“Miljane, Miljaneee, sin ti se rodio…”, orilo se Kučima na današnji dan prije 182 godine. U kući Popovića, 25. aprila 1833. se rodio Miljanov Marko Popović. Crnogorski vojvoda, junak i književnik. Čobanin i hajduk, perjanik i senator, filozof i mudrac. Bio je prvi gradonačelnik Podgorice. Pročitajte i priču o nježnoj ljubavi između Marka i njegove druge supruge Stefe.
“Miljane, Miljaneee, sin ti se rodio…”
U selu Medun, 12 kilometara sjeveroistočno od Podgorice na putu ka Ublima, pogled se zaustavlja na brežuljku. Još sa asfaltnog puta se na njemu primjećuju zidine, ali i zvonik na omanjoj crkvi. Ispod brežuljka se u hladovini izdvaja lijepa, renovirana kuća. Ovo je mjesto čiji kameni prepričavaju istoriju.
Medun je podignut prvenstveno kao tvrđava, a kasnije kao grad, izmedju IV i III vijeka prije nove ere. Promijenio je mnoge gospodare.
Sa ovog mjesta pruža se prekrasan pogled na okolicu.
Ispod zidina je i crkva Sv. arhiđakona Stefana. Zapisi kažu da je na tom mjestu nekad postojala starija crkva, te da je ova današnja nastala na njenim temeljima. Ispred crkve nalazi se grob vojvode Marka Miljanova, koji je “svom neprežaljenom mužu podigla Stefa”.
.
Kuća ispred koje se na današnji dan pjevalo
Kuća Marka Miljanova je 1971. godine pretvorena u muzej koji je zaštićen kao spomenik kulture prve kategorije. Muzej je otvoren od 08-16h, utorkom, srijedom, četvrtkom i petkom.
A u Miljanove odaje – brojni dokumenti i eksponati iz vojvodinog svakodnevnog života.
Redjaju se kolekcije oružja, odlikovanja, pečati, crnogorska četna zastava iz boja na Fundini.
Muška i ženska crnogorska i albanska narodna nošnja, kao i crnogorsko, uglavnom trofejno oružje iz XVIII i XIX vijeka dio su ove vrijedne zbirke. Crnogorski i albanski ženski nakit iz istog perioda je fascinantan.
Muzej je obogaćen i umjetničkim portretima i fotografijama Marka Miljanova, kao i njegovih saradnika i savremenika.
Djetinjstvo Marka Miljanova
Osmogodišnje dijete, koje se „svojom pojavom i hitrinom izdvajaše od ostale medunske čobančadi, beše sin Miljana Jankova Popovića i žene mu Borike, koja je bila rodom sa Oraova.“
Marko je rođen na Markovdan 1883.
Njegovi roditelji živjeli su kao ostali seljaci „obrađujući nešto malo baštine i gajeći stoku.“
“ Borika bijaše muškobanjasta, razborita, preduzimljiva i – kako su govorili – prava junak-žena. Miljan je bio miran i vredan seljak, bez nekih prednosti koje bi ga isticale među meštanima“
Odmah po Markovom rođenju pričalo se o nekim znacima po kojima se razlikovao od druge djece. „Prvi, vidljiv, znak bila je jedna bela belega na vrhu čela, iz koje je posle iznikao tzv.vučji pramen, što se tada tumačilo kao predznak velikog junaštva. Drugi znaci behu: neobično napedovanje, rast i lepota.“
Tako je Marko Miljanov, još kao malo dijete, „počeo da stiče veliku i sve veću prednost, u krugu svojih vršnjaka, pa i u društvu starijih od sebe. “
„A kad mu je bilo osam godina, Marko zatraži od svojih roditelja da mu kupe pušku.
- Eno ti Turaka, pa je otmi! – rekla mu je na to mati.
- Vala ću je i oteti, majko.“
I oteo je. I to ne jednu, nego dvije kada mu je bilo 14 godina.
- Neka ti je sa srećom, sine!i da mi se proslaviš ka junak!, rekla mu je tada majka ljubeći ga.
I usliši se majkina želja.
Posle Marka, Miljan je imao još dvoje djece: sina Radonju (koji je kao mladić poginuo na Fundini) i kćer Maricu.
.
A Marko Miljanov kasnije?
Tokom života bio je i čobanin i hajduk, perjanik i senator, filozof i mudrac.
Ponudjena mu bješe i kneževska titula, koju je odbio.
Cijenio je vinogradarstvo i pčelarstvo.
Za duhovni razvitak mladog Marka je i te kako značio izbor za perjanika knjaza Danila i boravak pri dvoru na Cetinju. Službu perjanika je nastavio i kasnije kod knjaza Nikole. To mu je pomoglo da stekne prijatelje širom Crne Gore, Srbije, Rusije, Austrije, Italije, Mađarske, Čehoslovačke. Bili su to domaće i strane ugledne ličnosti, plemenski glavari, naučnici, novinari.
Njegov široki duh je volio i da putuje. Obilazio je crnogorske krajeve, Italiju i Austriju.
Učio je od drugih, ali su i drugi učili od njega. Kažu da su mnogi pisci uzimali od njega pojedine motive i obrađivali ih u svojim djelima. Zanimljivo je da je baš iz „jedne žučne rasprave o orjentaciji politike Crne Gore, u kojoj je Marko uzeo vidnog učešća, ponikla knjaževa pjesma Onamo, onamo“. Ima čak i onih koji smatraju da to i nije kneževa već pjesma Marka Miljanova.
Ipak njegovi životni stavovi su smetali nekim Crnogorcima, pa i samom kralju Nikoli, te se Marko povukao iz političkog života. Tada se posvetio opismenjavanju, te je uz pomoć svoje supruge Stefe u 52-goj godini života naučio da čita i piše.
Za sobom je ostavio: Primjeri čojstva i junaštva, Pleme Kuči u narodnoj priči i pjesmi, Život i običaji Arbanasa, Srpski hajduci, Nešto o Bratonožićima i nekoliko pisma Peku Pavloviću, Tomu Orovcu, Novu Spasojevu i Stojanu Popoviću.
Njegove riječi da je “junaštvo braniti sebe od drugih, a čojstvo braniti druge od sebe“ se i dalje pamte. Pa i one da je “veće junaštvo oprostiti nego se osvetiti”. Pa i one… Puno ih. Jer to bješe Marko Miljanov Popović.
Umro je u 68. godini. Njegovu smrt su i Albanci ožalili lelečući: “Blagoš tebe Mar-Miljanin, e ćeš živjeti dovijeka!”, a kovčeg sa tijelom mu je nošen širom Crne Gore.
Tradicionalna manifestacija u njegovu čast se održava svake godine u maju na Medunu pod nazivom – Dani Marka Miljanova.
Markova i Stefina ljubav
Marko Miljanov se ženio dva puta.
Nakon što je ostao udovac, u zrelim godinama je upoznao Stefu. On zreo čovjek, ona mlada djevojka. I zaljubljena. U njega ili u priče o hrabrom vojvodi, nebitno je.
Marko je poznavao Stefinog oca. Jednom, dok je gostovao u njihoj kući, Marko se obrati mladoj Stefi: „Blago onome, djevojko, radi koga ćeš ostaviti oca i majku“, na šta mu ova uzvrati otvorenom prosidbom: „Nije kod nas običaj da se djevojke nude muškarcima, ali ja nudim svoje srce i ruku tebi, vojvodo Marko.“
I tako Stefa zaprosi Marka.
I tako je on oženi učinivši oboje srećnim.
No prije tog braka, vojvoda Lazar Sočica je nagovarao Marka da se oženi nekom njegovom rođakom. Istorija je to zabilježila ovako: “Otprilike je tvojih godina, možda ima koju manje od četrdeset. Nije, dakle, dovoljno mlada za nevjestu, a nije ni lijepa, ali te zato uvažava više no sve naše junake od Kosova naovamo.“
Marko mu na to odgovori: „Ako imam da biram između dvije djevojke koje imaju jednako odlične osobine, ali je jedna od njih stara i ružna, a druga mlada i lijepa, ne mogu se savladati te biram mladost i ljepotu.“
Brak između Marka i Stefe je bio, u strogo patrijarhalnoj sredini, skoro neobičan. Naime, tada se nije često dešavalo da supužnici javno pokazuju svoje emocije, ali to nije važilo za Marka i Stefu. Uživali su u međusobnoj ljubavi i poštovanju i to nijesu krili.
Na nju je mislio i pišući svoj testament, kojim je sve svoje „ostavio svojoj ženi Stefi u potpunu svojevlast, da joj to pravo niko i nikad ne može okrnjiti i osporiti. Nego je i sad ovlašćujem da može našijem imanjem potpuno u svoju korist raspolagati, pošto je njena zasluga da se steklo i sačuvalo ovo što imamo.“
I to nije sve, već dalje kaže: „Na slučaj moje smrti, a moju zakonitu ženu Stefu posluži sreća da se uda za drugog, to ovdje pomenuto imanje da bude nasljedstvo njeno i njene djece ako je Bog s tijem usreći: uopšte da bude onako kako ona sama nađe za dobro i korisno po nju, pošto je sve gore imenovano njena zakonita svojina.“
Dan uoči svoje smrti , 1901. godine, Marko je zapisao: “… na amanet vi moja Stefa i moja čast. Zbogom! Ne mogu više!”
Stefa je umrla 1914. godine.
Pripremila: Jelena Petrović
