Mediji su tokom 2018. godine pisali o dvjema Nikšićankama koje su svojim sugrađanima donirale po bubreg. One su Tatjana Vukićević i Kostantina Nina Vojinović.
Prošlo je skoro godinu dana otkako je Nina bila donor i ovog puta donosim intervju sa njom. Pošla sam u Nikšić da je upoznam i pitam da li se nešto promijenilo u njenom zdravlju u toku prethodnih godinu dana. Tokom ove godine Nina je otvorila i Narodnu kuhinju u Nikšiću, tako da smo razgovarale i o tome i to baš u kuhinji.
Kontaktirala sam i Iliju Bulajića, kojem je Nina bila donor. On je već godinu dana zdrav momak sa divnim aktivnostima. Njihova misija je uspjela!
• Nina, sjela sam jutros u autobus i došla u Nikšić da upoznam ženu koja je u oktobru 2018. svom sugrađaninu poklonila bubreg. Tih dana ste punili tridesetjednu godinu, je li tako?
Slučajno se to poklopilo, ali jeste istina. Ja sam rođena 25. novembra, a mi smo transplantaciju u Istanbulu odradili 17. oktobra. Da su ranije stigli nalazi iz zagrebačke klinike mi bi to odradili i brže. Imala sam veliku želju da pomognem Iliji da živi i srećna sam što sam uspjela u tome. Da tada nijesmo brzo reagovali, sakupili novac i otišli u Istanbul, Ilija bi i danas bio tri puta sedmično na dijalizi. Ovako mi danas o ovome razgovaramo kao o lijepoj priči.
A onda je Nina prekinula intervju obraćajući se svojoj dugogodišnjoj prijateljici Aleksandri Božović, inače glavnoj kuvarici u Narodnoj kuhinji.
“Saška, stigla mi je lijepa vijest iz Turske: onoj djevojci iz Podgorice je uspjela transplantacija!”
Pa se okrenula prema meni:
“Ja bih voljela da svako jutro dobijam takve vijesti. Valentina Šćekić sjutra veče putuje da je stave na spisak za transplantaciju. Sad mi je najveća želja da ona bude dobro i ostane među svoje troje đece. Oni su divna porodica.”
“Stvaram velike projekte, to je moja misija.”
• Nina, kako ste došli na ideju da budete donor? Vi do tada Vašeg sugrađanina nijeste poznavali.
Imala sam tragediju u porodici i ako moja sestra nije mogla da živi, željela sam pomoći da neko drugi poživi duže zahvaljujući meni. Kada sam se na to odlučila nijesam htjela medijsku pažnju, ali potom sam sjela sa ljudima koji su sagledali situaciju šire i mudrije od mene i pristala da iskoračim sa tom pričom. Ona bi trebalo da bude primjer koji može probuditi svijest kod ljudi i potaći želju da i oni urade ono što sam ja.
I zaista, sada vidim da nijesam pogriješila: Anđela Lukačević iz Podgorice je pošla mojim primjerom. Čula je moju priču i donirala kožu svom prijatelju iz Bijelog Polja koji je zadobio teške opekotine. Kažu mi ljudi da njen i moj primjer nije isti. To nije tačno: to je u potpunosti isto jer je i Anđela dio sebe darivala drugome i njen čin je takođe za poštovanje i primjer.
• Ne znam hoćete se li se složiti sa mnom, ali zahvat presađivanja bubrega je visokog rizika bez obzira što je transplantacija odrađena na klinici u Istanbulu. Jeste li se plašili rizika?
Nijesam. Ja sam zaista sa osmjehom otišla na transplantaciju i sa osmjehom se suočila sa time. U operacionu salu sam ušla sa osmijehom, što je i za ljekare u Istanbulu bilo pozitivno zaprepašćenje. Tako sam se ponašala i nakon operacije: ustala sam vrlo brzo, a nakon dva dana došla u Crnu Goru.
Strah je postojao prije transplantacije u dijelu da li će moji nalazi biti u redu i da li će oni pokazati da mogu biti donor. A sve ostalo me nije plašilo.
• Jeste li se informisali o svemu prije nego ste se odlučili na taj korak?
Uvijek je najveći problem neinformisanost, a to sebi kao odgovornoj osobi i majci nijesam mogla da dozvolim. Razgovarala sam sa ljekarima u Turskoj, objasnili su mi čitav postupak i oporavak. Bili su jasni: mogu da živim sasvim normalno kao i do operacije, a ono što mi je bilo najvažnije to je da se mogu opet ostvariti kao majka i mojoj Ivi podariti sestru ili brata. Jedno je kada ste donor a drugo kada ste primalac bubrega. U tome su velike razlike i to je ono što i pravi zabunu i strah u našem narodu.
Jelena, mnogi ljudi se i rode sa jednim bubregom i žive tako čitav život, često i ne znajući za taj nedostatak.
• Možete li se sjetiti emocija kada ste se Vi i Ilija prvi put sreli nakon operacije a doktor Vam rekao da je operacija uspjela?
Meni su ljekari odmah rekli da je sve prošlo u najboljem redu, jer to je bilo moje prvo pitanje ljekarima kada sam se probudila. Ilija i ja smo se vidjeli tek nakon dva dana, tj. pred moj izlazak iz bolnice, iz razloga što je on bio izolovan zbog opasnosti od eventualnih virusa. Ilija i ja smo sve to shvatili kao jednu lijepu misiju, pa smo se tako i ponašali.
• Koliko ste često u kontaktu sa Ilijom?
Često se čujemo. Išli smo zajedno i na kontrolu u Turskoj, družimo se lijepo. Ako moja sestra nije mogla da živi onda barem znam da imam brata. Ilija je sada zdrav momak, tjeram ga da se oženi. To je bio jedan od dva uslova kada smo ušli u ovu priču.
• A koji je bio prvi uslov?
Da mi ne dolazi ni sa kakvim darovima, jer vi znate kakvi su običaji u Crnoj Gori: stalno se jedni drugima nešto zahvaljujemo. Uslovi su bili da nema darova i da se oženi.
Ovo je jedna lijepa priča sa srećnim krajem, iako je od strane nekih lica pokušano da se umanji njen značaj. Ali na to neću ni da se osvrćem. Idem dalje i stvaram velike projekte. To je moja misija.
Ilijina nova šansa
Ilija Bulajić je završio Ekonomski fakultet u Podgorici i ove godine u avgustu napunio 32 godine. On i Nina su vršnjaci. U decembru 2017. Ilija je saznao da boluje od hroničnog akutnog oboljenja bubrega i transplantacija je bila neophodna.
Želeći da kompletiram ovaj intervju stupila sam u kontakt sa njim pitanjem kako se osjeća nakon godinu dana od operacije.
“Jeste, 17. oktobra će biti godinu dana od transplantacije i do sada je sve prošlo kako treba što se tiče terapije i oporavka. Do sada sam bio tri puta na kontrolu, a uskoro idem i četvrti put.
Poslije četiri mjeseca od transplantacije vratio sam se poslu i mojoj staroj ljubavi argentinskom tangu. Ne osjećam nikakve tegobe i mogu slobodno da se bavim fizičkim aktivnostima tako da često dosta pješačim, vozim bicikl ili idem na treninge plesa. Beskrajno sam zahvalan Nini! Život teče svojim tokom i srećan sam što mi je Bog pružio još jednu šansu za novi život.”
“Čovjek iz svoje udobnosti i komfora ne vidi šta se sve dešava oko njega”
• Nina, ne znam hoćete li se složiti, ali danas je mnogima teško pokloniti i svoje vrijeme drugome a kamoli ukloniti zdrav organ iz svog tijela i dati ga drugome. Jeste li imali podršku od porodice, ćerke?
Mojoj majki nije bilo svejedno. Teško joj je to palo, što je razumljivo. I sama sam roditelj i ni meni ne bi bilo svejedno. Ali kada se sve uspješno završilo moja majka je bila ponosna što je njeno dijete spasilo život mladom momku.
Što se tiče moje ćerke, njoj nijesam još rekla. Iva ima osam godina i nijesam još spremna da joj to kažem iz straha kako će to prihvatiti svojim dječijim godinama.
Bilo je tada pitanja koja su meni bila iznenađujuća u smislu: “Šta ćeš ako nekome tvome zatreba bubreg?” Ja ne želim ni da pomislim na takvo nešto jer sam po prirodi pozitivna osoba. Uostalom, zar ljudi i pomišljaju da će doći do toga da nekome iz njegove porodice zatreba takva pomoć. Jelena, ja idem onom starom: “Dobro radi – dobrom se i nadaj.”
• Živite li na isti način kao i prije operacije, da li se nešto promijenilo? Da li idete na zdravstvene kontrole, da li se one sada podrazumijeva češće?
Meni je zdravlje isto kao i prije godinu dana. Zdrava sam žena. Svaka dva mjeseca radim redovne nalaze koji su uredni, tako da nikakve promjene nema. Morala sam jedino redukovati ishranu zbog kilaže, ali eto i to sam dovela u red.
Tokom razgovora sam saznala da ipak ima jedna stvar koja se promijenila:
„Bila sam nekad dosta dobar džudista ali nakon operacije mi je zabranjeno da iznova treniram. To je jedino što se promijenilo u odnosu na period prije operacije jer je u džudu prisutan direktan udarac u predjelu bubrega i leđa.“
• U kontaktu ste sa velikim brojem ljudi kojima treba i zdravstvena i materijalna pomoć. Da li Vam se čini da čovjek koji ima zdravlje i materijalnu sigurnost olako prihvata te pogodnosti i da svog bogatstva možda nije ni svjestan?
Ne vodimo uopšte računa o sebi i svom zdravlju, ali zato se kada treba kritikovati bolnicu i zdravstvo javljamo prvi. Čovjek iz svoje udobnosti i komfora ne vidi šta se sve dešava oko njega i kakvih sve slučajeva ima.
“Nekad prevrćemo i nebo i zemlju da pomognemo”
• Pripremajući se za ovaj intervju pogledala sam koliko Vi volite i jednog dječaka Kristijana. Gledajući tu ljubav, pomislila sam da ste sa dječakom krvno vezani. A ko je zapravo Kristijan?
Ovdje je Nina zaplakala, ali ipak mi je ispričala priču:
“Sa Kristijanom je sve i krenulo. Kristijan je sin moje drugarice iz djetinjstva i kod njega je samo par dana nakon izlaska iz bolnice primijećena pojačana žutica. Kako je vrijeme prolazilo, stvari su se komplikovale i ustanovljena je cerebralna paraliza.
Jelena, ja imam Ivu i njega. To je moje dvoje djece, bez obzira što ja nijesam njegova biološka majka. Možda mi neko ovo i zamjeri jer znam još djece za koje smo prikupljali novac. Svi su oni meni prirasli za srce, ali Kristijana volim kao svoje dijete. On je meni neko poseban u životu.
• Šta ste sve radili za njega?
Kada smo krenuli da prikupljamo novac za Kristijana vjerujte da smo radili nemoguće stvari. U ovoj priči moram spomenuti Mariju Brajković i Vladana Vujkovića jer nas troje smo doslovno prevrtali i nebo i zemlju da Kristajanu bude dobro i ode na operaciju. Prvog oktobra 2017. godine smo u Sportskom centru doveli značajna imena iz muzičkog svijeta i napravili humanitarni koncert za Kristijana i još jednog dječaka Radovana.
Marija i ja smo pješke išle od firme do firme po Nikšiću i molili za pomoć. Ja tada nijesam imala nevladinu organizaciju i svaki cent koji bi neko uplatio išao je na žiro račun Kristijanove porodice. Tu smo i stekli povjerenje kod ljudi i toga se držimo i danas: uvijek apelujemo da se novac uplaćuje na žiro račun porodice, a ako se i uplati na naš vjerujte da se vodi računa da svaki cent preusmjerimo tamo gdje treba. Jedno vrijeme smo se budili samo sa mišlju: “Šta danas uraditi za Kristijana?”
• Jeste li uspjeli?
Uspjeli smo da prikupimo novac raznim manifestacijama, Kristijan je otišao na operaciju u Istanbulu ali ona nije uspjela, nažalost. Naravno, nikako ne krivim ljekare jer sam sigurna da su uradili sve što je bilo moguće, ali bez uspjeha. Kristijan je intelektualno zdravo dijete puno pozitivnog duha. Kada god mi je teško ja odem kod njega jer me on uvijek oraspoloži. Uskoro mu je i rođendan i to je ono što nikako ne zaboravljam, tako da smo u pripremama i ove godine da ga iznenadimo. Stalno se trudimo da ga obradujemo, vodili smo ga i kod omiljenih fudbalera kada bi ovi gostovali u Nikšiću… To je dječak koji ne posustaje i od kojeg bi svi mi mogli mnogo da naučimo. (Dodatak autorke intervjua: ovaj razgovor slučajno objavljujem baš na Kristijanov rođendan. Ja sam neko ko uvijek vjeruje, zato i Kristijanu želim da bude čudo od djeteta i pobijedi svoju bolest, bez obzira što ljekari u Istanbulu nijesu uspjeli da mu pomognu. Vjeruj, dječače!)
• Nina, imam osjećaj da kada radite humano djelo Vi zapravo zaboravite na sebe. Da li je to teško?
Reći ću Vam iskreno: možda bi trebalo malo više vremena da posvetim sebi, ali sa druge strane ja volim ovaj posao. Mene ispunjava kada znam da sam usrećila i uradila nešto dobro za drugoga.
Jelena, malo to ljudi zna, ali ja živim privatno. Meni opština svaki mjesec plaća stan u kojem stanujem. Nijesam stambeno obezijeđena, ali meni sve što imam je dovoljno. Ja kad vidim da su mi Iva i Kristjan nasmijani, pa onda i mali Radovan Krivokapić – dječak za kojeg smo pravili humanitarni koncert i kod kojeg ima pomaka u liječenju, pa onda Sofiju Šušić koju sam nedavno srela i vidjela da je porasla… ja sam srećna žena i ništa mi ne treba.
“Ono što se spremi u Narodnoj kuhinji ja dajem i svom djetetu”
• Vi ste inače predsjednica NVO Izvor života u Nikšiću i prepoznati ste po nizu humanitarnih akcija. Vodite li evidenciju koliko akcija godišnje uradite?
U nazad dvije godine smo odradili 95 akcija i imamo plan da do kraja ove godine zaokružimo na broj sto. Mada mnogo toga smo mi odradili i prije nego smo postali nevladina organizacija.
• Narodnu kuhinju ste otvorili 21. jula 2019. Jeste li se plašili hoće li taj projekat da zaživi?
Ne, nijesam se plašila i ne plašim se. Godinu dana smo obezbijeđeni, a nakon toga ćemo produžiti Ugovor za kasnije. Nijesam uplašena ni po jednom pitanju. Imamo i podršku države, tako da samo optimistički gledam naprijed.
Narodna kuhinja ima menadžera, glavnu kuvaricu Aleksandru Božović sa kojom sam takođe imala čast da se upoznam i razgovaram, pomoćnu kuvaricu i higijeničarku. Svakodnevno se spremi 187 obroka, osim nedjeljom, ali zato se subotom pripremi dupli ručak.
„Jelena, dođe katkad ovdje neko i preko tih 187 ljudi. Ne mogu ih vratiti, pa damo i njima ručak.“, ispričala mi je glavna kuvarica. Ona je volonterka i ovaj humanitarni rad joj mnogo znači. Na humanost svojih Nikšićanina je veoma ponosna.
• Nina, kako su održive narodne kuhinje u regionu?
Nijesam neko ko lako uđe u bilo koji projekat, a kamoli u ovaj o Narodnoj kuhinji. Na ovom projektu sam radila tri godine. Išla sam da vidim kako takve kuhinje opstaju u Beču, Minhenu, Frankfurtu. Najviše mi se svidio koncept Narodne kuhinje u Bosni. Možda je on najbliži našim uslovima i najviše mi je ulio povjerenja kao pouzdana priča.
• I kakvi su komentari na obroke koji izlaze iz Vaše kuhinje?
Jelena, ono što se spremi u Narodnoj kuhinji ja dajem i svom djetetu. Meni bi bilo potpuno suludo da u kuhinji pripremimo 187 obroka koliko ima ljudi na spisku kojima je potrebna pomoć, a da onda odem kući i kuvam.
Meni je jedan novinar, koji je obišao narodne kuhinje po Americi, rekao da se količina naših obroka ne može po obimu mjeriti sa onima koje se tamo spremaju. Jeste, naše porcije su obimne mada, kao i svakoj priči tako ćete i ovdje naći one kojima je malo.
Svakako da u Narodnoj kuhinji poštujemo i različitosti pa našim sugrađanima islamske vjeroispovijesti svakodnevno pripremamo jela po njihovom ukusu.
• A ima li ljudi kojima je neprijatno da prihvate Vašu pomoć?
Ima. Jesmo imali i takvih situacija da moram da nagovaram ljude, da ih ubjeđujem da to nije nikakva sramota. Narodna kuhinja nije sramota i to se mora shvatiti.
• A ima li i u ovom poslu zloupotrebe od strane korisnika?
Kako da ne i moram dodati – nažalost. Majke traže novčanu pomoć na račun djeteta koje je, kako one kažu bolesno, a zapravo djetetu ništa ne fali. Pri tome im i muževi imaju zaposlenja.
Da, toga ima i ja zato apelujem na nevladine organizacije koji se bave humanitarnim radom da prvo provjere porodice i opravdanost traženja pomoći. Teško je sve to ispratiti, ali nekoliko nas nevladinih organizacija je napravilo predlog kojim nudimo drugačije rješenje kad su ove situacije u pitanju, pa ćemo vidjeti hoće li to nešto pomoći. Ovako kako sada situacija stoji, ni firme ni pojedinci koji mogu da pomognu, ne mogu da izdrže toliki pritisak koji se zahtjeva od njih.
Jelena, kada pomognemo nekome kome zaista treba pomoć nama je srce ogromno, a kada krenemo da pomožemo i ustanovimo da toj porodici nije neophodna pomoć, onda se razočaramo i sve nam teško padne.
• Je li teško odbiti?
Ja rijetko odbijem, ali polazim i od toga da je bolje na osnovu argumenata odbiti i pomoći drugome kome ta pomoć zaista potrebna, nego da ode u ruke nekome kome ne znači. Uvijek su mi važni argumenti i istina.
“Udružila sam sve ljude”
• Nina, prateći Vaš rad mislim da ste svojim aktivnostima udružili razna udruženja, organizacije i pojedince iz Crne Gore. Jesam li u pravu?
Ja sam udružila sve političke partije, sve vjeroispovijesti i sve ljude. I ponosna sam na to. Jelena, ko god dođe kod nas i pomogne nam, ja ću da se zahvalim javno. To je na našoj facebook stranici odmah vidljivo tako da nema ništa skriveno. Hvala svim ljudima koji nam pomognu a u teme koje se tiču pitanja politike – iz koje su partije ti ljudi i zašto su učestvovali u donaciji – ne želim da ulazim.
• Čitala sam o mnogim Vašim projektima: pomoć u gradnji kuće porodice Jokić u Plavu, Voz solidarnosti, novogodišnji paketići… Na koji projekat ste najviše ponosni?
Bilo ih je puno i svaka mi je važna, ali najvažnija osnivanje Narodne kuhinje.
Međutim, vjerujte da veliku zahvalnost dugujem supružnicima Hajrizu i Selmi Brčvak. To su ljudi koji su mnogima, pa i meni, vjetar u leđa. Žive u Njemačkoj i da nije njih, ni našeg dobra ne bi bilo bez obzira što meni puno pomoći stiže iz Opštine Nikšić i nekoliko jakih privatnih firmi.
Hajriz i Selma Brčvak su uvijek uz nas, a ovo vam govorim u ime moje nevladine organizacije i još njih nekoliko. Mi se uvijek trudimo da opravdamo njihovu podršku u svakom segmentu i svakoj priči.
Na njih i država treba da obrati pažnju i zahvali im se na neki način. Njihova porodica je naučena humanim i vrijednim pričama.
Nina sarađuje sa puno udruženja i pojedinaca. Nina uz Hajriza i Selmu Brčvak sa velikim poštovanjem pominje i NVO Žene bara kuvaju srcem, Zoricu Drakulić Vidaković iz Herceg Novog koja takođe živi kao podstanar a svojom humanošću pomjera granice, humanitarni fond Hilal iz Bijelog Polja i dodaje da je sa njima “sve lakše”.
• Da li je istina da ste i novčane nagrade koje ste primili uložili u osnovanje Narodne kuhinju?
Ja sam dobila Medalju za čovjekoljublje i uz tu nagradu nije bilo nikakvog novca.
Uz povelju grada Nikšića jesam dobila 2.000 eura i ja sam taj novac u cjelosti založila u Narodnu kuhinju koju je trebalo renovirati i osposobiti za predviđenu namjenu. Ovaj prostor je bio oronuo i zahtjevao je trud i novac.
Gospodin Nikola Rakojević je dobitnik ovogodišnje Nagrade oslobođenja Nikšića i on je polovinu dobijene svote novca donirao nama, a drugu polovinu Dnevnom centru za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom. Mi smo već zvali majstora da nam za taj novac zatvori prednji dio kuće od Narodne kuhinje da nam se ne unosi kiša i da možemo staviti klupu da naši korisnici mogu i tamo sjesti, jer to su mahom i bolesni ljudi.
Dobila sam i od mojih Žabljačana, tj. od opštine Žabljak, 500 eura koje sam takođe poklonila u humanitarne svrhe bez obzira što su me pojedini nagovarali da uradim drugačije. Tatjana Vukićević i ja smo dobile i Specijalna priznanja za humanost u okviru nagrada za filantropiju “Iskra” 2018.
• Koja vam je nagrada najdraža?
Svakako najznačajnija nagrada mi je kada vidim naše korisnike da izađu preko vrata nahranjeni.
• Šta učite svoju ćerku?
Moja ćerka jede obroke iz ove kuhinje, a reći ću vam i da nerijetko ruča sa korisnicima. Ona voli tu ulogu u našoj kuhinji, pa kaže da ona “radi” u narodnoj kuhinji jer sa bakom često dostavlja hranu osobama koje ne mogu doći po nju. Onda na kraju mjeseca dobije neki simboličan novac za njen uzrast koji je njoj dovoljan i daje joj osjećaj da ga je zaradila. Dolaze nam i njeni drugari iz odeljenja. Važno mi je da Ivu, ali i drugu djecu uključujem u ovu priču.
• I koliko djeca vole ovu priču?
Moja Iva i Kristijan su kao brat i sestra. Učim je i da bude pažljiva prema djeci sa posebnim potrebama. Nedavno sam ovdje u kuhinji čula izjavu djevojčice Helene: “Dobro daj – dobru se nadaj.” Mene veoma raduje kada čujem tako nešto od djeteta koje ima samo osam godina.
Na kraju sam zamolila Ninu da mi kaže nešto i o sebi. Nekako mi je to u ovoj priči bilo za kraj, jer i Nina sve druge stavlja ispred sebe. Ispričala mi je:
“Rasla sam u dosta teškim uslovima. Te barake u kojima sam rasla su srušili. Živjela sam za taj dan da ih vidim kako ih ruše a onda kada je taj dan došao ja sam bila u Istanbulu sa Ilijom da odradimo transplantaciju. Moji kumovi su mi tada slali snimke tog događaja.
Imam preko 15 kumstava što je za moje godine lijep broj. Privela sam fakultet kraju i obećala ćerki da ću ga završiti. Bila sam dosta dobar džudista ali se nakon operacije tim sportom ne mogu baviti.
Volim da pišem, čak sam pripremila i svoju prvu knjigu a Gordana Sarić će mi biti recezent. Pišem stihove, kratke priče, ali i autobiografiju sa punim imenima i prezimenima što se možda neće dopasti onima koji su me do sada povrijedili. Volim da se družim, imam i ženskih i muških prijatelja ali nije ih puno: strašno je danas teško naći prijatelja. Ali družim se sa velikim brojem ljudi i sa njima sam u dobrim odnosima.
Osobe koje su mi zbilja vjetar u leđa su moja Iva, majka, Aleksandra, Hajriz i Selma Brčvak, Gordana Sarić.
• Kako provodite vikende?
Kod nas nema odmora, nema ni subote, ni nedelje, ni ponedeljka. Svi dani su nam isti.
• A o čemu sanjate u humanom smislu, ali i Vi lično?
Želim da otvorim Narodnu kuhinju na još nekoliko lokacija u Crnoj Gori i da ih ujedinim u jednu instituciju. A onda kada ih otvorim da dočekam i da ih zbog dobrog standarda u državi sve zatvorim. Mada, nažalost, uvijek će biti nemoćnih i bolesnih osoba kojima će trebati ovakva pomoć.
Što se tiče mojih privatnih želja, voljela bih da se opet ostvarim kao majka i mojoj Ivi podarim sestru ili brata. Sve sam druge želje ostvarila, a i one koje nijesam, radom i trudom se mogu postići.
• Nina, gledajući Vas vidim vjeru, sigurnost, optimizam i humanost. Ima li onda čovjek pravo na sebičnost?
Ima u ovome padova. Ima i udaraca sa raznih strana koje ne razumijem mada o tome i ne razmišljam. Uostalom, priča nikome ne škodi pa i neka priča svako ono što želi. Nekim ljudima kao da je milije tuđe zlo nego svoje dobro.
Rekoh vam, ima teških momenata, ali pozitivna jesam. Nosim se parolom da ako pravo radiš ne možeš da pogriješiš. I nikako nema prostora za sebičnost. Ja sebičnost ne podnosim niti se družim sa takvim osobama.
Kostantini Nini Vojinović iskreno želim puno uspjeha u svim projektima. Neka djela govore za nju i budu nam pouka. I neka Iva dobije sestru ili brata.
Intervju uradila: Jelena Petrović
Nikšić, oktobar 2019. godine
