“Bićeš Volt Dizni tvoje generacije”, rekla mu majka i on je u to povjerovao. I desilo se. Želim da vam predstavim u malim crtama veliki život Miodraga Dada Đurića. Njegovi kolaži i fotografije mjesta gdje je sahranjen a sa kojeg se pruža prekrasan pogled.
Prepis iz moje bilježnice
Juče sam se probudila i pomislila:
“Šta bi me danas dodatno nahranilo i učinilo srećnom.”
Željela sam posjetiti grob slikara Miodraga Dada Đurića. I to se desilo…
***
Jutros sam se probudila i pomislila…
I večeras uživam u galeriji Most pred slikama Miodraga Dada Đurića.
(novembar 2016.)
“Dok sam crkavao od gladi niko me nije poznavao”
Rodio se u hladnom Cetinju 1933. u zlo vrijeme. Govorio je o tim danima sa puno studeni:
“Moje bogatstvo su teški trenuci iz mog djetinjstva, rat. Hladnoća, više od svega.
Glad i hladnoća. Prije svega hladnoća. Bili smo i jako gladni, takođe, naravno. Ali, ja sam imao problem s cipelama. Tokom rata nije bilo cipela, zato sam navlačio crevlje odraslih i kaskao okolo. Snijeg mi je ulazio u cipele, proklet bio.
Sad ne mogu da smislim emisije koje zimi prikazuju o skijanju i snijegu, gasim televizor. Ne podnosim to. Zimu, snijeg. Tada bih išao kod moje tetke Julije, pošto mi je majka umrla, i onda sam stavljao noge u rernu da bih osušio čarape, ako sam ih uopšte imao.
Ali da bih došao do tetka Julije, trebalo je da pređem preko glavnog trga, gdje su bila obješena dva partizana. U januaru… na jednom drvetu. To je strašno. A morao sam da prođem tuda, pored obješenih, da bih zagrijao noge. Tetka Julija mi je zamijenila majku, bila je očeva sestra. Ta dva obješena čovjeka još me proganjaju.
“Bićeš Volt Dizni tvoje generacije” rekla mu je jednom majka i on je u to povjerovao. Umrla je kada mu je bilo 11 godina, a Dado u 14-toj godini upisuje umjetničku školu u Herceg Novom. “Biće slikar, bez ikakve sumnje”
A onda je krenuo u svijet. Želio je samo da slika, te ga nije interesovao novac od slika niti je time želio da se bavi. Nije želio ni besposlicu po pariškim ateljeima, zato je u miru doma nedaleko od Pariza stvarao ono što je umio.
Kada mu je mnogo godina kasnije (tačnije 1971.godine) jedan novinar u bijelome svijetu prenio pozdrave od nekolicine Crnogoraca, ovaj je odgovorio:
“Nijednog ne poznajem, druže Jankoviću, pozdravi su sranja. Sad me svi znaju, a kad sam crkavao od gladi nitko nije pitao kako je Dadu.”
Jeste li čuli za Salvadora Dalija? Uz njegovo ime stoji i ime Miodraga Dada Đurića.
Zanimljiv mi je podatak da je i Dado bio vegetarijanac.
.
Pred Dadovim umom
Kada sam mojoj prijateljici iz sfere umjetnosti rekla da istražujem Dadovo djelo, nasmijala se i rekla: “Crtač. Neumorni radnik. “Univerzum bez odmora”.”Nula dues sine linea” što znači “Ni jedan dan bez povučene linije.” To je bilo njegovo i Pikasovo pravilo.
I očigledno je da Dadovo djelo nije zaboravljeno, a mogućnost da podgorička publika pogleda ovu izložbu najavila je u oktobru porodica Vujić, Lazar i Živa iz Ljubljane. Oni su vlasnici ljubljanske galerije Visconti Fine Art i na otvaranju Pikasove izložbe u Herceg Novom krajem oktobra su najavili da će uskoro podgorička publika moći da pogleda manju postavku još neviđenih radova u Crnoj Gori Miodraga Dada Đurića. Izložba je iz njihove privatne kolekcije.
Radovi su izloženi u podgoričkoj galeriji Most i na istoj je prezentovano 37 radova u različitim tehnikama. Izložba je prodajna. Ispod jednog kolaža je pisalo da je prodat.
Najveću pažnju su mi privukli Dadovi kolaži. Oni su i najskuplji, jer su predstavljeni na venecijanskom Bijenalu u januaru 2010. godine. Iste te godine u novembru, Dado je preminuo.
***
Na pitanje novinara za Monitor, 1991. kako je doživio svoje prvo predstavljanje crnogorskoj likovnoj publici, Dado je odgovorio:
“Strašno! Koliko je svijeta bilo, jado moj? Prepa sam se bio da će me zgaziti. Ako su svi koji su došli na otvaranje istinski ljubitelji slikarstva, onda bi bilo sevap svaki dan organizovati po jednu izložbu.”
“Da nema Crne Gore, trebalo bi je izmislit”
I nakon svih puteva kojima je prošao, na kraju se ipak vratio svojoj Crnoj Gori. Za nju je govorio:
.
“Crna Gora je jedna lijepa, poštena i hrabra država i ne smije se od nje praviti niciji politicki nužnik. Crna Gora je u tolikoj mjeri jedinstvena da bi je, štono kažu, da je nema trebalo izmisliti.”
Na umu mu je uvijek bilo da ne obruka svoje porijeklo:
“Ja sam uvijek, kad mi je nešto pošlo za rukom i kad su što dobro rekli o mom slikarstvu, imao osjećaj da nijesam obrukao Crnu Goru. To je jedini momenat, stvarno, koji me uzbudi.”
U crnogorskoj nošnji, u selu Košćele a u podnožju crkve Svetog Luke, sahranjen je Miodrag Dado Ðurić.
Posjetila sam njegov grob na godišnjici njegove smrti. Sa nikšićkog mermera njegovog groba pruža se prekrasan pogled na Rijeku Crnojevića.
Njegoš i crkva
Od mnogih intervjua koje sam iščitala, na kraju ovog priloga moram izdvojiti i Dadovo razmišljanje o Njegošu kao duhovniku.
Novinar: Rekoste da je Njegoš ponajmanje bio duhovnik?
Dado: Taman kao ja. Pravi sveštenici su bili sveti Jeronim, Buda, Krišna, a Njegoš nikako. Zamisli, jado moj, on je u ono doba prokrstario citav svijet. Ne da propovijeda ili ucvrsti vjeru vec da bi upoznao život, kulturu, umjetnost. On je bio genije. Veci od onog feminiziranog Bajrona ili Puškina. Njih kad prevedeš na neki drugi jezik ne gube na znacenju, samo postanu banalniji. A Njegoš se ne može prevesti. On je čitav urastao u jezik i krš Katunske nahije. Zato za njega i ne znaju.
Ako sam vas potakla ovim prilogom da posjetite izložbu ovog slikara, učinite to do sredine januara 2017. Zanimljivo je biti dio Dadovog univerzuma.
Pripremila: Jelena Petrović
Fotografija: Saša Petrović
Bravo! Odlican tekst i inspirativan!
Meni je velika radost kada mi se jave čitaoci i zato uvijek pozivam da to činite. Iskreno hvala! <3