Željko Vujović – Znao sam da joj kažem da ćemo zajedno osvojiti čitav svijet

0
274

Uvijek mi je važno mjesto susreta sa svojim sagovornikom. Sa Željkom sam željela da to bude mjesto koje je značilo njemu i njegovoj supruzi. Bez premišljanja, dogovor je bio da se nađemo na terasi nekadašnjeg hotela „Crna Gora“.

Tamo smo otišli na prvi sladoled.

Tu smo dogovorili i naš susret.

Sjedjeli smo baš za ovim stolom pored. – rekao mi je dok smo zauzimali naša mjesta i pripremali se ovaj razgovor.

Sjećate li se nekadašnjih Ledenih kocki iz onog starog hotela?
Sjećam se i kolača i sladoleda. Moja Branka je ovdje voljela da poruči sladoled od čokolade, a ja sam volio voćne sladolede.

„Gdje god da odem, vraćam se u stan koji je ona uređivala.
Sve stoji tako kako je ona ostavila.“

Željko Vujović je tokom 2023. godine objavio dvije knjige: „O Branki“ i „U haotičnom žamoru nejasne sudbine“. Priča mi:

„Knjigu „O Branki“ nijesam napisao sa ciljem, niti namjerom, da se prodaje. Poklonio sam je bibliotekama u Crnoj Gori i Srbiji. Nijesam inspirisan, niti zainteresovan za drugačiju vrstu promocije ove knjige. “

Je li vam lakše kada ste je objavili?
Jeste! Bolje što sam je napisao, nego da nijesam.

Knjiga „O Branki“ počinje pjesmom „Kuća za ptice“ koju je izvodila Gabi Novak i završava se „Igrom bez granica“ koju je pjevao Toše Proeski. Interesovalo me zbog čega baš ti naslovi, Željko mi je odgovorio:

Autor: „Knjigu „O Branki“ nijesam napisao sa ciljem, niti namjerom, da se prodaje. Poklonio sam je bibliotekama u Crnoj Gori i Srbiji.”

„Ovo što se desilo je veliki šok. Brankina smrt nije bila očekivana. Smrt jeste nešto što dolazi i po prirodnim i po društvenim zakonima, ali ova nije bila očekivana. Kod moje Branke je nastupila akutna infekcija srčanih zalistaka. Sada, kada prelistavam naše knjige, fotografije i zapise u našem stanu, te pjesme koje pominjete su mi asocijacije koje me vraćaju mojoj Branki i našem zajedničkom životu. Sviđale su mi se i ranije, ali sada mi dolaze kao melem. Kao da, sada, shvatam i osjećam njihov pravi i puni smisao.

Jelena, ja nijesam ostao sam: imam svoju djecu, koja imaju svoje porodice, tako da ja imam i unučad. Pođem im u posjetu, na proslavu rođendana. Djeca se raduju. Život se živi. Ja sam tu, prisutan, ali s prazninom u meni, jer nema moje Branke, a da nije bilo nje, ne bi bilo ni ovog života niti ove djece i njihove radosti. Zbog toga, ni moja radost ne može da bude potpuna. Meni fali. Gdje god da odem, vraćam se u stan koji je ona uređivala. Sve stoji tako kako je ona ostavila. Tu je i novi, elektronski aparat za mjerenje krvnog pritiska koji je kupila tog proljeća. Sve je ostalo, sve je tu, ništa ne diram.“

 

„U haotičnom žamoru nejasne sudbine“ je unijeta i jedna prepiska koju smo Željko i ja razmijenili dok je knjiga još bila u rukopisu. Knjiga je dostupna za kupovinu u Podgoričkoj knjižari. Ista sadrži i djelove iz knjige “O Branki”

Postoji lijep citat Meše Selimovića na početku romana „Derviš i smrt“: „Kad bih umeo da napišem najlepšu knjigu na svetu, posvetio bih je svojoj ženi Darki. Ovako ću zasvagda ostati dužnik njenoj plemenitosti i ljubavi…“ Matija Bećković je napisao pjesmu svojoj Veri Pavladoljskoj…. Željko je znao za ove pisce, „ali, važno je da kažem, to što su oni rekli i objavili, meni nije bila inspiracija“.

Branka je preminula u Klinici za kardiohirurgiju Univerzitetskog kliničkog centra Srbije, u avgustu 2022. godine. Ja sam imala priliku da pratim stvaranje ove knjige kroz rukopis, a sada kada je knjiga objavljena, Željko i ja smo se sreli da razgovaramo o tome šta ga je potaklo da je napiše. Da li je uspio da dovoljno izrazi svoju počast, da li je ljut na sebe što neke stvari nije učinio drugačijim, da li pisanjem želi da izliječi bol?

„Bila je najljepša djevojka na korzou toga ljeta.“

Bilo je ljeto 1977. godine kada su se Branka i Željko upoznali. Priča mi:

„Bio je ljetnji raspust poslije isteka poslednjeg, desetog semestra na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Meni je bilo ostalo da napišem diplomski rad, za šta je predviđen jedan semestar. Nas dvoje u Titogradu, u Ulici Slobode. Korzo.
Tu sam uočio tri djevojke. Šetale su zajedno svake večeri. Jedna od njih, sa strane, bila je moja školska drugarica, moja generacija, ali, meni se svidjela djevojka u sredini. Bila je lijepo osunčana i preplanulog lica, sa širokim osmijehom i bijelim zubima. Svjetlo plava košulja kratkih rukava, bijela suknja, bijele sandale. Najljepša djevojka na korzou tog ljeta.“

Željko je napravio pauzu pa nastavio:

„Pozvao sam moju školsku drugaricu i rekao joj da me upozna sa drugaricom sa kojom šeta. Upoznala nas je. Pružili smo jedno drugom ruku i pošli na sladoled, ovdje, na terasi hotela „Crna Gora“. Pričao sam joj da studiram. Rekao sam joj da sam položio sve ispite i da spremam diplomski rad. Rekla mi je da je, ona, već diplomirala i da radi. Ona je platila sladoled. Nije htjela da čuje, niti dozvoli drugu mogućnost.
U januaru sam je potražio i rekao joj da sam diplomirao. Pošli smo u Zeleni salon hotela „Crna Gora“ da proslavimo. Tako je počelo.“

Fotografija nastala prije vjenčanja, iz privatne arhive Željka Vujovića

„Dešavalo se da se, ponekad, vozimo taksijem po gradu.“ U jednoj od takvih vožnji Željko ju je pitao bi li se udala za njega. U braku su bili četrdeset dvije godine i jedan mjesec.

Je li brzo prošlo to vrijeme?
Prosto jeste nevjerovatno kako je brzo to vrijeme prošlo. Čovjek se uvijek sprema za neke situacije, ali, ipak, one dođu prebrzo i tada budu obično drugačije. Za Brankinu smrt se, svakako, niko nije spremao. Prošlo je 16 mjeseci od tada, ali ja još nijesam svjestan šta se dogodilo. Meni je to van realnosti! I dalje imam osjećaj kao da je tu iako je nema. Ne znam da li mi je tako lakše, niti šta i kako da mislim i razmišljam.

Željko je član Planinarskog društva „Gorica“. Nedjeljom odlazi na laganije ture i druži se sa prijateljima.

„Ja nijesam u depresiji. Ali konsultujem se i čitam puno psihološku literaturu. Nastojim da osvijestim stanje u kojem se nalazim. Svi mi kažu da je tuga individualni proces koji čovjek mora sam da prođe. Ako bi se to vrijeme produžilo, onda treba potražiti i savjet psihologa. Ja sam aktivan po cijeli dan i prilično dobro spavam. Danas je mom unuku rođendan tako da idem da ih posjetim. Moje vrijeme jeste ispunjeno sadržajima. I ovaj naš razgovor je vrsta lijeka.“

Fotografija sa vjenčanja, 1980. godine. Privatna arhiva Željka Vujovića

„Ispunjavao sam vojničke dane, piŠUći joj pisma“

Jeste li u svojoj mladosti pisali poeziju ili prozne tekstove kojima biste izjavljivali ljubav ženi koju volite? Ili je ova knjiga prvi takav zapis?
U mojoj mladosti sam se dopisivao sa mojom Brankom. Pisao sam joj pisma duga, dok sam bio u vojsci. Pisala je i ona meni. To je bilo prije vjenčanja. Ta pisma sam dugo, dugo čuvao u jednoj posebnoj kutiji.

Vrlo mi se dopala ta priča o dopisivaju u vojci:

„Ja sam ispunjavao svoje vrijeme, i monotone vojničke dane, pišući joj pisma. Sjećam se tih koverata koje su tada bile u raznim bojama. Jednom me posjetila dok sam bio u Zagrebu. Momci iz kasarne se tada šale pa kažu: „Došla ti je razglednica.“ Kada sam dobio prekomandu, u Užice, onda mi je došla u posjetu i tamo. Moja Branka je tada radila, ali grabila je vrijeme za te susrete: posle radnog vremena bi odmah uskočila u autobus i došla u Užice. Tako da se, Jelena, naša priča gradila postepeno ali temeljno. Ti si rođena 1980. godine. Te godine smo se moja Branka i ja vjenčali.“

Je li Branka pisala lijepa pisma?
Moja Branka je završila gimnaziju i društveno-jezički smjer. To znači da joj je knjiženost bila bliska i da je voljela književnost. Poslije gimnazije završila je Pravni fakultet. Na svom poslu je neprestano napredovala kao stabilna i pouzdana osoba, pravnica. Kao takva došla je do funkcije pomoćnice generalnog direktora. Ovo govorim da bih objasnio da je bila vrlo obrazovana žena u svakom pogledu.

Osim književnosti, bio joj je blizak i engleski jezik, koji je učila u školi. Kada smo jednom, prije vjenčanja, oboje usavršavali engleski jezik, profesorica je rekla da je ona mnogo bolja od mene. Profesorica je, vjerovatno, htjela time da me podstakne i razvije moj takmičarski duh, da bih je dostigao i bio kao ona, ali, meni to nije bilo podsticajno. Meni je bilo važno da smo mi zajedno i da zajedno učimo i usavršavamo se. U tome sam vidio smisao i to je bio moj motiv. Za razliku od engleskog jezika, učenje vožnje automobila bilo je drugačije. Ja sam vozio, imao sam položen vozački ispit. Podsticao sam nju da nauči da vozi automobil i dobije vozačku dozvolu. Upisala je auto školu, prošla obuku, ali nije izašla na ispit. Zašto, ostalo je nejasno i meni i njoj jer je bila naučila da vozi i sigurno bi položila da je izašla na ispit.

Željko Vujović je diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu Univerziteta u Beogradu i magistrirao na Centru za multidisciplinarne studije Univerziteta u Beogradu. Radio je kao inženjer emisione tehnike i veza u Televiziji Crne Gore, kao inženjer u Kliničkom centru i kao profesor u Elektrotehničkoj školi.

Da li je supruga znala da je volite toliko da biste bili u stanju objaviti knjigu o njoj, ukoliko bi se desilo da ona premine prva?
Eh, Jelena, ne bi mogla ni da sanja!

Jeste li joj izjavljivali ljubav?
Nijesmo mi to riječima pokazivali i iskazivali. Ili, kako bi rekli: „Ozbiljne ljubavi su ozbiljna stvar“. Kao i svaki brak, imali smo i mi uobičajene, svakodnevne brige, podizali smo djecu, imali radna zaduženja. Ljubav svakako da jeste bitna, ali zadataka je bilo mnogo. Bilo je i trenutaka kada bi bili tvrdoglavi pa bi tada svako držao svoju stranu, iako bi, i meni i njoj, bilo bolje da nemamo „svoju“ stranu. U tim situacijama nije ni bilo kompromisa, jer su to bile toliko beznačajne situacije da su se rješavale same od sebe. Imala je moja Branka običaj da kaže: „Jad bi vas našao da se meni nešto desi.“

„Kada bih mogao opet iznova da biram, opet bih izabrao moju Branku.“

Branka i Željko su u braku dobili troje djece. Oni su danas uspješni ljudi. Suvišno je bilo da svog sagovornika pitam je li bilo izazovno podići troje djece u prave ljude, već sam željela da mi priča o uspjehu da sa svojom suprugom i nakon svih decenija ostane cjelina. Ispričao mi je:

Branka i Željko Vujović na izletu u Virpazaru. Privatna arhiva Željka Vujovića

„Knjige čije djelove koristim u svojim knjigama kao citate, preporučivali smo ih jedno drugome i čitali. Psihološka literatura je, u jednom trenutku, početkom devedesetih godina, postala čitanija nego ranije, mada je, još u gimnaziji, psihologij važila za vrlo zanimljiv predmet. Posebno se sjećam i ističem knjigu „Psihologije ljudske sudbine“, Erika Berna. Osim te literature, moja Branka je još kao studentkinja imala svoju biblioteku. Kada smo se vjenčali, ta biblioteka je prenijeta u naš stan i ja je čuvam.

Kao zajedničke aktivnosti naveo bih zajednička putovanja. Putovali smo, zajedno, dva puta u Grčku i jednom u Tursku. Naša djeca sada putuju svuda po svijetu. Zajedničko interesovanje je i izgradnja i opremanje vikendice na Durmitoru, koje je počelo još dok su djeca bila mala. Brankin doprinos u tome je više nego veliki. Osmišljavala je i osmislila kompletan enterijer vikendice. Zajedno smo išli, redovno, na izlete na more.“

Postoji anegdota u knjizi kako su medeni mjesec proveli istražujući Sloveniju i Hrvatsku, jedući ribu, pijući vino i mnogo se fotografišući. Po povratku u Titograd, Željko je požurio kod fotografa da razvije film i napravi slike. „Fotograf je otvorio poklopac fotoaparata i pokazao mi. U fotoaparatu nije bilo filma. Bio sam iznenađen, zaprepašćen i razočaran. Čitavo vrijeme sam slikao i škljocao praznim fotoaparatom.“

Kakvi ste vi bili u vašem braku?
Mislim da sam, uslovno rečeno, bio romantičniji od nje. Ona je bila praktičnija. Prošlog ljeta, feministička literatura je postala vidljivija nego ranije. U toj vrsti literature se, osim značajnih vrijednosti kojih ima objektivno, često pominje pojam patrijarhalnosti i, ona se, pripisuje muškarcima kao imanentna osobina. Mislim da je, Branka, bila više patrijarhalna od mene, mada su mi, psihološki savjetnici, jednom prilikom, rekli da sam formirao transformisani oblik patrijarhalne porodice.

Znao sam da joj kažem: „Zajedno ćemo osvojiti čitav svijet i ništa nam drugo ne treba!“ Uostalom, imali smo sve: završili smo škole i imali radna mjesta. Možda je to bilo i zbog uticaja filmova koje smo gledali. Bili su to dobri filmovi koje smo gledali još od studentskih dana, a u krajnjem zašto bi gledali romantične filmove ako ne da bi živjeli tako? Ipak, realni život i onaj na filmu budu drugačiji.

Nemojte mi zamjeriti, ali primjećujem da uvijek svoju suprugu oslovite sa „moja Branka“.
Ona zaista jeste moja. Reći ću vam i to da je moju Branku moj otac izuzetno poštovao. Poštovala ju je i moja majka. Oboje su je visoko cijenili. Mi smo živjeli odvojeno od roditelja, samostalno od prvog dana braka, ali ostala je anegdota u našoj porodici kako je moj otac svoju snahu hvalio po cijelom Beogradu, kada bi tamo otišao. Tako sam znao i bio siguran da sam izabrao najbolju ženu!

Da sada možete početi sve iznova sa vašom Brankom, da li biste nešto uradili drugačije?
Kada bih mogao opet iznova da biram, opet bih izabrao nju. Ne znam šta bih i kako drugačije uradio. Volio bih je još više sa željom i u cilju njenog blagostanja i blagostanja porodice.

Kada pričamo o vašoj supruzi, mi govorimo o istoriji jedne ljubavi. Ali moram i da vas pitam: šta ste htjeli da postignete objavim ovakve knjige? Ima li tu težnje da izliječite bol zbog gubitka, ali i ljutine na neumitnu prolaznost?
Jelena, to je udar na moj cjelokupni psihički sistem. Nastalo je jedno stanje, jedna situacija, koja nam nije bila ni u primisli. Da se razumijemo, meni su roditelji umrli i ja sam tada bio vrlo preduzimljiv. Sjećam se posljednjih dana moje majke, koja je dosta dugo živjela. U tim danima trebala je njega oko nje i ja sam smatrao da je to moja dužnost i obaveza kao njenog sina. Međutim, kada je moja Branka vidjela da ja hoću da to riješim tako što ću da obezbijedim tuđu njegu i pomoć, ona me, jednostavno rečeno, odgurnula iz te moje zamisli i kompletnu brigu o mojoj majci preuzela na sebe. Nijesam joj to tražio, zaista, niti očekivao, ali ona je uradila tako. Ne znam otkud joj motiv i ideja za to. Ova digresija ukazuje na to da su neuporedive situacije kada se očekuje i kada se ne očekuje smrt bliske osobe. I sada, kad sagledamo sve što smo ovdje ispričali, mogu reći da je knjiga nastala iz dubokog, potmulog osjećanja bola, tuge, utučenosti i nevjerice.

Da li su ostatak porodice i prijatelji razumjeli objavu ovakvog rukopisa?
Ja ih nijesam pitao. Ovo je moj lični rukopis, nastao iz mog stanja svijesti, mojih ličnih osjećanja. Na određeni način, popunjava prazninu, koja je, neočekivano, nastala u meni, a koja ne može da se popuni.

Nakon decenija zajedničkog života, troje djece, svih uspona i padova jednog braka, rekla bih da je vaš brak bio dobar. Šta je po vama recept za dobar brak, da imamo za nauk?
Recept, ako je to prava riječ, za dobar brak je vaspitanje koje se stekne prije stupanja u brak. Moj brak nije mogao da ne bude dobar jer sam ja imao razvijenu svijest o braku kao stabilnoj instituciji muža i žene. Moji roditelji su imali dug, stabilan, neraskidiv brak. U mojoj užoj i široj rodbini, brakovi su stabilni, dobri i dugotrajni. Muževi i žene se, u braku, uzajamno poštuju i uvažavaju bezrezervno. Ja nijesam imao od koga da naučim da imam loš brak.

Rekao bih svojoj djeci, a i drugima: muž i žena zajedno stvaraju! Valjalo bi da to bude tako. I važno je da jedno drugome ne smetaju, da se dopunjuju.

 

Intervju uradila: Jelena Petrović
U Podgorici, 22. decembar 2023. godine

Ostavite komentar