Berem šparoge ili majčinu dušicu, napravim đir biciklom u prirodu, odem biciklom do prijateljice pa taj susret iskoristimo za šetnju a ja se potom vratim kući biciklom. A ponekad napravim i neku dalju turu, odem kolima negdje dalje i napravim sebi neku manju planinarsku turu. To je ona znatiželja još iz djetinjstva.
• Kako su izgledale aktivnosti devedesetih godina u Crnoj Gori?
Devedesetih godina nije bilo aktivnosti u Podgorici. U septembru 1999.sam krenula sa organizovanom grupom planinara u planinu. Bilo je to sa Planinarskim društvom “Komovi”. Naravno da sam vodila i Irenu sa sobom. Prva tura nam jer bila od Jezerina, na Ćupove, Ključ, pored manastira Ćurilovac do željezničke stanice u Kolašinu.
• A kako je išla Irena?
Odlično, zato što je imala društvo. Kada se djeca nađu zajedno u takvoj grupi onda se oni takmiče sa sobom. Nakon toga sam je svuda vodila, osim na neke baš jake ture koje nisu bile za djecu. Ali išla je i na Bobotov kuk, Komove… Voljela je najviše logorovanja na Bukumirskom jezeru i druženja sa mlađim osobama. Planinari su vrijedni ljudi, školovani, mlađi su na studijama ili su tek završili… i takva grupacija ljudi se njoj sviđala jer je učila od njih. Djecu voditi sa takvim ljudima može biti samo od koristi. Bilo je tu i teških trenutaka, kada bi ona htjela da odustane a onda bih je ja hrabrila da izdrži.
• Čemu Vas je obije naučila planina?
Planina je veliki učitelj. Kada bi Irena imala problema u učenju uvijek bih je hrabrila: „Irena, to ti je kao uspon na planinu: vidiš kako je cilj daleko, mučiš se, premišljaš da odustaneš, ali malo po malo, kad dođeš na vrh, sve borbe koje si vodio sa sobom se zaboravljaju.” To je taj obrazac da se čovjek mora pomučiti oko nekih stvari, da bi kasnije uživao i bio srećan.
„Nakon slobode da izrazite svoju individualnost, supružnik se voli još više.”
„Kada je “Gorica” oformljena ja sam bila na specijaliziciji, tako da sam se 2002.godine aktivno uključila u rad Planinarskog društva Gorica. Nakon dvije godine sam bila i član Upravnog odbora, šest godina sekretar društva odnosno poslije kluba. Od 2015. sam predsjednica kluba. Možda tada nisam imala snage i vremena da se prihvatim tog poziva jer mi se to poklopilo sa velikim Kongresom oftalmologa Jugoistočne Evrope u Budvi, u čijoj sam organizaciji uveliko sudjelovala, ali znajući koliko je truda uloženo u taj klub da stane na noge i opstane, onda nakon toga čovjek ima obavezu da se prihvati tako velike odgovornosti.“
Doktorka Edita je bila na Ararat, Kazbek, Triglav, Olimp…
• Šta kaže porodica pred odlazak na tako jake ture, gdje su vrhovi poput Ararata visočiji od 5.000 metara. Kako se bore sa zabrinutošću, da li ćerka šalje poruke?
Najviše cijenim u svom braku to što muž i ja poštujemo individualnost jedno drugog. Nismo tu da jedno drugo sputavamo, vezujemo ili da se jedna strana ponaša onako kako to želi ili očekuje druga strana. Jelena, mi smo u braku, imamo zajednički život i obaveze, dijelimo i tegobne i srećne trenutke, ali sputavanja individue nema. Svi mi imamo hobije i razumljivo je da se vrlo često interesovanja supružnika ne podudaraju, ali lijepo je kada imamo slobodu da se izrazimo. Nakon te slobode, Jelena, supružnik se voli još više.
Ja znam da je moj muž zabrinut ali moram na razuman način da ga opustim. Kada sam na putu, onda poruke šaljem Ireni i to vrlo određeno: kažem gdje sam, ne dužim previše sa objašnjenjima i najčešće kada sve završim onda se javim da ne brinu.
„Ono što je je lijepo, ali i tužno u struci hirurga, jeste što niste Bog.”
Tokom ovog razgovora doktorka me je uputila na to koliko je važno od malena raditi sa rukama, posebno ako se jednog dana opredjelite za rad u hirurgiji. Pomenućemo još neke aktivnosti koje su je vodile u pravcu hirurgije:
“Završila sam osnovnu muzičku školu i svirala harmoniku. To što bih naučila, lijepo sam izražavala. Imala sam tremu kada bi trebalo nastupati. Zapravo, lako je bilo u orkestru, ali kada je trebalo sam se predstaviti, uvijek bih imala veliku tremu. I ta harmonika i rad sa dvije ruke su doprinjeli da budem vještija na operaciji. Za svoju dušu sam pomalo i crtala a te radove čuva mama.”
• Kakav je osjećaj izaći iz operacione sale i znati da ste uradili dobar posao?
To je jako lijep osjećaj. To je kao kada osvojite planinu sa pet hiljada metara nadmorske visine, a onda zamislite kada tog jednog dana imate po pet – šest takvih operacija. To mnogo iscrpi, ali donese i veliku radost.
Hirurgija je delikatan posao i vjerujte da sam svaki put kada bih radila operaciju, u glavi promišljala da je ispred mene na stolu moj otac ili moja majka. To je veliki stres i veliki osjećaj odgovornosti.
Ljudi misle da danas mašina operiše pa vam kažu da se sve radi laserski. Jelena, sve je u rukama ljekara i greška od jednog milimetra u radu sa instrumentom koji razbija kataraktu može napraviti haos u oku. Ono što je je lijepo, ali i tužno u našoj struci, jeste što niste Bog. Ako ste uradili i dvjesta operacija u nekom razdoblju, uvijek će biti jedna ili dvije kada nije sve prošlo kako treba i kako je doktor htio. Nekada je oko takvo, a nekada je i greška ljekara.
U svakom slučaju, ni ljekar nije savršen. Tada imate 199 pacijenata koji su presrećni radom doktora i koji su zahvalni, a doktoru je na pameti samo onaj jedan pacijent kome operacija nije prošla kako treba. To je ta muka naše profesije. Sve se može naučiti, ali što se tiče hirurgije morate imati hrabrosti, samopouzdanja i uložiti veliki trud. Kada to imaš i kada naučiš, onda radiš taj posao sa užitkom. Uostalom, ne smijete biti hirurg pod stresom. To nije dobro. Kad radite morate da uživate u tome.
• Šta je važno za hirurga?
Za hirurga je vrlo važno da radi u kontinuitetu, da ima što više operacija iz svoje oblasti. I mala pauza ako je prisutna, tokom nje hirurg gubi rutinu i samopouzdanje. To je kao u planini – gubite kondiciju. Tako da sam i ja u jednom trenutku prelomila da više ne radim hirurgiju.
• Ja vas poznajem kao strpljivu osobu. Imate li uvijek strpljenja da pacijentu objasnite njegovu bolest i smije li to ljekar pacijentu da uskrati?
Objašnjenje primjenjujete na osnovu obrazovanja i želje pacijenta. Postoje ljudi koji ne žele mnogo da znaju o svojoj bolesti. Vjerujte, nekako mi se čini da ti ljudi najbolje prođu – koji ne zapitkuju mnogo a imaju povjerenje u svog ljekara. Nekada sumnjičavi ljudi kao da na sebe navuku negativnu energiju i negativan ishod. Takvi ljudi sa svojim sumnjama pojačaju i tremu kod ljekara. Ali zaista volim da objasnim sve. Meni je mama prije sedmicu dana operisala kataraktu u Puli i prošlo je sve u redu.
• Da li ste padali u iskušenje da je baš Vi operišete?
Ne. To nikako nije preporučljivo. Ima nekih koji to rade ali moje mišljenje je da to nije dobro. Uostalom, ljekar će uvijek naći dobrog kolegu koji će to da odradi kako treba. Meni je sasvim svejedno ko mi je pacijent u operacionoj sali. Apsolutno sam se podjednako odnosila prema svakom od njih.
• Doktorka, razmišljate li o starosti?
Moji pacijenti su mahom ljudi u starosti. Neki imaju i po 90 godina i vrlo fino izgledaju. I tada ih ja pitam za savjet, pitam za profesiju kojom su se bavili, kako su zadržali taj elan koji imaju. Tako stičem sliku na šta da obratim pažnju.
• I šta kažu?
To su sređene porodične prilike, sređeno imovinsko stanje u smislu da imaju svoj stan ili kuću, da su imali posao koji je bio miran i koji ih je ispunjavao, da su fizički bili i ostali aktivni. Jednom mi je staropodgoričanin rekao da je on cijeli život vozio bicikl. Ne treba se opterećivati ni kućama, vikendicama, važno je da nam je blizu prodavnica, banka…
• Doktorka, za kraj da Vas pitam: da li se nekad umorite od sopstvene želje da uoči apsolutno svake planinarske ture pripremite svaki njen detalj – od toga ko fizičkom spremnošću može na neku turu i ko će biti na začelju grupe do najbanalnijih detalja poput ko će gdje da sjedi u kombiju uvažavajuči apsolutno svaki detalj kod čovjeka? Kažite mi iskreno, jer možda ljudima koji Vas poznaju učinićete uslugu da ponekad i, naizgled neumorna „Merkelova“, treba odmor.
Meni godi kada mi kažu da sam Merkelova. U biti moj mentalitet, odnos prema radu i profesionalizam bi se potpuno uklopio u njemački mentalitet. To je kada imate potrebu da se u potpunosti predate poslu i tome što radite. Ja se toga ne stidim.
Da, i ta “Merkelova” se i te kako umori. Ponekad mi i godi kada je vikendom kiša pa se zaista ne može vani. Ali ponosna sam što smo u klubu tokom korone održali kontinuitet u turama i susretima. Niko od članova se nije razbolio na turi iako je bilo rizičnih situacija. Sve to mi mnogo znači.
Intervju uradila: Jelena Petrović
Lučice, Buljarica, Petrovac, maj 2021.
