Povodom Osmog marta poklanjam prilog o ženi. Pogledajte deset slika na kojima je inspiracija žena. Otkrijte koje bih tri slike ukrala i odakle mi uopšte ideja da uradim nešto tako. Žena u pjesmi koju iskreno preporučujem da pročitate, žena u prozi, žena u indijskoj bajci.
Žena na platnu
.
Tokom januara sam imala priliku da u Javnoj ustanovi Muzeji i galerije Podgorice uživam u izložbi slika pod nazivom “Žena kao inspiracija crnogorskih slikara XX vijeka”. Nekoliko puta sam se vraćala toj izložbi i iznova uživala.
“Majka, ratnica, heroina, sestra, domaćica, djevica, robinja…”- žena je nezaobilazna inspiracija putopisaca, slikara i pjesnika. Na izložbi je bilo predstavljeno dvadeset sedam radova (slike, crteži), a kao poklon povodom Osmog marta donosim deset slika sa te izložbe uz prateća objašnjenja (slike su po mom izboru).
.
Slike koje bih ukrala
.
”Posjetite muzej kao profesionalac” je poglavlje u knjizi Umjetnost za neupućene. Autor iste je Thomas Hoving, bivši direktor muzeja umjetnosti Metropoliten u Njujorku, a jedan od njegovih principa je: sastavite spisak želja.
„Profesionalci primenjuju nekoliko trikova koje vam preporučujem. Ukoliko idu u parovima ili u malim grupama, a galerije obilaze sami, zapišu imena tri djela koja bi rado ukrali – odnosno, tri najbolja djela u cijeloj kolekciji. Skoro uvijek odaberu ista djela kao i njihove kolege. Zabavno je uporediti bilješke. Ovakvo poklapanje dešava se i onima koji nijesu stručnjaci.“
Kada sam ja sa bližnjima i prijateljima radila ovaj eksperiment, uvijek bi se poklopile dvije slike, a treća se razlikovala. Bilo kako bilo, izdvajam tri slike sa mog spiska želja:
Napomena: Fotografije slika koje prate ovaj tekst su iz kataloga “Žena kao inspiracija crnogorskih slikara XX vijeka” u kojem su reprodukovani svi radovi sa već pomenute izložbe.
Žena u stihu
Luka Boljević je student prve godine na podgoričkom Pravnom fakultetu. Njegovu pjesmu na temu Žena sam pročitala u onih par minuta koje ugrabite na poslu među svim Ugovorima i klijentima. Stihovima me umio. I nijesam jedina bila oduševljena njima, već je komentar svih žena koje su imale priliku da je pročitaju bio jedinstven: nakon njegove pjesme srećne smo što smo žene.
Igraj, ženo!
Igraj, ženo,
Od pesme si stvorena,
Muzika je tvojih usana dar.
Igraj,
Belim grlom mi opevaj snove,
Dok bosa gaziš kroz njih,
Budeći onu prvu uspavanku,
Što davno slusah,
Nevin i čist.
Igraj, ženo,
Svojim golim rukama obgrli svet.
Zanesi pokretom,
Probudi proleće,
Dok se beli uvojci meseca
Lepe za tvoju crnu kosu.
Ugasila si mi dah!
I naterala me da
Ti naivno povlađujem
Dok ti prelećeš meridijane
Pesmom budeći davno zaspale jezike.
Cela Sahara mi klizi kroz prste,
Dok ti topiš glečere,
Rađaš svetove,
Svojim plesom rasanjuješ dan.
A i sama si proleće…
Raspevani cvrkut ptica
I žubor potoka,
Ti si priroda
Probuđena sonatom praska svemira!
Stapaš vasione,
Svojom belom puti
Crtaš mlecni put
I sve zvezde sabiraš
U svoje nestašne zenice.
Strunama mi vežeš srce,
Da dobuje o limene grudi
Tvoju odu rađanju,
Baletu neke davne ruskinje
I bubnjevima zaboravljene Afrike.
Igraj, ženo
Dok te gledam reči stanu,
Tuđe misli se sa mojim pomire
…
Igraj,
Nek’ to bude poslednje
Što moje oči divno vide.
Žena u prozi
.
Skoro da sam sigurna da ćete priču Jovane Malović iz Podgorice pročitati minimum dva puta i da će vam ostati u duši. To je priča o teškom životu “čovjek – žene”. “Opisala sam prototip crnogorske žene sa sela. Ona je stub porodice i ostaje čvrsta i pored svih nevolja koje joj život donese.” (Jovana)
Jovana inače ima 24 godine i diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Do sada ima jednu objavljenu knjigu pod nazivom Druga strana mjeseca.
Žena
Kad je ona došla na svijet nijesu pucale puške. Selom se nije pronio veseo glas i nije se, kako to obično biva kod muške djece, uz gusle slavilo jelo i pilo. Došla je tiho, uz jedva čujni plač. Majka je privila nježno na grudi, a otac je razočarano odmahnuo rukom: “Ah, žensko je”.
Sreću su joj pričinjavale sitnice: bosonogo trčanje preko poljane, ispijanje mlijeka krišom iz drvene posude za mužu, ležanje u mekoj, rosnoj travi dok čuva stoku, igranje u sijenu poslije plastenja, posmatranje plamena u peći poslije slaganja drva; Divila se plesu užarenih iskri koje slobodno lebde iznad vatre i maštala kako će jednog dana i ona tako plesati. Djevojčica sa dugim crnim pletenicama, kratkih izlizanih nogavica i prslih opanaka bila je vrijedna, poslušna ćerka i brižna sestra.
Jedina među četvoro braće, nakon osnovne škole ostala je kući da pomaže ostarjeloj majci . Mislila je da pati od neke ozbiljne bolesti kada je prvi put osjetila oštar bol u donjem dijelu stomaka, poslije kojeg se slivala krv niz noge. Niko joj nije objasnio zašto su joj grudi tvrde i bolne i zašto je, svaki put kada ugleda dječaka iz komšiluka, obuzima talas vrućine, a srce lupa brže.
Odmah nakon punoljetstva roditelji su je udali za deset godina starijeg momka iz sela koji je važio za dobrog i poštenog. Predala mu je svoje djevičanstvo i svoju ljepotu prve bračne noći. Nije ga voljela, ali mu je bila odana i vjerna supruga. Ubrzo je u njoj počeo da raste jedan mali život. Sa stomakom do zuba plastila je i plijevila, mijesila hleb, kuvala ručak i čistila kuću. Par mjeseci pred porođaj je prokrvarila. Njeno čedo nikad nije ugledalo svjetlost dana. To je nije obeshrabrilo. Željela je potomstvo, nasljednika za svog muža i jednu, kao ona malu djevojčicu koja će je jednog dana odmijeniti u kućnim poslovima.
Godine su prolazile, ali u njoj nikako da se začne novi život. Za selo je postala jalova žena. Za muža beskorisna supruga. Uveče kasno bi dolazio pijan iz kafane i na nju iskaljivao svoj bijes i nezadovoljstvo. Pričalo se da će je zamijeniti drugom, mlađom… nekom koja će biti plodna. Ćutala je i trpjela. Krišom, uz pomoć vračara i narodnih ljekova izliječila se i ponovo postala noseća. Nakon devet mjeseci rodila je zdravog, naprednog sina.
Uspavljivala ga je u naručju do kasno u noć, pjevajući mu tiho uspavanku da ne bi probudio svog oca. Ustala bi prije zore, nahranila stoku i naložila vatru da zagrije kuću. U jednoj ruci je grčevito držala sina, a u drugoj varjaču kojom je miješala ručak. Učila je sa njim slova, brojeve, pjesmice… Svakog dana ga je pratila u školu, vraćala se da obavi kućne poslove, a onda ga dovodila iz škole. Sve pješke po kaldrmi, dva kilometra samo u jednom pravcu. Često bi prećutali ocu po koju slabu ocjenu ili tuču. Odgojila ga je u poslušnog, vaspitanog mladića koji je završio školu i svim srcem volio i poštovao svoju majku.
Kad je navršio dvadesetu spremala ga je za put u svijet. Tamo je trebalo da se zaposli i zaradi dovoljno da kad se vrati, podigne kuću u gradu i osnuje svoju porodicu. Par noći pred njegov odlazak sanjala je crnu vranu kako slijeće na njen prozor. Osjetila je veliku strepnju i bol, kao da joj neko čupa srce iz grudi. Zora joj nikad više nije svanula. Njeno čedo se nikad nije vratilo kući. Otrgla ga je od nje probisvijet željna krvi.
Gledala je muža kako uzima pravdu u svoje ruke. Pucanj osvete je zaglušio njene patničke krike. Svake nedjelje donosila mu je u zatvor vrući hleb. Svakog dana zalivala je suzama cvijeće na sinovljev grob. Kvasile su je kiše, zametali snjegovi, mrznuo je mraz, šibao vjetar i gorjele su je vrućine. Žedna, gladna, umorna i napaćena, nije se slomila. Samo su se od tereta povila njena staračka leđa.
I tako još dvadeset godina. Mislila je o svom životu. I patila i plakala, tiho. Čekala je muža i žalila sina, ali tiho. I onda je otišla… sasvim tiho. Na njenoj nadgrobnoj ploči je pisalo: Odana ćerka, supruga i majka. Bila je temelj od kojeg sve počinje, nit koja spaja, stub koji podupire, oslonac koji čvrsto stoji. Bila je neškolovana, ali mudra . Poslušna, ali i prkosna. Ona je davala sve, a nije uzimala ništa. Tješila je druge, ali nju nije utješio niko. Mlade duše, a starog tijela nikad nije klonula. Ona je bila poštena, ponosita i jaka. Ona je bila čovjek-žena.
.
Žena u bajci
.
Nakon svega priloženog donosim i “Indijsku bajku stvaranja žene”, radosna što jesam Žena.
Drage dame, srećan Osmi mart!
***
Kad je Parabrama stvarao ženu,
zabrinuo se i razmišljao.
Onda je uzeo -ljupku oblinu mjeseca.
Vitkost i gipkost vrbe.
Lakoću leptira i lagano njihanje trave.
Smjerni pogled golubice.
Veselu igru sunčanih zraka.
suze oblaka.
Nestalnost vjetra.
Oholost paunice.
Toplotu ognja, toplinu sunca.
Gugutanje grlice, vjernost golubice.
Govorljivost papagaja, podmuklost mačke.
Sve to Parabrama sakupi – sve je to Žena.
.
Pripremila: Jelena Petrović
