Slušala sam prvi put zvuk harfe uživo, ne računajući isti instrument u sklopu orkestra kada ne mogu izdvojiti zvuk samo tog jednog instrumenta. Divan koncert nam je u JU Muzeji i galerije Podgorice priredila Milica Kankaraš. Poželjela sam da je lično upoznam i da me kroz razgovor uvede u sferu klasične muzike na svom instrumentu. Tako je nastao ovaj intervju, a u njemu smo obradile teme od Miličinog djetinjstva i povreda na harfi, preko prvih učitelja do najozbiljnijih pitanja.
“Rekla mi je da sam rođena za harfu”
• Milice, bila sam dirnuta što ste koncert počeli podsjećanjem na svoju nastavnicu, profesoricu Milicu Barić koja je preminula krajem 2019. godine. Ona je kao umjetnik i pedagog ostavila izuzetan trag u harfizmu Srbije i regiona, a Vas je primila u Beogradu kao djevojčicu od četrnaest godina i odredila Vaš pravac. Ispričajte mi svoje iskustvo sa profesoricom?
Igrom sudbine moja profesorica je preminula 25.decembra 2019. ujutru, a dan prije koncerta, koji sam početkom februara imala u Podgorici, je bila njena četrdesnica. Ovaj koncert je bio svojevrsni omaž njenoj ličnosti i njenom radu. To je bila moja ljudska i profesionalna potreba i obaveza. Inače, ona je trebalo da isprati taj koncert, da li preko interneta ili na neki drugi način bi dogovorili, ili čak da bude i prisutna. Krajnji slučaj je bio snimak da pošaljem.
• A kako ste saznali da je profesorica preminula?
Dobila sam poziv od katoličke crkve da sviram na njihovoj Božićnoj misi u noći između 24-tog i 25-tog decembra. Ja sam otišla sa mojom malom električnom harfom da uveličam tu svečanost. To je izvođenje duhovne muzike koje traje do jedan ili dva sata ujutru. I ujutru sam saznala da je profesorica preminula baš tokom te noći dok sam svirala na toj misi. Jako mi je to teško palo, jer ona mi nije bila samo profesor već kao član porodice.
• Kako je izgledao Vaš muzički put do harfe?
Kao djevojčica sam htjela svirati harfu, a s obzirom da u Crnoj Gori nije postojao odsjek za taj instrument, sa 13 godina sam upisala srednju podgoričku muzičku školu, odsjek klavir. Klavir sam svirala i u nižoj muzičkoj školi. Uporedo sa klavirom, sa četrnaest godina počinjem fakultativno da sviram i gitaru da bi mi prsti bili u direktnom kontaktu sa žicama jer nijesam htjela odustati od harfe. Nakon tog iskustva sa gitarom, moja mama uspostavlja kontakt sa profesoricom Milicom Barić iz Beograda.
• I šta je rekla profesorica?
Rekla je: „Dovedite djevojčicu u Beograd, pa da vidimo“. I pošle smo tada, ja sam imala 14 godina. Profesorica mi je dala harfu, zadala vježbe. To mi je bio prvi susret sa harfom uživo. Ja sam ranije slušala kompozicije na harfi preko gramofonskih ploča moje majke i televizije i čeznula za tim instrumentom. Ali sa 14 godina je prvi put vidim uživo. Nakon vježbi na tom prvom susretu sa profesoricom Barić trebalo je da se vidimo i sjutradan i ja da joj ponovim to što smo radile. Nakon tog drugog susreta ona je rekla da sam ja rođena za harfu. Ta rečenica mi je odredila dalji tok sudbine.
• Koliko ste često odlazili kod nje na časove?
Išla sam nekada jednom, nekada dva puta mjesečno za Beograd. Moji roditelji su plaćali put. Dakle, u Podgorici sam pohađala časove klavira u srednjoj školi, a vikendom bih pošla u Beograd da po nekoliko sati radim na harfi sa prof.Barić. Ona bi mi zadala određene kompozicije, ja bih se vratila nazad kući i vježbala te kompozicije do našeg sljedećeg susreta.
• Profesorica Barić je tada pisala na sve značajne adrese u našoj državi da Vam finansijski pomognu, barem da pokriju Vaše putne troškove iz Podgorice u Beograd. Jesam li u pravu, jer to je velika borba za svog učenika kojom sam zadivljena?
Da, pisala je prof. Barić preporuke Ministarstvu prosvjete i Ministarstvu kulture, naglašavajući da je Crnoj Gori i crnogorskom orkestru u budućnosti potreban harfista i da mi pomognu barem u putnim troškovima. Inače, harfa nije samo instrument koji se koristi u orkestru, kako se to obično misli. Ona se koristi i u muzikoterapiji. Veliki je repertoar koji je pisan za harfu solo i u svemu tome što je napisano rekla bih da je repertoar za orkestar možda i najlakši. Zapravo u svoj toj skupini kompozicija za orkestar, možda ima desetak njih koje su teške a ostale su lagane.
• A šta je bilo sa preporukama profesorice?
Rekoh, pisala ih je Ministastvu kulture i Ministarstvu prosvjete ali oni to nijesu željeli da uvaže. Jednostavno, nijesu vjerovali da će djevojčica od 14 godina moći za tri godine da dosegne akademski nivo kao što je profesorica iz svog ogromnog iskustva predviđela. U ministarstvima o kojima govorimo nema ni dovoljno edukativnog kadra za umjetnost, već su to mahom sve činovnici koji su završili društvene nauke iako bi i oni morali imati sluha za preporuke kada ih napiše doajen u određenoj oblasti, kao što je doajen bila prof. Barić u harfizmu. Važno je ime koje stoji iza nekog đaka i ako ime poput prof. Barić kaže da učenik može da postigne ono što ona tvrdi, onda bi svakako trebalo cijeniti tu procjenu. Ali, pošto oni nijesu izašli u susret, profesorica mi sve časove daje besplatno. Ona jeste bila veliki umjetnik, ali uz to i veliki čovjek. To zapravo uvijek ide zajedno. To mi je bila velika odgovornost, jer nije lako kada vam toliki autoritet pruži ruku.
• A možda mi jednostavno živimo u takvom svijetu da mlad čovjek prvo mora da dokaže svoj kvalitet i talenat, pa tek onda da država i oni koji mogu pomognu i podrže. Hoćete li se složiti sa mnom u tome?
Ja sam dokazala talenat i ispričaću vam kako me je profesorica Barić doslovno bacila u vatru po principu ruske škole koju je ona pohađala. Naime, ja sam pedalnu harfu dobila sa 15 godina. Zapravo, prvo su mi kupili malu harfu na kojoj sam radila godinu dana. U Beogradu sam vanredno položila nižu muzičku školu, a zakon Srbije mi nije dozvolio da položim i srednju muzičku školu iako bih ja svakako i to položila. U Srbiji su mi priznali sve predmete iz srednje škole koju sam završila u Podgorici. Na taj način sam postala prvi student Fakulteta muzičke umjetnosti koji je jedan instrument završio zvanično u srednjoj školi – klavir, a sa visokim ocjenama upisao studije na drugom instrumentu – na harfi.
Dakle, ja dobijam veliku harfu u martu mjesecu kada sam imala 15 godina, a u avgustu prof. Barić dobija poziv od Crnogorskog kamernog orkestra da se izvede jedna kompozicija Astora Piazzolla za orkestar u kojem je harfa. Profesorica kaže da ću ja to da izvedem. Pazite, to je samo nakon par mjeseci mog rada na harfi, iako je svakako moje znanje na klaviru bila sjajna priprema. Kada imate muzičku podlogu jasni su vam principi muzike.
• Jeste li se uspjeli pripremiti?
Ja sam cijeli avgust dolazila kod profesorice na nastavu. Moj prvi nastup je bio kada sam imala 15 godina, u septembru, u Crnogorskom kamernom orkestru.Tada sam uspješno nastupila i kao član orkestra i kao solista. To je bilo moje vatreno krštenje u kojem sam dokazala da mogu. To je bio posljednji nastup Crnogorskog kamernog orkestra i tada se formirao novi, Crnogorski simfonijski orkestar. Godinu dana kasnije sam svirala na prvoj godišnjici Crnogorskog simfonijskog orkestra jer je profesorica Barić opet odbila da ona nastupa rekavši im: „Vi imate harfistkinju koja može da izvede to što se traži od mene.“ Ali vjerujte i opet to ponavljam: repertoar za orkestar je mnogo lakši od repertoara za solistu koji je napisan za moj instrument.
• Kada Vas slušam šta ste sve prošli moram da pitam: kako je Vama izgledala srednja škola?
Ustanem se ujutru, vježbam harfu, pa vježbam klavir, odem u školu i opet popodne vježbam harfu i klavir. Sve mi je bilo u znaku velikog rada i tako sam za svega tri i po godine dostigla akademski nivo. Roditelji su plaćali put. Uz to velika je investicija bila i kupovina velike harfe koja mi je bila neophodna za rad. Na toj harfi sam i svirala na koncertu u Podgorici početkom februara.
• Učitelji imaju veliki uticaj na mladog čovjeka i oni bi trebalo da daju važne životne pouke. Šta je ono što ste Vi naučili od profesorice Barić, mimo lekcija o harfi?
Nije ona meni bila samo profesor. Ja sam se toliko bila vezala za nju da mi je bila kao član porodice. Bila mi je poput bake i iskreno sam je voljela iako sam je svakako persirala. I zato mi je teško palo kada sam čula da je preminula.
Profesorica Barić je magistrirala u Rusiji kod čuvene profesorice Vere Dulove, po kojoj jedno od najvažnijih takmičenja svijeta nosi ime. Ruska škola je vrlo stroga i njima je najvažnije da kod svog učenika razvijaju snagu karaktera. To nije kao ovaj današnji zapadnjački sistem po kojem se stiče dojam kao da se nastavni kadar udvara učenicima. To je previše mekani pristup đeci koji se traži od nas profesora. A u ruskoj školi je drugačije: ako pogriješiš ispraviš se i ideš dalje, ako padneš ustaješ, ako se nađeš u problemu moraš naći riješenje. To su lekcije koje mi je profesorica prenijela. A u takvoj atmosferi razvijate snagu koja vam u budućnosti na koncertu daje sigurnost i samopouzdanje. To je autentično osjećanje i meni je profesorica Barić pomogla da razvijem takav stav prema muzici i životu uopšte: da moram hrabro da idem kroz život i muziku. Ponavljam: to je potpuna suprotnost od sistema danas i vjerujem da će morati proći neke godine koje će pokazati da je pravi sistem to nekadašnje. Nijesam ja za parolu da je “batina iz raja izašla”. Potpuno naprotiv. Ali strogost i jasan odnos u kojem se tačno zna ko je profesor a ko učenik, mora da postoji. Đak mora da ima poštovanje i prema profesoru i prema njegovoj profesiji.
“Ako se nađeš u problemu, nađi način da ga riješiš”
Milica Kankaraš je osmi razred osnovnog školovanja završila vanredno jer je osnovna škola tada trajala osam godina. Sa 13 godina je upisala srednju podgoričku muzičku školu, odsjek klavir. Nakon toga, za svega tri i po godine je uspjela dostići akademsko znanje te sa 17 godina upisuje Fakultet muzičke umjetnosti u Beogradu na odsjeku za harfu. Na ispitu je imala preko 90 bodova i time je ušla na budžet države. Zato je pitam:
• Hoćete li se onda složiti sa mnom da ste Vi ipak rano sazreli?
Nijesam bila tipični srednjoškolac koji ide od kafića do kafića i vodi neodgovoran život. Srednja škola mi je prošla učeći na dva smjera: klavir i harfu i kada su mi kasnije predlagali da oba instrumenta izaberem na Fakultetu, odbila sam jer bila sam umorna od toliko mnogo učenja. Tako sam izabrala samo harfu.
Meni je već tada sa mojih 14 godina profesorica usadila odgovornost da ću ja jednog dana biti pionir harfe u Crnoj Gori, da ću biti ona koja bi jednog dana trebalo da preuzme odgovornost da otvori klasu, da sviram sa Simfonijskim orkestrom, da ću biti sama, da moram imati snagu za sve probleme. Tako da su glasile životne lekcije profesorice o kojoj govorimo: ako se nađeš u problemu, nađi način da ga riješiš.
Ja sam tako i pored pritisaka otvorila klasu za harfu, radila sa orkestrom čak i u nemogućim uslovima. Čak sam našla način da sviram djela za dvije harfe i orkestar, a u nedostatku druge harfe napravila sam potrebni aranžman. Sve što sam stekla učinila sam samo svojim velikim radom. Moja profesija vam ne dozvoljava da maskirate i folirate znanje. To je nemoguće jer se jasno vidi to što znate.
• Kao laik Vas pitam, da li je lako preći sa klavira na harfu?
Lako je preći u smislu čitanja nota. Postoje preklapanja između ta dva instrumenta. Ono što je teško jeste tehnika. Kada sam počela da sviram harfu stalno sam držala niže palac jer sam na klaviru naučila jedno držanje ruke, a na harfi je drugačiji sistem. Teškoća kod harfe jeste i to da je potrebna izuzetna snaga u ruci jer harfista jagodicama okida žice. Često se pojavljuju plikovi, lome se nokti, pojavljuju se i podlivi. Meni se pred ovaj koncert u Podgorici počeo lomiti nokat, iako ja mnogo ulažem u zdravu ishranu i zdrave stilove života uopšte, a kada sam završila koncert bio je slomljen do kraja. I nakon toga bila sam u periodu rehabilitacije. To vam je, u smislu povreda, kao balet. Doktor mi je jednom prilikom rekao da, zbog upale nerva zbog pedalnog mehanizma sviranja na harfi, imam povredu poput fudbalera. Išla sam ja i kod fizioterapeuta.
• Milice, na Vašem koncertu sam prvi put slušala harfu uživo i rekoh Vam da sam bila toliko opčinjena zvukom da sam počela primjećivati i detalje: boje na žicama harfe, kako držite instrument, kakvo je Vaše držanje, pa čak i način na koji dozirate naklon. Da li se i držanje tijela uči u muzičkoj školi?
Jedan dio se uči, a drugi ne. Svakako da učim svoje đake da ispravljaju leđa, a roditelje molim da im se đeca bave sportom. Ja ranije tokom školovanja zbog svih obaveza nijesam stigla da se bavim nekim sportom što je dovelo do problema u leđima. Kod sviranja harfe može doći do neravnomjernog razvoja mišića ako se posvetite samo harfi. Na primjer, budu vrlo jaka ramena, ali ne i donji dio leđa. I zato zbog prevencije mojim učenicima sugerišem da idu na neki sport. Pravo držanje leđa se uči u školi, a po sistemu francuske škole Pierre Jamet-a učim kako se drže ruke i prsti. Prije godinu i dva mjeseca organizovala sam seminar svojim učenicima kod slovenačkog profesora Dalibora Bernatovića. On je održao je seminar u Podgorici i značilo mi je što je pohvalio moj rad i kako sam svojim učenicima postavila ruke i prste.
Ostale stvari poput naklona su nešto što se uči na koncertima. Voljela bih da tih prilika imam više pa da njima naučim svoje đake. U svijetu se podrazumijeva da ako ste profesor u školi vi imate nekoliko koncerata godišnje. Ja imam dosta nastupa, prošle godine sam svirala i na Festivalu Kotor Art i na mnogo crkvenih svečanosti, ali scena klasične muzike kod nas nije još dovoljno razvijena.
• Kakva je umjetnička scena kod nas?
Naša scena za umjetničku muziku ima sramno nizak budžet, ali nije problem nedostatak novca nego distribucija tog novca. Mi imamo situaciju da pojedina opština za novogodišnji koncert odvoji i do 150 hiljada eura za muzički nepismenu osobu, a sa druge strane nemamo novca da pomognemo našim vrsnim talentima kojih ima jako mnogo i koje bi trebalo poslati na neki seminar, festival, takmičenje. Na čelu pojedinih opština je kadar koji je završio nekadašnje škole koje im nijesu omogućile da razviju sluh i estetsko čulo, tako da je muzika – koja je jednima kič i šund – za njih vrijednost koja se procjenjuje i desetinama hiljada eura. Prosto ne prepoznaju kvalitet. Nadam se promjenama. Kada bi se samo jedan novogodišnji koncert usmjerio na razvoj umjetničke muzike, scena klasične muzike bi bila daleko bogatija. Nadam se da će se podići nivo svijesti kod ljudi koji odlučuju o našem novcu.
• Profesorica Barić je u Vama prepoznala talenat. Kažite mi, da li ste Vi dostigli taj vrhunac da možete u djetetu prepoznati isto?
Ja sam po riječima mojih roditelja sa dvije godine htjela da sviram harfu nakon što sam je čula na gramofonskoj ploči i televiziji. Ja sam dvanaest godina čeznula za tim instrumentom, a sa 14 godina prvi put je vidjela uživo. U meni je postojao ogroman žar da naučim taj instrument, ali svakako da ja ne mogu sebe da uporedim sa profesoricom Barić jer je ona u periodu kada smo se srele imala 70 godina i ogromno, ogromno iskustvo. Ona je zapravo bila profesor u penziji kada sam joj ja postala učenik, a ja do sada ovaj instrument predajem četiri i po godine. Ogromna je razlika, premda mnogo pokušavam da sve ono što je ona mene naučila implementiram u svoju nastavu. Međutim uslovi su dosta loši za rad.
• Kakvi su Vam uslovi za rad?
Ja imam 18 učenika koji žele da uče ovaj instrument, jednu malu harfu koju koristimo i kabinet koji dijelimo sa profesorom gitare. Trebalo bi u suštini da imamo dva kabineta: jedan za nastavu, a drugi za vježbanje. U Sloveniji, na primjer, na 12 učenika dolaze dvije velike i dvije male harfe. Mi uzimamo sistem iz Evropske unije, pokušavamo da ga implementiramo ovdje ali nemamo uslove. Imam dvije učenice koje posjeduju svoje male harfe.
Sada je i muzička škola devetogodišnja. Prvih sedam godina se radi na maloj harfi, a potom na velikoj. Dakle, tokom osmog i devetog razreda obavezan je rad na velikoj harfi! Naša škola za sada nema uslova da kupi veliku, pedalnu harfu. Predlagala sam Muzičkom centru saradnju u smislu da nam daju mogućnost da stariji đaci koriste njihovu harfu koju posjeduju, da time ne dozvolimo da harfa koja košta između 30 i 40 hiljada eura propada, ali nijesam naišla na odobravanje.
Ono što je meni teže nego profesorici Barić jeste što je kod nas mnogo niži nivo svijesti u kulturi nego onaj sa kojim se profesorica suočavala. U Srbiji se tada živjelo u lošijim uslovima nego što mi u Crnoj Gori imamo, ali kod njih je postojala međusobna solidarnost između institucija. U Srbiji je velika volja i velika kulturna osvješćenost u odnosu na ono što mi imamo ovdje iako u nekim segmentima imamo bolje uslove nego u Srbiji. Međutim, kod nas ne postoji solidarnost. Na primjer, neshvatljivo mi je da kod nas ne postoji tijesna saradnja između Muzičkog centra i Muzičke škole, a čak smo i prostorno vrlo blizu jedni drugima. To mi nije jasno.
“Mi smo u našoj kući imali građansko obrazovanje”
• Milice, ja Vas poznajem kao osobu koja je odrasla u visoko obrazovanoj porodici čiji rad i angažovanje pratim godinama. Vaš tata, Petar, je bio ugledni advokat, mama Bosiljka je profesor književnosti, pisac nekoliko romana, pozorišnih komada… Imate sestru i brata koji su takođe veoma obrazovani. Molim Vas da se prisjetite svog djetinjstva: šta je bilo važno Vašim roditeljima kada je u pitanju vaspitanje i obrazovanje njihove djece?
Mi smo od samog starta učili da je najveća vrlina iskrenost. To podrazumijeva da budemo iskreni prema sebi i prema ljudima koji su ti bliski. Svakako da ovdje ne mislim da ćete svakome reći sve, nego vam govorim o lekcijama morala koje su nam usađivane od najranijeg djetinjstva. Dakle, to su lekcije pravičnosti prema drugima, da ne formiramo predrasude, da imamo razvijenu objektivnost… a na to je možda najviše otac kao pravnik uticao. Našaliću se ovdje pa reći da je moj tata kao pravnik u tom smislu bio profesionalno deformisan.
Dalje, rasli smo u kući u kojoj je preko četiri hiljade knjiga. Čitalo se od malih nogu sa našom majkom, i to prvo jedno dijete, pa drugo, pa treće. Nijesmo sjeđeli pred televizorom i gledali serije nego smo uvijek bili za knjigama i čitali vrhunsku literaturu koja je bila prilagođena našem uzrastu. Za mene je danas najlakša stvar da za nekoliko sati pročitam knjigu, jer su mi roditelji razvili takvu vrstu pažnje.
U našoj dnevnoj sobi se nalaze umjetničke slike mog ujaka, akademskog slikara Bratislava Medojevića. Slobodno mogu reći da sam rasla u galeriji. Imala sam dvije godine kada mi je ujak pomogao da uljanim bojama dovršim moj prvi slikarski rad. Iako je vani bjesnio rat i dešavale se ružne stvari, mi to nijesmo toliko osjetili upravo zato što smo bili zaštićeni.
• A kada ste postali zreliji?
To je vrlo važno reći: kada smo postali srednjoškolci znali smo da sjednemo sa roditeljima, pročitamo novine i komentarišemo: šta se to dešava u našoj zemlji, koje su struje, šta je nacionalizam, fašizam, komunizam, postkomunizam… Danas i obrazovani ljudi olako koriste te termine. Mi smo imali građansko obrazovanje u našoj kući koje je podrazumijevalo da nam se objasni šta nas čeka kada postanemo punoljetni. Imali smo otvoren stav u porodici: razgovaralo se o problemima, o poslu. Danas roditelji kriju od đece koja imaju i po 18 godina svoje poslovne probleme, dok se u našoj kući o svemu govorilo transparentno. To je privilegija živjeti pored takvih roditelja koji vas od starta uče najvrijednijim stvarima. Na taj način nas troje, sestra, brat i ja, smo sa 18 godina znali gdje živimo.
“Sve je zaludu ako se i roditelj ne vaspita i edukuje”
• Milice, i sami ste pedagog. Rekli smo da predajete u nižoj muzičkoj školi “Vasa Pavić” na odsjeku za harfu. Kada se postavlja temelj kvalitetnog i obrazovanog čovjeka i šta on podrazumijeva?
Kada govorimo o obrazovanju uopšteno ja se slažem sa školama koje imaju drugačiji pristup od onoga koji mi imamo u našim školama, a koji nam je nametnut. Mnogi psiholozi pominju da bi đeca do desete godine trebalo da imaju muzičko, fizičko, likovno obrazovanje i da što više borave u prirodi. To je prirodan razvoj djeteta. Prvi razredi ne bi trebalo kao danas da su opterećeni intelektualnim sposobnostima đece, već da se radi na razvitku fizičke kulture djeteta, vizuelne, muzičke inteligencije… Mi imamo problem da đeca nemaju dovoljno pažnje, koncentracije, da su nemirni… a sve je to posljedica toga što se prerano počinje forsirati njihov intelekt. A još vidite da đeca i od dvije godine igraju igrice na tabletu. To uništava njihov mozak, ali bukvalno! Ne znam hoćete li mi vjerovati ali ja sam vidjela dijete od dvije godine kako se postavlja na aparat u kladionici! Neko se time hvali. Dakle, bez obzira kakva nam je škola, bez obzira imamo li mi i najbolji obrazovni sistem za koji se ja zalažem i koji podrazumijeva da se do desete godine razvijaju sve one sposobnosti o kojima vam govorim, sve je zaludu ako se i roditelj ne vaspita i edukuje. Roditelji do devete godine ne bi trebalo da opterećuju đecu elektronskim uređajima.
• Šta je onda preporuka roditelju Vas kao pedagoga?
Svim roditeljima preporučujem knjigu “Porodični bukvar” u kojem se autorka Milica Novković suočila sa svim problemima sa kojima se inače suočava roditelj. Tu knjigu bi svaki roditelj trebalo da pročita, jer je autorka sa svojim ogromnim iskustvom rješavala velike probleme kod đece. A mnogi problemi su zbog tehnološke revolucije. Velika je greška što je naša prosvjeta uvela tzv.digitalna odeljenja i rad sa tabletima. Na primjer, u Australiji je Vlada uložila preko milijardu australijskih dolara u digitalnu revoluciju a rezultati na testovima nijesu bitno izmijenjeni. Sami su rekli da je to propala investicija. Sistem osnovnih škola Waldorf, u Silikonskoj dolini, nema računare za učenike a tu školu pohađaju đeca najbogatijih Amerikanaca koji su rukovodioci Apple-a, Google-a… Dakle, čelnici najvećih korporacija digitalne tehnologije svoju đecu šalju u škole bez računara. Moramo da učimo, upoređujemo a ne da ponavljamo iste greške koje su drugi napravili.
• Dakle, da sumiramo, šta je za opšte obrazovanje važno?
Da se đeca vrate onome što im je prirodno do desete godine, a roditelji da izbjegavaju nešto što se zove plišano vaspitanje. To plišano vaspitanje ima toliko loše posljedice da mi dobijamo đecu u školama koja su naviknuta na sistem manipulacije. Na primjer: uzmete đetetu tablet ili telefon, ono počne da plače i vi mu ga onda vratite. Na taj način dijete uči da manipuliše, a roditelj svoj autoritet potkopava. Roditelj mora da ima dozu strogosti, mora se znati ko u porodici odlučuje i postavlja granice. Dijete bez granica pokušava da manipuliše i sa nastavnikom. To su dalje đeca koja kad se razviju sprovode vršnjačko nasilje, koji oružjem prijete nastavniku, koji će olako da uđu kockanje – a to je najteža bolest zavisnosti. Da bi obrazovni sistem bio funkcionalan moraju da ga sporovode i roditelj i nastavnik zajedno. Bez toga ne može. Ovo kada vam govorim možda djeluje teško, ali u suštini nije. Na ovaj način dijete razvija svoje talente, uči se odgovornosti i prema sebi, nastavniku i prema školi. Oprostite što izlažem ovu viziju kao da ću sjutra biti ministar prosvjete, ali stalo mi je da to kažem jer radim sa đecom.
• A muzičko obrazovanje?
Tu ću se ponovo vratiti na rusku školu i sistem koji oni primjenjuju u svom konzervatorijumu. Njima dijete sa četiri ili najkasnije pet godina upisuje konzervatorijum. Oni imaju sve predmete kao i osnovna škola, s tim što je više predmeta iz muzike. Taj sistem je odličan jer dijete pohađa konzervatorijum deset godina i tokom njega stiče osnovno obrazovanje. Ako postane izuzetan svirač, dijete upisuje muzičku akademiju, a ako ne postane izuzetan svirač onda upisuje gimnaziju ili neku drugu srednju školu. Ne bi trebalo slijepo slijediti nečije direktive, kao na primjer direktive Evropske unije, nego istraživati, gledati otvorenije i šire one države koje nijesu dio Evropske unije a njihovi đaci postižu izuzetne rezultate.
Dakle, muzičko obrazovanje bi trebalo sticati od četvrte godine i trebalo bi da bude elitističko.
• U kom smislu elitno?
Govorim o muzičkom obrazovanju i konceptu konzervatorijuma. Mi u Crnoj Gori idemo na kvantitet a ne na kvalitet. U našoj muzičkoj školi je upisano mnogo više učenika nego što prostorni kapaciteti to dozvoljavaju. Nastava umjesto da traje dva puta po 45 minuta skraćena je na dva puta po pola sata što je jako malo. Znači, ide se ka tome da se đeca samo malo muzički opismene ali se ne ulazi u to da neka đeca koja imaju istinski talenat razvijaju taj talenat.
U Crnoj Gori se talenat kod djeteta ne može razviti ako porodica nije uključena kao podrška stoprocentno. Govorimo o roditeljima koji će biti spremni da vode đecu na seminare u inostranstvo, na takmičenja… Ovo što su neka naša đeca postigla kao Andrija Jovović i drugi je apsolutno zahvaljujući svojim porodicama a ne sistemu. Bez velike podrške porodice to ne može funkcionisati.
Dalje, u ruskoj školi je važno da roditelj prisustvuje časovima instrumenta svoje đece. Roditelj je taj koji će da zapiše i posle kada oni dođu kući da skrene pažnju svom đetetu šta da navježba. Zato Rusija ima muzičku kulturu koja je na krovu svijeta. Nažalost, kod nas je zabranjeno da roditelj prisustvuje času instrumentalne nastave.
Trebalo bi u osnovnoj školi više raditi na muzičkom obrazovanju i opismenjavanju, a ne da taj teret pada na muzičku školu i onda da muzička škola nema dovoljno prostora da se posveti zaista velikom talentu. A talenata imamo, hvala Bogu, mnogo.
“Dobro sam osjetila šta znači stajati na zemlji”
• Jedini ste u Crnoj Gori koji je diplomirao instrument koji ste Vi odabrali. Kažite mi, da li je teško biti jedini? A takođe, imate li neku dozu odgovornosti kada sjednete za harfom prema pretečama tog instrumenta?
Moram da Vas ispravim. Naime, kada sam ja počela da sviram harfu zaista jesam bila jedina. I prva sam diplomirana harfistkinja u Crnoj Gori. Završila sam fakultet prije šest godina i honorarno svirala u Crnogorskom simfonijskom orkestru. Nijesam imala stalno radno mjesto, već su me plaćali po projektu. U takvim uslovima bilo je nemoguće ostvariti dugoročnu saradnju, tako da sam iz orkestra otišla prije tri godine. A onda sam vremenom saznala da se jedna žena iz dijaspore, iz privatnih ili drugih razloga, vratila u porodičnu kuću u Crnoj Gori, dobila crnogorsko državljanstvo i sada ona povremeno svira sa Crnogorskim simfonijskim orkestrom. U tom smislu nijesam više jedina. Ali ipak jesam usamljena.
• Kako ste usamljeni ako nijeste jedini?
Pa objasniću Vam: trebalo je da ta žena i ja zajedno napišemo program za srednju muzičku školu, ali ona se nije odazvala tom pozivu već je cijeli teret pao na mene. Ja sam tada kontaktirala moje kolege iz Slovenije da se raspitam o tom programu, koji je spisak literature i ostale pojedinosti da bih to napisala.
Što se tiče odgovornosti prema pretečama koje ste pomenuli, nju svakako da svaki harfista mora da osjeća.
• Kažite mi, da li ste razmišljali da svoje znanje koje imate ponesete u inostranstvo? Jeste li imali takve ponude?
Kada sam bila na četvrtoj godini fakulteta trebalo je da nastavim postdiplomske studije, a zanimale su me i druge oblasti poput psihologije muzike. Trebalo je da nastavim. Ali do toga nije moglo doći jer je moja porodica dospjela u vrlo nezavidnu finansijsku situaciju. Ja sam studije završila u prvom ispitnom roku u 21-oj godini, vratila se u Crnu Goru, kao pripravnik započela staž u Crnogorskom simfonijskom orkestru da bih, koliko je to bilo moguće, pomogla porodici i mojoj domovini. Moram naglasiti da je u Crnoj Gori velika razlika između domovine i države. Bilo bi idealno da je naša država ujedno i naša domovina, ali nije tako. U prilog tome govori činjenica da niko od nadležnih nije prepoznao da je uvođenje novog instrumenta u muzički svijet Crne Gore zapravo kulturološki pomak. Suočena sa takvim okolnostima bila sam prisiljena da moje dalje akademsko usavršavanje zaustavim. Bilo mi je žao, ali sa druge strane stekla sam drugo obrazovanje koje se ne može steći na fakultetu.
• Kakvo obrazovanje?
Dobro sam osjetila šta znači stajati na zemlji i to je dalo potpuno drugu dimenziju mojoj muzici. Dok nijesam diplomirala, bila sam pomalo u oblacima: harfa, poezija, lijepa književnost, filosofija… Poslije studija sam se na vrlo stresan način sudarila sa realnošću. Trebalo je snaći se u svemu tome i zahvalna sam tim netalentovanim ljudima koji su mi pomogli da shvatim ko sam ja u odnosu na njih. Mnogo toga sam naučila za ovih šest godina otkako sam se vratila u Crnu Goru. Mnogo toga što vam ni jedan fakultet ne može omogućiti. Na toj školi sam zahvalna, jer da nije bilo nje vjerovatno bih bila intelektualac odvojen od stvarnog života. Ali ja sam otvorena za sve opcije i dalja usavršavanja ali to više ne zavisi u tolikoj mjeri od mene koliko od ljudi oko mene i njihovog sluha. Ministarstvo plaća specijalizaciju ljekarima u inostranstvu. Valjda bi onda bilo za očekivati da i nama muzičarima nadležna Ministarstva, muzičke škole i muzički centri to isto omoguće ako hoćemo biti razvijena zemlja.
U radu sa učenicima sam mnogo naučila o harfi. Kada se vratite na te najjednostavnije lekcije koje radite sa njima, vi u potpunosti shvatate šta je mislio veliki violinsta Isak Perlman koji je rekao da je najviše naučio od svojih đaka.
• Milice, bila sam zadivljena da se na harfi može svirati i flamenko. Da li ste pokušavali da na svom instrumentu obradite popularnu muziku, kao što to radi na primjer Stjepan Hauser na svom violončelu, pa i da na taj način još više popularizujete Vaš instrument i približite ga laicima?
Ja sam od skoro postala vlasnik električne harfe koja je za mene rađena u Francuskoj. Kupila sam je da bih eksperimentisala i na njoj sam već svirala ta djela o kojima govorite. Pravila sam aranžmane. Ja ne dijelim muziku na popularnu i nepopularnu, već idem na kvalitet.
Nije lako raditi uporedo i na električnoj i na klasičnoj harfi. Sada sam u fazi eksperimenta. Istražujem modernu muziku pisanu za kamerne sastave. Jedno od tih djela ste mogli čuti na mom koncertu – trio za violinu, harfu i harmoniku. Ja sam neko ko hoće na više strana i to mi za sada ide dobro. Imam sreću što je u Podgorici sve blizu u odnosu na metropole, što živimo u kući a ne u stanu pa mogu i do kasno da vježbam. Krajem decembra sam svirala i povodom 70 godina postojanja Košarkaškog kluba Budućnost, stižem i da sviram pjesme i za crkvene svečanosti koje se dosta koriste u filmskoj industriji što mi je bilo otkriće. Radim na više projekata, a kada to kažem mislim na kompozicije koje pripadaju određenoj grupi. Među njima spadaju i djela za harfu i klarinet, koja izvodim sa mojom sestrom, Milenom. Moja sestra je prva žena u Crnoj Gori koja je diplomirala klarinet. Učim i francuski jezik da bih lakše koristila literaturu za pedalnu harfu.
• I na posljetku Vas moram pitati: da li vjerujete ljudima?
Vjerujem ljudima. Hemingvej je davno rekao, parafraziraću – jedini način da znaš možeš li vjerovati čovjeku je da mu daš povjerenje.
Intervju uradila: Jelena Petrović
Podgorica, februar 2020.
