U svoj dnevnik sam te večeri 4. februara 2019.godine zapisala: “Marianne van Twillert je Holanđanka. Ove godine, 9.juna, puni 71 godinu, a ona i dalje kampuje, vozi bicikl, planinari i živi punim plućima. Kada se razvela od Crnogorca, osvojila je Maču Pikču, a prije osam godina je upoznala Paula Holanđanina, sa kojim dijeli strast prema životu.”
Ovo je susret nakon tačno pet godina.
“Imam skoro 76 godina i ljudi me pitaju
kako je moguće da imam toliko volje za životom. Imam, kako da ne?!
Meni nikada nije dosadno.”
• Marianne, pred dolazak kod vas rekla sam svojoj porodici da idem se sresti sa ženom koja je puna životnog optimizma. Jesam li u pravu?
Mogu reći da je to još uvijek tako.
• I kada sam vas prvi put vidjela, isijavali ste životnu radost. Sada se srijećemo opet, nakon pet godina i ta radost je takođe na vašem licu. Hoćete li se složiti sa mnom da se zadovoljstvo čovjeka ne da sakriti?
Tako mi i kažu. Ja imam skoro 76 godina i ljudi me pitaju kako je moguće da imam toliko volje za životom. Imam, kako da ne?! Meni nikada nije dosadno.
• Šta vas posebno veseli?
Vesele me putovanja, lijepa priroda u Crnoj Gori, najobičniji izleti – pa i do Skadarskog jerera ili Rijeke Crnojevića. Sve mi to čini veliko zadovoljstvo. Suprug i ja živimo u lijepom dijelu grada gdje ima dosta parkova, gdje mogu lako doći do njih i prošetati. U svakoj šetnji se vidi nešto novo. I naravno, porodica je tu koja me izuzetno veseli. Imam troje djece, osmoro unučadi, jednu praunuku i drugu na putu. Sve su to veliki razlozi za radost.
“Moja domovina je, svakako, Crna Gora.”
Tog februara 2019. godine je moja sugrađanka u jednom podgoričkom lokalu organizovala veče kratkih formi. Tokom tog dešavanja predstavilo se nekoliko gostiju i te večeri sam prvi put upoznala Marianne van Twillert – Wennekes. Njen suprug, Holanđanin, je sjedio u publici, a ja sam pomno pratila izlaganje.
Marianne sam zamolila da se upoznamo i da mi ispriča priču o sebi koju je, samo, započela te 2019. godine, ali i da mi kaže kako je provela minulih pet godina otkako je nijesam gledala. Moja sagovornica me pozvala u svoj dom i odmah mi se pohvalila knjigom koju je objavila “Montenegro off the beaten track”, (Crna Gora van utabanih staza).
• Marianne, postoji jedna lijepa pjesma koja, između svega ostalog, kaže i da se “domovina brani knjigom…” Koju državu smatrate svojom domovinom: Holandiju ili Crnu Goru?
Mnogo sam duže živjela u Crnoj Gori, nego u Holandiji. Tamo sam živjela 20 godina, a onda dolazim i ostajem ovdje, evo, skoro 55 godina. Tako da je moja domovina, svakako, Crna Gora.
Knjiga je na engleskom jeziku, a Marianne ima i svoj blog na kojem objavljuje pješačke ture po Crnoj Gori i zanimljiva putovanja po svijetu. Ispričala mi je kako je tekao put od bloga do knjige:
“Prije 12 godina sam počela da pišem blog. Tada sam se upoznala sa mojim sadašnjim suprugom Paulom, koji je takođe Holanđanin. Paul je tada pisao prvi vodič o Crnoj Gori na holandskom jeziku. Ja sam mu za taj vodič radila fotografije, pomagala mu oko prevoda i tako je započeto naše poznanstvo. Kasnije smo se vjenčali. Ljudi nam se katkad smiju jer nas svuda vide zajedno, a ja ću vam reći da je vrlo lijepo imati takvu sreću u ljubavi pod stare dane.
Sa Paulom sam putovala po čitavoj Crnoj Gori, sa ciljem da otkrijemo sva njena najljepša mjesta. Od 2012.godine sam počela da objavljujem tekstove kroz blog. To je izledalo tako da svake nedjelje objavim po jedan tekst, dok nije došlo do Covid pandemije. To je baš ovih pet godina nakon našeg susreta u “Sejdefi”, o kojima ste i željeli da vam ispričam šta se dešavalo kod mene. Tada nijesmo mogli putovati, a ja sam počela praviti kolekciju mjesta koje smo mi već upoznali. Ta kolekcija obuhvata 21 turu. To su pustolovne i uzbudljive ture po nepoznatim mjestima u Crnoj Gori, od kojih sam napravila knjigu i koja je objavljena prije dvije godine.”
Knjiga ima opisanu 21 turu i to izdanje je skoro raspodato. Marianne mi kaže da bi tokom proljeća trebalo da izađe drugo i prošireno izdanje koje bi trebalo da sadrži 25 tura. Ukoliko se nađu sponzori, izdanje bi trebalo da bude na crnogorskom i engleskom jeziku. Naši ljudi joj vrlo često kažu da je mnogo više upoznala Crnu Goru nego mi koji smo rođeni ovdje, i da u knjizi ima mjesta za koje mnogi još nijesu čuli.
• Znam da je vaš suprug novinar i pisac, a ko je autor vrlo lijepih fografija u knjizi?
Mi se udružimo i onda biramo najljepše fotografije, tako da je i njegov veliki doprinos u toj knjizi.
• Marianne, da li to izgleda ovako: uzmete fotopararat u ruke i krećete u istraživanje? Šta vam je važno u tim putešestvijama, pravite li plan?
Tačno tako. Ponekad pravimo plan, ali nekad i ne. To bude, na primjer, ovako: dogovorimo se da idemo u Skadarsku Krajinu. Tamo naiđemo na neki putokaz, pa odemo tim putem i istražimo. Nekada vozimo makadamom, nekada asfaltom, ali pošto imamo terensko vozilo Daciu Duster stižemo svuda. Plan pravimo, ali uvijek ima i odstupanja.
“U Crnoj Gori su nas odmah pozvali na večeru i ćevape.
To je nešto što apsolutno ne možete da zamislite u Holandiji.”
Marianne je prvi put došla u Crnu Goru kao sasvim mlada djevojka sa roditeljima. Već tada je poželjela da se jednog dana opet vrati. Pitala sam je čime smo je tada osvojili, a Marianne mi odgovara:
“Kao dijete sam dolazila u staru Jugoslaviju. Prvi put sam bila u Ulcinju i hotelu “Galeb”. Mnogo turista sa zapada je tada voljelo da dolazi u Crnu Goru, a mene je osvojilo srdačno ponašanje stanovnika tadašnjeg Ulcinja. Sjećam se, vrlo lako smo sklopili kontakte i počeli da se družimo. Odmah su nas pozvali na večeru i ćevape. To je nešto što apsolutno ne možete da zamislite u Holandiji.”
To ljetovanje se završilo, a porodica se vratila u Holandiju. Marianne vremenom završava školu i postaje turizmolog. Tada se vraća u Crnu Goru i posao nalazi u hotelu “Avala” u Budvi. Zbog odličnog znanja četiri strana jezika, – engleski, francuski, njemački i holandski, počinje da radi kao vodič i prevodilac. Udaje se za Crnogorca, rađa troje djece i ostaje u Crnoj Gori.
• Šta je ono što je Holandija imala, a vama je nedostajalo u Crnoj Gori?
Ja sam se lako adaptirala. Bila sam mlada, zaljubila se u Crnogorca, oformila porodicu. Sve je to išlo svojim tokom, a Holandija u svemu tome mi nije nedostajala. Svakako, roditelji mi jesu falili. Njima je moj odlazak teško pao jer sam jedinica.
• Jeste li uvijek bili pokretač i znali šta hoćete?
Moguće. Bila sam dosta nemirnog duha, ali i radoznala da uvijek upoznam nešto novo.
• Naši mladi odlaze iz Crne Gore tražeći nešto bolje, a vi ste odlučili da dođete i ostanete. Šta je ono što je za vas važno u životu, a to ste našli baš ovdje?
Klima je ono što vas prvo osvoji, jer u Holandiji su česte kiše i vjetrovi. Lijep dan je, kao što je danas u Podgorici dok mi razgovaramo, vrlo rijedak. Ta klima mi je značila mnogo. Drugo, ja volim planine i ljuti krš, nikako livade i ravnice. Treće, gusta naseljenost mi smeta. U Holandiji uvijek i svuda imate ljudi i zvukova. Prije par godina su vršena istraživanja koja su pokazala da u Holandiji postoje svega dva ili tri mjesta na kojima ne čujete ništa. U Crnoj Gori je to drugačije: desetak minuta nakon izlaska iz grada ulazimo u prirodu i tišinu. Četvrto, mentalitet. Jelena, ja nijesam žena koja živi po strogim pravilima. Naprotiv, volim relaksirani stil života. Sve to sam tada našla u Crnoj Gori i sve to i dalje nalazim.
• Da li ipak primjećujete promjene u nekim stvarima tokom svih godina?
Materijalizam. Mnogo toga se gleda kroz novac, a toga nije bilo ranije. Ljudi su nekada lakše trošili i živjeli, a sada se mnogo energije ulaže u materijalno.
• Šta nam se dogodilo?
Uticaj zapada. Razumijem mlade ljude da odlaze u inostranstvo kada ovdje nemaju mogućnost kupiti lijep stan ili naći posao koji im odgovara. Imam ćerku koja živi u Belgiji, ali u njoj vidim strast za svojom domovinom. To se nikad neće izgubiti, a kada dođe u Crnu Goru uvijek prvo ide na planinarenje. Nedostaju joj porodica, prijatelji, crnogorska planina i klima.
• Šta još primjećujete u Crnoj Gori a da smeta?
Prvo, problem smeća i otpada. Rodbina i prijatelji koji nas obilaze ne mogu da shvate toliku količinu smeća i divljih deponija pored puteva. Ljudi u vožnji izbacaju prazne flaše iz auta. To nikako ne mogu da razumijem. Drugo, gustina saobraćaja je postala problem. To se odnosi na ljetnji period, ali i na svakodnevni kada je u pitanju Podgorica.
„Zajedništvo u kampu ne možete uporediti
sa ljetovanjem u luksuznom hotelu.“
• U svijetu je velika konkurencija kada je turizam u pitanju. Pitam vas kao turizmologa, šta je ono što nas može odvojiti od drugih i učiniti nas drugačijim?
Ja možda imam drugačije mišljenje od stručnjaka u Crnoj Gori. Uvijek sam propagirala kamping turizam i mišljenja sam da bi njega trebalo razvijati. Koliko god smo Paul i ja to pokušavali objasniti, a prisustvovali smo sajmovima i mnogo govorili o važnosti kamping turizma, to se ovdje nije prihvatalo. Ovdje se smatralo da treba ulagati u elitni turizam, u velike, skupe i luksuzne hotele. Uporedo sa tim se nije dovoljno razvijala infrastruktura, tako da to sve dovodi do problema.
Jelena, u Hrvatskoj ima više od 800 kampova i tamo ¼ prihoda od turizma dolazi iz kampova. Mi ih skoro i nemamo, a i to što imamo je vrlo, vrlo malo. Mi imamo panoramske puteve koji su odličan program za ljude koji vole da ispituju i posjećuju razna nepoznata mjesta, posebno po sjeveru Crne Gore. Ali kada ti ljudi putuju, onda se nemaju gdje stacionirati. Nema kampova, ili ako ih i ima, to je nedovoljno. Mi to i dalje ne razvijamo. Kamperi su ljudi koji koriste pred i postsezonu, a ne moraju da koriste glavnu sezonu jer su oni uglavnom penzioneri – koji dolaze sa dosta novca da potroše, i porodice sa malom djecom koja još ne idu u škole. To su mjeseci april, maj i jun, a onda septembar i oktobar kada mi imamo vrlo malo turista. Nažalost, i dalje ne postoji prepoznavanje ove ideje i želje da se ona razvija.
• Kakvo je interesovanje za kampovanje nakon Covid pandemije?
Interesovanje je toliko da se sada novi kamperi moraju naručiti i čekati po godinu dana. Što se tiče polovnih, tu uvijek imate rizik, kao i kod kupovine automobila. Paul i ja smo svakog ljeta stacionirani dva mjeseca u Slanom, kod Dubrovnika. To je mali i seoski kamp Rogač, na 50 metara od mora. Tamo uvijek dolaze isti ljudi i svi oni su naši prijatelji. Nemamo mašine za pranje suđa i veša, već smo potpuno oslonjeni na prirodu. Ja to jako volim. Pita me neko zašto ne kampujem u Crnoj Gori. Nemam gdje, a tamo u jednom selu mogu da biram između četiri kampa.
• Kako organizujete vrijeme kada ste tamo?
Tamo odlazimo autom koji ja vozim, a Paul vozi kamper. Autom odlazimo na razne izlete u okolini, a u kamperu živimo. Kuvamo sami, družimo se sa ljudima koji su tu, pravimo zajedničke večere. To je mnogo lijep način da se provede vrijeme. Jelena, to zajedništvo ne možete uporediti sa ljetovanjem u luksuznom hotelu.
• Osjećate li ponos što kada dođu inostrani gosti vi imate znanje i iskustvo da ih posavjetujete šta da obiđu?
Ja sam jako ponosna što toliko znam o Crnoj Gori. A kada god imamo u gostima porodicu i prijatelje, onda ih vodimo baš na ta mjesta koja nikad ne očekuju i koja ne mogu naći u turističkim knjigama. Uvijek tada vidim strašno oduševljenje kod njih.
• Kuda ih tada vodite, koje su obavezne destinacije?
Evo primjera: bio je jesenji i divan dan, a mi smo moju rodbinu vodili u Plužine, pa smo kroz tunele izašli na Sedlo i prevoje, te stigli na Žabljak. Skadarsko jezero takođe nikad ne zaboravljam jer ima jako mnogo lijepih mjesta. Ona još uvijek nijesu preplavljena turistima, tako da u njima još uvijek možete naći mir i ljepotu. Kada govorimo o jezeru, tu ću vam odmah predložiti Macalov brijeg, njegov vidikovac, sok od nara i priganice. To je nešto što se nama jako mnogo dopada.
“Vjerujte, dok šetate nekuda potpuno bez cilja,
vidite najinteresantnija mjesta.”
Marianne i Paul su se upoznali u Crnoj Gori.Marianne mi priča:
“Paul me prvo kontaktirao mailom, jer je čuo za mene kao Holanđanku koja zna ovaj jezik. On je, kao novinar boravio ovdje i pisao knjigu o Crnoj Gori, a ja sam bila pomoć. Kako nijesam pristala uzeti novac za pomoć koju sam pružila, Paul me pozvao na večeru. Tako je počela naša priča. I Paul ima ista osjećanja prema Crnoj Gori, želio je da ovdje živi. Kada sve to sagledate jasno je da smo se oko svega lako dogovorili.”
• Sada se može reći da je vaš Paul ovdje i zbog države koja mu se dopala, ali i zbog ljubavi?
Da, tako je. Ni on, ni ja nemamo namjeru da se vraćamo Holandiji. Plan je da ovdje ostanemo do kraja.
• Šta imate u planu da vidite ove godine?
Uvijek imam dosta toga u planu, jer sad se može putovati. Prvo, idemo nedjelju dana za Budimpeštu. U posljednje vrijeme pišem dosta i o mjestima koje se mogu lako organizovati za posjetiti je ima jeftinih avionskih karata. Nekada predložim put za Milano, Rim, Barselonu, Budimpeštu…. Sve je sada mnogo lakše dostupno i o tome pišem na engleskom jeziku. Mnogo mladih ljudi sada govori engleski jezik, tako da to nije problem. Tako da imamo u planu posjetu Budimpešti, u aprilu idemo u Holandiju, pa u Belgiju. Naravno, onda slijede dva mjeseca kampovanja u Slanom i vjerovatno nekih manjih izleta do Sarajeva, a možda i po Bugarskoj. Vidjećemo.
• Šta vas oduševi kada odete u inostranstvo?
Lijepa priroda, srdačni ljudi i nepoznata mjesta koja nijesam očekivala. Potom, pijace su mi vrlo važne. Nisam za velike znamenitosti: možda se odlučimo za posjetiti neku crkvu ako znamo da je lijepa, ili muzej ako je poznat. Ipak, mjesta koja su nama najvažnija su ona na koja stižemo nogama i kroz prirodu. Vjerujte, dok šetate nekuda potpuno bez cilja, vidite najinteresantnija mjesta. To je često tako. U Budimpešti sam vidjela da još uvijek postoje poštanska sandučat i telefonske govornice koje se aktivno koriste.
• Na putovanjima da li, kao strastveni putnici starog kova koristite mapu, pa obilježavate mjesta koja prolazite?
Prije putovanja uzmem knjige i orjentišemo se. Imamo mnogo takvih knjiga, a u njima često postoje i mape. Tada, otprilike, napravim rutu koju ćemo mi da pratimo i obilježim destinacije koje bih da vidimo. Ali nije to strogo planiranje. Nama je lako odstupati od planova i raditi nešto drugo. Dakle, okvirni plan imamo napravljen pomoću mape, a onda kada krenemo koristimo navigaciju.
“To mi je veliki cilj: da ostanem što duže vremena zdrava
i da nikome ne budem na teret.”
Marianne je i prije poznanstva sa Paulom počela aktivno da hoda. Prvo je otišla u Mrtvicu, a onda na Maču Pikču. “Prošla sam stazama koje su bile zaista zahtjevne. A onda, vremenom, počele su da me stižu godine, pa sam imala operaciju kičme. Nakon te operacije ne mogu više da se bavim planinarenjem. A to je period unazad četiri godine.”
• Kako vi i Paul organizujete svoje vrijeme kada ste u gradu i svakodnevici?
Mislim da dobro fizičko zdravlje velikim dijelom zavisi od psihičkog zdravlja. Životni optimizam, koji smo pomenuli na početku, treba održavati. Svaki dan Paul i ja šetamo po sat vremena, osim kada je veliko nevrijeme. U šetnji pođemo po parkovima i do grada. Ja idem na Tai Chi dva puta nedjeljno. To su načini na koje pokušavam održavati kondiciju. Jelena, ako ja danas sjedim čitav dan pred televizorom, sjutra ne bih mogla ono što mogu danas. Vrlo se i zdravo hranimo: bez mnogo masnoće i šećera.
• Je l kuvate naša jela?
Paul i ja kuvamo naizmjenično. Ja volim da spremam jela koja se spremaju u Crnoj Gori: raštan, japrake, punjene paprika, sarmu… Ali u svemu tome, pazimo sebe! Šta će meni situacija da sjutra moja djeca vode računa o meni. To mi je veliki cilj: da ostanem što duže vremena zdrava i nikome ne budem na teret.
• Jesu li te vrijednosti naučila i vaša djeca i unučad?
Ne može svako da bude isti tip i ima ista interesovanja. Na primjer, moja ćerka koja živi u Belgiji, je skoro osvojila Kilimandžaro i Monblan. Ona je veliki ljubitelj planinarenja, a najstarija ćerka ima sasvim druga interesovanja. Ali volim kada vidim kod mlađe ćerke da ide mojim putem. Ono što mi je najvažnije jeste da svo troje paze sebe i da ne misle suviše na materijalne stvari, već da stvaraju uspomene koje će im kasnije uvijek biti najmilije.
• Šta se mijenja kako starimo – istina je da djeca rastu, ali da li tada putujemo više ili manje?
Kada je žena u srednjim godinama, poput vas, i kada ima mladu porodicu ili posao gdje bi se željela dokazati i istaći, onda putovanja nijesu jednostavna. U mladosti je svakako najljepše putovati, ali tada nam nedostaje novac. Moja unučad su sada odrasli ljudi sa završenim fakultetima. Oni mnogo vole da putuju. Oni više vole da troše novac na putovanja, nego na uređenje kuće i garderobu. To je vrlo pohvalno, jer, Jelena, tako stvarate uspomene. Sve materijalno se pokvari i prolazi.
• Šta donosite sa putovanja?
Sa putovanja donesem uspomene i stavim ih u naše police, ali važnije su uspomene u sebi, u fotografijama, tekstovima. Često pričamo o njima. Sa putovanja od materijalnih stvari donosimo lutke iz raznih zemalja i sada imamo njihovu kolekciju. Suvenire više ne kupujem, tako da vam mogu pokazati lutke iz Sicilije, Indonezije, Vijetnama, Bugarske. A kamper smo Paul i ja sami pravili od lego kockica.
• Jeste li imali neki krizni period u životu kada ste bili pasivni? Postoji li on u životu žene u nekom periodu kada možda djeca odrastu i počnu da odlaze svojim putevima?
Istina, bude tada turbulencija i može da bude baš teško. Bilo je toga i kod mene, ali pokrenula sam se uz pomoć djece. Tada smo otišli u Mrtvicu, a ja sam se tada suočila sa strahom od visine. Nakon te ture se ne zaustavljam: bila sam i na kote koje su iznad 5.000 metara. To je vrlo naporno. Tako da je istina da bude pasivnosti u nekom periodu, ali ja sam je pobijedila. Sada velike pješačke ture ne mogu sebi da priuštim, ali to ne znači da ne idem redovno u planinu.
• Kada vas sagledam, sada na kraju ovog razgovora, i u glavim napravim rezime da ste fotografijom počeli da se bavite unazad 20-tak godina, da ste prije 15-tak godina počeli da planinarite, da i dalje aktivno istražujete svijet, pišete, kampujete … stičem utisak da je taj period nakon vaše 50-te godine, onaj kada ste iskonski počeli da živite punim plućima. Griješim li?
Tačno je. Obaveza je manje i imate više vremena za sebe.
• Naučite me, šta tada da uradim ako se pasivnost dogodi? Je li se tada teško pokrenuti?
Svaka žena to mora da radi sama. Ali nemojte dozvoliti da postanete žena koja se žali. U mojim godinama žene se tako često žale na razne bolesti. Ja ih tada kritikujem, savjetujem da to ne čine jer ništa se sa takvim riječima ne postiže. Kada se žalimo, a ne možemo to nešto da promijenimo, samo ostavljamo negativan utisak a energetska vibracija nam opada.
Link ka blogu Marianne van Twillert – Wennekes: “Living in Montenegro”
Intervju uradila: Jelena Petrović
Podgorica, 03. Februar 2024. godine
