Pročitajte ko je bila majka Petra II Petrovića. Kako su se upoznali njegovi roditelji, šta su oni koji su imali čast da ih upoznaju ostavili zapisano. Romansiran prikaz Njegoševog rođenja uz fotografije. Istorijski zapisi, prikaz prve Njegoševe kuće na Njegušima i posljednje na Cetinju.
Lovćenski gromovi
U zaseoku Erakovići na Njegušima nalazi se Njegoševa rodna kuća.
Isidora Sekulić je zapisala: “U onoj dugačkoj kući na Njegušima, tvrdi se, stanovali su u tri pregrađene sobe, svaka sa svojim izlaznim vratima napolje, tri sina Marka Petrovića: Savo, Stijepo, Tomo. Četvrti sin, Petar, živio je sam u susjedstvu.”
U tu kuću je oko 1800.godine došla Ivana Proroković, da bude uzorna supruga i izrodi petoro djece – među kojima i Radivoja, kasnije Petra II Petrovića Njegoša.
Ivana bijaše rodom iz ugledne kuće Prorokovića sa Njeguša, a portret njenog brata, čuvenog Lazara Prorokovića krasi jedan od zidova Njegoševe rodne kuće. Bili su bliski ujak i sestrić, tako da je u istorijskim dokumentima ostalo sačuvano da je nakon Njegoševe smrti, ubrzo od tuge za sestrićem, umro i Lazar.
Tomo Markov Petrović je bio najmlađi sin u svojoj porodici. Kažu da su se Tomo i Ivana upoznali u pećini, krijući se od nevremena:
“Kada je Tomo Markov ugledao pastiricu Ivanu u kraj pećine, otpuštene kose koja joj pada niz pleća i s jagnjetom u krilu, učini mu se uprvi mah da to i nije đevojka, već vila. Jedna od onih vila za koje se misli da od nekuda dolaze na Pestingrad – liticu visoko izdignutu iznad Kotora.”
Ubrzo nakon toga, Tomo sa porodicom upravi svatove ka kući Prorokovića.
Ivana je bila desetak godina mlađa od supruga.
Dijete podojeno stihovima (romansiran prikaz)
Trinaestog dana novembra se u kući Toma Petrovića rodio drugi sin, Radivoje Rade, kasniji Petar II Petrović Njegoš. U kamenju očuvanog doma vjerujem da je ostao upamćen taj dan.
Ali da li je Ivana, Njegoševa majka,u njegovim malenim, tek rođenim očima mogla naslutiti da će taj “mali zamotuljak” u njenim rukama biti vladika, vladar i pjesnik koji se imao “rašta roditi” tog dana. Romansijeri bi u ovom trenutku dodali da je Ivana tokom trudnoće ili u noći uoči porođaja, usnila san u kojem čuje jasan glas da će čedo koje nosi biti poštovano od strane čitavog svijeta, ali i da će, zbog njega, njeno srce nakon 38 godina probosti sablja bola.
Da li je mogla znati da joj to dijete neće nikada spoznati ljepotu bračne radosti, niti joj podariti unučad, ali i da će njegovo srce iznjedriti stihove koji će nadživjeti svu djecu tog doba i svih budućih vjekova?
A Tomo, da li je tokom tih sati sjedio pokraj ognjišta i potom odmah pohrlio u sobu gdje se rodio njegov drugi sin? Da li je prvo prigrabio svoje čedo ili je hitrim koracima prvo prišao umornoj Ivani i poljubio njene ovlažene obraze? Možda mu je i tako umorna ali spokojna, slaba i hrabra, bila lijepa kao i onog dana kada ju je prvi put ugledao u pećini.
U toj kući je Radivoje – Rade prohodao, izgovorio prve riječi i upravio prve poglede ka planinama oko Njeguša. A engleski književnik Vilijam Blejk je zapisao: “Velike stvari se rade gdje se ljudi i planine sretnu.”
Matija Ban (književnik, diplomat i političar iz Dubrovnika) je 1848. posjetio Njeguše i vladičnog oca za koga je tada rekao: “To bješe visok, krepak, lep starac, koji opominjaše na junake Omerovih vremena. Nije mnogo govorio, ali svaka mu je reč bila umesna, svaka primedba pametna”.
Za Ivanu je ruski naučnik Sreznjevski 1841. zabilježio: “Majka mu je jedna zdrava, dobra, jednostavna žena, koja gleda na sina kao na sunce”.
.
Kustos je objasnio da je na Njegušima 17 crkava i da je brojnost crkvenih objekata takođe jedna od posebnosti Njeguša.
U porti crkve Svetog Đorđa su sahranjeni Tomo i Ivana.
Posljednji dom Petra II
U Biljardi je nakon 38 godina Petar II Petrović Njegoš umro. Zapravo, 13 dana pred svoj 38. rođendan, izdahnula je njegova duša pretovarena brigama i bolešću.
U istorijskim izvorima i u literaturi nema mnogo podataka o smrti Vladike Petra II. Zato je i to prostor za romansijere da oplaču Vladiku onako kako bi oni smatrali da bi bilo najprikladnije I najbliže crnogorskim običajima. Šta se dešavalo te noći uoči Vladičine smrti u Biljardi, šta se šaputalo među okupljenima, kako su se držali Njegoševi roditelji, brat i sestre? Šta su Crnogorci među sobom prepričavali i da li su uopšte bilo šta bili kadri reći u tim, i za njih, teškim trenucima? Šta se sve u samom Njegošu odvijalo? Kakve emocije su se kovitlale bolesnim plućima ne dajući mu da ispusti barem malo tereta iz sebe?
Kažu da je Tomo došao u sumrak 30.-tog oktobra. “Umirućeg Vladiku pozdravio je riječima: “Dobar veče gospodaru! Zla mi večer”.
Gospodar mu odgovori: “Dobro došao, Tomo! I milo mi je da si došao, nijesi me nikad na put spravljao, a sad hoćeš“.
Ipak, i u tim posljednjim satima, Petar II se nadao. U Kotoru je blaža klima, godila bi mu – mislio je, pa je želio da ga Crnogorci nosilima spuste starim putem. Ipak, Crnogorci su vidjeli njegovo zdravstveno stanje i znali su da ne bi izdržao taj put. Ostao je na Cetinju i narednog dana preminuo. (dodatak: Plava zvijezda je pisala o starom markiranom putu za Kotor. To je put kojim je Njegoš iznijet na Cetinje pri povratku iz Italije. Tim putem su Crnogorci iznijeli i bilijar. Taj prilog možete čitati >ovdje<)
U dokumentima su zapisane riječi Petra II koje je rekao svom ocu: “Ako mi ti rečeš da idem – ići ću, ako mi ti rečeš da se ustavim – ustaviću se”. A Tomo, vidjevši u kakvom je stanju i plašeći se da ne umre na putu, bez kolebanja odgovori: “Ustav se do sjutra, da vidimo eda se vrijeme na bolje ne okrene”.
Marijan Miljić u tekstu “Njegoševa smrt” je izložio podatke koje opisuju posljednje vladičine riječi i njegovih roditelja nakon vladičine smrti, ali i sam Miljić ističe da je pitanje da li je sve zaista bilo tako. Zato svi ti zapisi nemaju vrijednost istorijskog izvora, ali svakako da nijesu beznačajni.
Piše: “Prije nego je izdahnuo, gospodar Crne Gore je otvorio oči, pogledao okolo, uzeo želju od svijeta – i ostao tako sa otvorenim očima. “To se dogodilo u 10 časova izjutra, na isti dan u koji je 21 godinu ranije na silu obukao crnu mantiju.”
Otac Tomo: “Pomoga bog, braćo Crnogorci. Bog dao i Sveta Trojica da ova smrt mojega sina, a vašeg gospodara bude sretna za sve nas i našu vitešku zemlju (varijanta: Crnu Goru)”.
Ovim riječima obratio se Tomo Markov narodu, a onda sinu: “Veliki sine, diko moja, radosti mladijeh dana, snago i kreposti starosti moje, zar doživjeh da te i takvoga vidim. Vaistinu božju i smrt je lijepa, sve ti pristoji pa i smrt. U obraz bih te poljubio, ali to ne mogu, ti si u okruti vladičinskoj. Sve ti prosto bilo, sine”.
Majka Ivana: “Braćo Njeguši sokolovi Crnogorci! (varijanta: i Brđani). Nije to lijepo što činite, što plačete i kukate za Vladikom. Nije se on rodio za kukanje niti se rodio za plakanje. Radio je o dobru imena našeg i srpskog, zato za njim ne treba plakati, prestanite sa plačem. Plač ne mogu slušati”.
Onda se obratila mrtvome sinu: “Ja sam bila i sada sam najsretnija majka, kada mi je bog darivao tebe, moj vazda prelijepi sine, koji si bio najljepši među najljepšima, ne samo tijelom nego i dušom. Ja vaistinu Božju, nikad neću za tobom zaplakati, jer kada bih to učinjela ja ne bih bila tvoja prava majka. Treba da plaču one majke koje rađaju izdajnike i pogani ljudske, a ne ja. Prosta ti sine materinska rana… Slava Bogu koji te je tako lijepog uzeo, barem će i on od tebe imati šta tamo da vidi”.
Prilažem i rodoslov, napravljen u mojoj svesci punoj istorijskih podataka koje sam godinama prikupljala i proučavala. Na sajtu Plave zvijezde je i nekoliko zanimljivih reportaža o crnogorskom Vladiki.
Pročitajte: kako Petar II nije mogao pobjeći od sudbine da bude na prijestolu. Iz pisama njegovog prijatelja saznajte da li je nosio vladičanske haljine, šta je uradio za Crnu Goru, kako se borio protiv bolesti. Da li je i na koji način bio meta atentatora… Tekst je propraćen slikama mladog umjetnika iz Podgorice.
Pročitajte: zanimljivosti o dinastiji koja je 221 godinu vladala Crnom Gorom. Sedam Petrovića, odakle su porijeklom, koliko su bili obrazovani. Poseban osvrt na Petra II Petrovića, njegova svakodnevica i pisma njegovog prijatelja Ljube Nenadovića. Duhovitost i markantnost Vladike.
Pročitajte: o putu kojim je Njegoš želio da se spusti dan prije nego je izdahnuo (umro je 31. oktobra 1851.godine). Vjerovao je da bi ga to izliječilo. Želio je da ga spuste na nosilima, u Kotoru je blaža klima, godila bi mu -mislio je. Ali Crnogorci su vidjeli njegovo zdravstveno stanje, znali su da ne bi izdržao taj put. Ostao je na Cetinju, gdje i preminuo narednog dana… Opis markirane staze Kotor-Krstac…
Pročitajte: o pjesmi “Noć skuplja vijeka”. Napisana je 1844. godine, a prvi put objavljena 69 godina kasnije. Bila je prva i posljednja Njegoševa ljubavna pjesma. Prilog je ispraćen slikama beogradske umjetnice Olge Olje Ivanjicki.
Ovaj prilog pripremila: Jelena Petrović
