Teško je bilo predvidjeti kako će nečiji organizam reagovati na infekciju novog virusa Covid-19 i ljudi su se borili kako su znali. A znali su malo, kao i sami ljekari. Međutim, ovo je priča o najosjetljivijima među nama, onima koji su već bili bolesni i to od vrlo teških bolesti. Kako su na njihovo mentalno zdravlje uticala pandemija, posljedice i mjere koje su donošene.
Razgovor sam vodila sa psihološkinjom Damirom Murić u Institutu za onkologiju Kliničkog centra Crne Gore. Uz glavnu temu, razgovarale smo i o temama koje se tiču Damirine profesije: da li čovjek lako posluša savjet, da li je lako mijenjati se, da li se i psiholog preispituje i koje su situacije kojoj mojoj sagovornici teško padaju. Damira Murić je bila vrlo iskrena, te intervju preporučujem pažnji svojih čitalaca.
„Imati problem je nekada bilo sramota“
• Došla sam kod psihologa da vidim kako najosjetljiviji ljudi među nama prolaze kroz period Covida-19, ali prije tog razgovora moram da vas pitam: da li i danas živimo u dobi kada je sramota i nelagoda doći kod psihologa ili nas je infekcija virusa natjerala da budemo drugačiji? Vjerujem da ćete se složiti da nekada ljudi nijesu osjećali slobodu da potraže pomoć psihologa – kada bi i imali problem, osjećali su nelagodu da pitaju onog koji se školovao za to da pomogne.
Moram reći da jesmo drugačiji i slobodniji u odnosu na ranije godine, kada sam, na primjer, bila student. Slušala sam i tada priče da je imati problem sramota. U Crnoj Gori takvi problemi su se skrivali. Potom kada sam počela da radim u školi i vrtiću, a onda kasnije i kao zdravstveni saradnik, primjećujem da se taj dio mijenja.
• Gdje uočavate promjene?
Promjene su evidentne u mlađoj populaciji. Rekla bih da naša starija populacija zazire od mentalnog zdravlja polazeći od njihovog uvjerenja da su oni jaki, stabilni, da se mogu sami izboriti svojom snagom volje i da im u krajnjem pomoć drugih, a posebno mlađih od njih, nije potrebna. Oni to kažu „da im ne treba neko mlađi od njih da bi ih učio životu“. Sa druge strane, ohrabruje činjenica što mlađa populacija shvata da je mentalno zdravlje izričito važno i da u tom dijelu oni žele da rade na sebi.
„Kad pacijent odluči, mi smo tu da pacijenta primimo.“
• Da li pacijenti na onkologiji Kliničkog centra moraju da prođu razgovor sa psihologom? Da li je to obavezni dio terapije, bez obzira što pacijent možda i ne želi da iskoristi tu mogućnost?
To ulazi u sferu slobode naših pacijenata. Oni imaju obavezne onkološke preglede i sve tretmane liječenja koji su nužni i potrebni u ovakvoj vrsti bolesti. Što se tiče psihološke podrške, oni su svi obaviješteni od strane svog onkologa da ukoliko žele i imaju potrebu za psihologom, da tu mogućnost svakako mogu da iskoriste.
Na Institutu radi još jedna psihološkinja sa kojom podijelim posao. U konzilijarnom dijelu mi procjenjujemo. Ovdje govorim o prvim nastupima pacijenta i ljekara, kada se dobija dijagnoza i terapija. Tu procjenjujemo da li tom pacijentu treba psihološka podrška prije nego krene tretman liječenja, ali i u tim trenucima pacijent može da se izjasni da tu podršku ne želi. U tom trenutku smo nemoćni i naravno da moramo poštovati odluku pacijenta.
• A da li postoji mogućnost da pacijent sam dođe?
Što se tiče Insituta za onkologiju, procedure nema. Kod nas pacijent uvijek može da dođe na naš pult i kojim god radnim danom zakaže razgovor sa psihologom. Tu nema procedure. U krajnjem, ako pacijent radnim danom dođe i kaže da je baš tog dana zainteresovan da porazgovara sa psihologom, mi smo tu. Medicinska sestra će nas pozvati i mi se automatski organizujemo. Nema čekanja, nema uputa, nema listi… Kad pacijent odluči, mi smo tu da pacijenta primimo.
• Kakva je situacija kod pacijenata koji su hospitalizovani?
Što se tiče pacijenata koji su hospitalizovani, njih svakodnevno obilazimo. Kako ko dođe od pacijenata na odjeljenje, mi smo tu da ih obiđemo i na osnovu tog prvog intervjua procjenimo da li je pacijentu potrebna dodatna podrška ili tretman. Ali i tu dajemo slobodu pacijentu da sam izrazi želju i spremnost da se obrati psihologu.
• Kako su susreti sa psihologom organizovani u doba pandemije, da li se oni i dalje neometano odvijaju, naravno uz poštovanje svih epidemioloških mjera ili se i to moralo korigovati?
Što se tiče generalnog rada kompletnog Instituta, on se nikako nije promijenio otkako je nastupio Covid. Mi smo imali redovne preglede, terapije i sve ono što ulazi u naš dio posla. Što se tiče psihološke usluge i ona je ostala u potpuno istom obimu kao i ranije. Jedina promjena koja je u našem radu jesu grupe podrške.
• Šta one znače?
Moja koleginica i ja praktikujemo da pacijentima koji su na radioterapiskom tretmanu i koji su po četiri, pet ili šest nedjelja na onkologiji organizujemo na mjesečnom nivou formiranje grupe gdje pacijenti razmjenjuju iskustva, svoje emocije, osjećaju slobodu da kažu kroz šta prolaze, a imamo i nekoliko segmenata koje nudimo kroz tu radionicu kako bi pacijenti pokazali svoj kognitivni pristup, bihevioralni i naposljetku i emocionalni. Na kraju te radionice uvijek imamo povratnu informaciju od pacijenata gdje oni uviđaju da im je ta radionica bila lijepo iskustvo tokom koje su vidjeli da nijesu jedini koji prolaze kroz svoju nezdravost, da osjećaju povezanost među sobom, da im nije dosadno i da im u krajnjem i lakše prolazi vrijeme na klinici.
„Onkološki pacijent razmišlja o svojoj primarnoj bolesti, pa tek potom o Covidu.“
• Šta ste kao psiholog koji prati razvoj situacije, uočili kod pacijenata danas u odnosu na period dok se Covid nije pojavio? Da li su osjetljiviji, jer govorimo o ljudima koji su, nažalost, već bili u vrlo osjetljivom stadijumu?
Što se tiče psihološkog dijela, ne bih rekla da tu ima neke velike i značajne razlike prije i poslije Covida. Onkološki pacijent pretjerano brine o svojoj primarnoj bolesti što je u redu. On je u potpunosti uključen u to šta se sa njim i njegovim zdravljem dešava sada, kako će teći oporavak i šta će se dogoditi. Smatram da je ta preokupacija temeljnija, nego razmišljati da li će infekcija Covid virusa još nešto dodatno da ošteti. Ne mogu vam reći da moji pacijenti ne brinu, ali to im nije primarno. Ono što jesam svakako primjetila jeste da su obazriviji. Jednostavno, prihvataju situaciju takva kakva jeste, imaju prioritet, rade na tome, Corona virus je prisutan ali oni se čuvaju najbolje što mogu, drže distancu, peru ruke, nose masku.
• Da li je bilo nečeg specifičnog kad su u pitanju vakcine?
Dosta pacijenata me je pitalo, kao i svoje ljekare onkologe vezano za to, da li je poželjno primiti vakcinu. Iz tog razloga smo radili Webinare na kojima su naši ljekari zaduženi za tu oblast govorili da li je poželjno primiti vakcinu, kada, koje su nuspojave… Onda je trebalo i pacijentu da objasnimo šta znači kada primimo vakcinu, kako i zašto da ne obraćamo pažnju na sve teorije zavjere koje svakodnevno slušamo. To su sve predavanja koja idu u cilju toga da svoje pacijente oslobodimo tjeskobe.
• I kakav je generalno stav po pitanju vakcine i vaših pacijenata?
Koliko ja znam pacijenti jesu svi zainteresovani, s tim da je razlika u tome što vodimo računa u kojem je stadijumu bolest: jedan pacijent je u terapijskom stadijumu pa se čeka da prođe terapija, drugi pacijent čeka poboljšanje krvne slike… To su sve razlozi o kojima bi ljekar podrobnije rekao, ali ono što sam ja primjetila jeste da je veći dio zainteresovan.
• Koliki je procenat uspješnosti da se čovjek kojem su već narušeni zdravlje i imunitet, koji je onkološki pacijent, uspješno izbori sa ovim virusom ako mu se dogodi?
Koleginica i ja na našem odjeljenju nijesmo imali prilike da se susretnemo sa pacijentom koji uporedo ima onkološku bolest i Covid, tako da ne bih mogla iz tog dijela da vam kažem nešto iz iskustva.
• Infekcija Covid-19 je nešto sasvim novo. Da li takva novina, koja je uticala na cijeli svijet, zahtjeva i drugačiji pristup pacijentima, posebno onima na onkologiji? Da li postoje posebna predavanja, online kongresi koji žele da ukažu da drugačiji pristup?
Imali smo do sada dva Webinara. Učestvovala je i nevladina organizacija Veritas i divne žene, borci i lavice koje su oboljele od karcinoma. Sa njima, doktorom Crnogorcem i doktorkom Jadrankom Lakićević smo pravili Webinare na kojima smo pokrivali razne teme. To je za sada jedini način ako želimo da se neke informacije čuju.
• Kako im Vi pomognete, koji su to načini?
Sve su to različiti pristupi zavisno od potreba pacijenta. Mi, psiholozi, procjenjujemo određene kapacitete u osobi: da li postoji prihvatanje svoje bolesti, da li postoje neki mehanizmi kojima se čovjek brani, da li ima neka očekivanja koja u datom trenutku nijesu realistična…. U zavisnosti od svih tih segmenata mi odlučujemo koju ćemo vrstu tretmana da pružimo. Nekada to bude savjetovanje, nekada komplementarna terapija koja nekad uključuje tehniku poput dubokog PEAT-a, progresivne mišićne relaksacije, relaksacije uopšte kroz savjete da se pacijenti uključe u jogu, meditaciju, fizičke vježbe a sve to u zavisnosti od toga da li im to njihovo zdravstveno stanje dozvoljava.
Tu je naravno i psihoterapijski rad, gdje moja koleginica psihoterapeut kroz razgovor sa pacijentom odlučuje koju će psihoterapijsku tehniku da ponudi. Sve to bude raznoliko, a u krajnjem i svi pacijenti reaguju različito na te tretmane.
„Dok je god čovjek živ, ima motive, želje i snove može da se mijenja.“
• Da li čovjek lako posluša savjet? Da li je lako mijenjati se?
Rastemo sa tom mišlju da što smo stariji teže se mijenjamo. Ja vjerujem da dok je god čovjek živ, ima motive, želje i snove može da izvrši promjenu. Tu je važna i jaka volja i realna spoznaja sa sobom zašto nam je potrebna ta promjena.
Ukoliko imate nešto u životu što vas čini disfunkcionalnim, ne prija vam, vidite da oko vas nije sve onako kako vi zamišljate… tu dolazimo do pitanja koje moramo postaviti sebi a to je da li bi trebalo da izvršim neku promjenu ili ne. Tako i naši pacijenti na onkologiji, kada kroz različit tretman sa nama dođu do uvida da možda njihov život do tada nije imao neke adekvatne elemente i potom jasno izraze spremnost da to promijene, mi ih kroz razne tretmane dovodimo do pozitivnih uvjerenja. Nakon izvjesnog perioda dolazimo do stadijuma da će pacijent reći: “Da, učinio sam to za sebe!” To znači da je ostavio prošlost iza sebe ili je počeo da se bavi nečim što do tada nikada nije smio, zbog čega je bio u strahu i slično.
• Čega se ljudi danas plaše nakon Covida?
Plaše se toga da li će se više ikada vratiti u stadijum koji je bio nekad i da će se napraviti novi poredak u mnogim stvarima. Na primjer, vrijeme Covida nas je više okrenuo tehnologiji, što dovodi do toga da se većina ljudi ne osjeća sigurnim zbog toga i da im je to neprijatno. Mladi roditelji se plaše kako će njihova djeca nakon ovakvog perioda i online nastave uspjeti da se vrate u školu, imaju određene navike, koliko će biti samostalni u svom radu.
Stariji ljudi se, nakon svih gubitaka u porodicama jer znamo da Covid najviše nosi naše nastarije, plaše da li im je oslabio organizam, da li će imati snage da neku narednu prehladu ili neki naredni virus uspješno prevaziđu.
Potom srednja populacija se plaši od gubitka posla, da li će imati dovoljno finansija u budućnosti, da li će se njihova firma zatvoriti. To su sve strahovi koji se u najvećem dijelu tiču egzistencijalne i socijalne prirode.
„Psiholog mora da ima izrazitu empatiju“
• Moram da Vas pitam, da li pratite stanje pacijenta? Naime, on dodje kod Vas, vi popričate sa njim, date mu terapiju i ode. Da li se Vi i dalje informišete za njega, da li imate poriv da ga pozovete, raspitate se? Da li se emocionalno vežete za čovjeka ili ipak morate da mislite i o svom mentalnom zdravlju?
Psiholog što ima više iskustva, bolje će naučiti da kanališe svu energiju koju prima sa strane. Što se tiče emocionalnog kontakta, on je i te kako prisutan. Uostalom, ja ne bih mogla ni da radim ovaj posao da nemam izrazitu empatiju. Tu ne mislim na onu empatiju sa papira, nego govorim o potpunom saosjećanju sa osobom, tj. kao da se ono što se dešava toj osobi zapravo dešava i nama. Međutim, nekako se ta energija brzo iskanališe iz organizma i mi se opet vratimo u balans i ravnotežu. Otuda i ta snaga da možemo na dnevnom nivou čuti različite priče na Institutu, ali i od kolega koji rade i privatno sa pacijentom. To je nešto što se uči kroz iskustvo.
• A da li se desi da se raspitujete za pojedine pacijente?
Naravno. Neki pacijenti ostanu duže u sjećanju i onda bude i da ih kontaktiramo kad čujem da je terapija uspješno prošla, da su oni zadovoljniji. To su ljudi koji plijene i zrače, tako da su oni bez obzira na njihovu bolest ostavili lijepu energiju i na nas koji smo sarađivali sa njima tokom liječenja.
„I psiholog ima vrijeme za vlastito preispitivanje“
• Razgovor je oduvijek bio lijek. Da li je teško i izvodljivo razgovarati sa svima kojima je razgovor potreban? A vjerujem da Vi kao psiholog, želite da pomognete i ljudima koji još nemaju neku fizičku bolest jer znamo da psihološki problemi kasnije dovedu i do fizičkih. Koliko imate snage da svima pomognete ko Vam se obrati?
Potpuno ste u pravu. Postoje naučna i studijska istraživanja koja pokazuju da mentalno stanje može da utiče i na fizičko stanje, tako da mi u radu sa pacijentom pokušavamo da vidimo da li je neko traumatsko iskustvo bilo izrazito prisutno u životu pacijenta te je stalnim prisutvom tog stresnog događaja došlo do fizičkog oboljenja. Naravno, mi nemamo aparaturu kojom bi mogli da dokažemo da je to tako, ali kroz intervjue i standardne načine sa kojima radimo dolazimo do povezanosti.
Tako i mi psiholozi možemo da primjetimo kada je u nama prisutan izraziti umor, imamo neki privatni problem ili stresnu situaciju zbog koje uočavamo da nijesmo sada i ovdje. Ono što je važno jeste biti svjestan tog trenutka i priznati da se ne osjećamo dobro. To je vrijeme kada se i mi preispitujemo, pa možda i vrijeme kada bi trebalo da pronađemo pomoć da bi se vratili u balansirano stanje i da funkcinišemo kako treba.
„Nekada je i to jedna od djelotvornijih terapija: ne govoriti ništa.“
• Da li se nekad uplašite razgovora i neke situacije na koju nijeste navikli? Da li se nakon toga preispitujete da li ste dobro reagovali, rekli?
Jelena, to uvijek postoji. Čovjek nije robot, već smo svi različiti. Ne postoji jedinstveni upitnik ili standardizovana priča koju bi mi mogli svakom čovjeku na isti način da prezentujemo. Ono što je važno jeste da se mi među sobom osjećamo. Ja imam jasan uvid u to kada pacijent nije otvoren i spreman za razgovor ili je možda bolje i da ćutimo. Nekada je i to jedna od djelotvornijih terapija: ne govoriti ništa. Na taj način pacijent zna da ste tu za njega ali ga ne bombardujete sa gomilom pitanja i ne mučite ga sa time da on mora baš tog trenutka da razgovara o tome što ga muči. Tako da je odgovor na vaše pitanja pozitivan: imamo preispitivanja da li ćemo pravilno da iskažemo neku rečenicu, da li ćemo previše i nesvjesno ući u intimu pacijenta, da ćemo previdjeti da osoba nije spremna a mi smo sa druge strane raspoloženi na efektni rad i u tome pređemo granicu ličnog te osobe. Toga uvijek ima i dokle god se bavimo ljudima, mi moramo da se preispitujemo.
• Ja vas poznajem kao jaku, stabilnu, vrlo odredjenu, preciznu i svakako stručnu i obrazovanu osobu. Da li je ta slika stabilne i jake žene samo spoljašnjost ili ste zapravo i ranjivi?
Naravno da je odgovor – da! Dokle god ste ljudsko biće morate biti ranjivi iz različitih aspekata. Ono što je važno jeste koliko ćemo mi da dozvolimo da padnemo zbog te ranjivosti ili da je zapravo iskoristimo u svoju korist da bi napredovali. Moja ranjivost se ogleda u osjetljivosti ljudskim sudbinama, ali naravno da neću dozvoliti da patim zbog te ranjivosti i dovedem do toga da sebe povrijedim. Hoću da iskoristim svoje znanje i tu ranjivost da bih ojačala sebe i bila dovoljno snažna kako bih drugome prenijela tu snagu.
Ja iako sam psiholog, svakako da imam životne situacije. Ali moje znanje i iskustvo mi omogućava da brže izađem iz negativnih stanja i to sve zahvaljujući tehnikama i metodama koje sam prošla u svojim ličnim radovima tokom godina i iskustva.
• A da li se desi da nekad kroz tuđi problem riješite svoj, sagledate neku svoju situaciju i nadjete tako rješenje?
Ako uvidimo da nas situacija pacijenta ili klijenta podsjeća na neku našu situaciju, poželjno je da se iz takvog odnosa izađe. Osoba se tada preusmjerava na drugog psihologa ili terapeuta i to iz razloga što je potrebno da mi na našem ličnom radu rješavamo to pitanje. Tako da nije poželjno miješati svoje lične aspekte sa aspektima pacijenta.
„Priznajem svoju slabost prema mlađoj populaciji onkoloških pacijenata.“
• Šta vam je do sada najteže palo? Da li je bila neka situacija koju biste voljeli da zaboravite?
Ništa ne želim da zaboravim. Sve ono što sam doživjela i vidjela želim da bude prisutno, ali ono što je najviše ostavilo traga na meni jeste koliko mladih ljudi prođe kroz Institut za onkologiju.
• Zašto je to tako?
Teško je na to pitanje adekvatno odgovoriti. Teško je objasniti zašto je toliko mladih ljudi od karcinoma, ali zaista imam izrazit osjećaj tuge kada na konzilijumu vidim godište, koja je bolest u pitanju, da li je metastaza… Ti mladi ljudi sa svojih 18, 25, 35 godina primaju hemioterapiju i ja ih tada posjećujem u sobama. Priznaću, primjetim kod sebe da se u tim situacijama pomalo ne snalazim ali to je u redu. Dozvoljavam sebi da prođem moj lični psihološki put. Naravno, ne želim da me pogrešno razumijete, ja se apsolutno saosjećam sa svim našim pacijentima i u svim starosnim dobima, ali ako me već pitate da nešto istaknem, onda moju slabost prema mlađoj populaciji moram priznati.
• Damira, kada pratite statistiku i iskustvo, da li je broj bolesti kod mladjih ljudi porastao?
Jeste. Imamo žene sa karcionom dojke, ginekološke karcinome, mladiće sa karcinomom testisa… U svim tim bolestima statistika pokazuje znatno veći broj.
• Obavljate delikatan posao, koji se možda najbolje uočava danas. Ljudi se sve vise sklanjaju od tudjih problema jer teško izlaze na kraj i sa svojim. A vi ste svjesno izabrali baš ovu oblast medicine za svoj posao. Šta vas je potaklo i da li ste se pokajali?
Skoro deset godina se bavim ovim poslom i nikada se nijesam pokajala iako sam se na kraju srednje škole dvoumila da li upisati medicinski fakultet ili psihologiju. Psihologija mi je ipak bila na neki način toplija tako da sam izabrala nju. Sada se pokazuje da je to bio sjajan odabir.
Ali moj put je bio raznolik. Završila sam psihologiju u Nikšiću, radila sam u vrtiću i osnovnoj školi, a onda i kao profesor u srednjoj školi. Tu sam veoma zavoljela rad sa djecom. Ali i ovaj posao ima mnogo pozitivnih strana jer doživljavam sebe kao nekog ko rasvjetljava put nekome. Prija saznanje da sam barem jednom riječju uspjela da toj osobi uljepšam nešto u njegovom danu. Nikada se nijesam pokajala.
• A da li uspjevate da se odmorite i imate svoju privatnost?
Imam vremena za socijalne kontakte, bez obzira na Covid. Sa dobrom organizacijom i obazrivošću vjerujem da čovjek može da brine o svojim prijateljima, porodici i poslu. Mogu sve to da uskladim. Upisala sam master studije, uskoro ću da magistriram, upisala sam koučing, kognitivnu-bihevioralnu terapiju i italijanski jezik. Uspijevam da uklopim profesionalnu nadogradnju ličnosti, a onda i da njegujem prijateljske, porodične i poslovne veze.
• Damira, kod Vas dođu ljudi sa ozbiljnim problemima, ali sam apsolutno sigurna da baš od njih možete najviše da naučite. Šta učite od svojih pacijenata?
Naučila sam da koliko god da rastemo uvijek će biti i uspona i padova. Naučila sam da baš zahvaljujući tim padovima cijenimo više uspone, da ljudi – a ovdje govorim o mojim pacijentima – da što su stariji imaju više mudrosti a ja učim i nastojim da tu mudrost nosim sa sobom. Dešava se da mi pacijent ukaže na neku situaciju iz drugačijeg ugla od onog iz kojeg sam ja do tada posmatrala tu situaciju. To mi bude uvijek značajno, tako da i ja i te kako učim od mojih pacijenta.
• Da li i preko razgovora telefonom možete da uočite depresiju, nezadovoljstvo, strah, tjeskobu?
Svi zdravstveni psiholozi Kliničkog centra Crne Gore su u proljeće 2020. učestovali u telefonskoj liniji koja se tada otvorila da bi dali psihološku podršku našim građanima u novonastaloj situaciji Covid 19. Sada su te linije preuzeli studenti medicine i studenti psihologije na Univerzitetu u Nikšiću. Oni su još uvijek neprofesionalci koje su obučili profesionalci, tako da ta akcija i telefonska linija i dalje postoji.
Postoje specifični momenti kada klijent izrazito kroz neke rečenice ili u odgovorima na naša pitanja nam daje uvid u to kako se on osjeća. Uvijek imamo različite tehnike koje i putem telefona možemo da primjenimo.
• Razgovor je ljekovit. Da li je olakšanje pacijenta primjetno i preko telefona?
Naravno. Uvijek imamo ili jasnu povratnu informaciju od klijenta ili osjetimo sami kako se osjeća nakon tog razgovora i da li je on bio djelotvoran.
• Damira, u krajnjem, kako vam izgleda zdravlje naše nacije?
Ako ću da brutalno budem iskrena, onda ću reći – loše. I tu ne mislim samo na svoje pacijente, nego uopšteno na naciju. I to je sve razumljivo. Covid je očigledno bio jedan od okidača koji u nama povećava razne elemente.
• Kao na primjer?
Strahovi, fobije, anksioznost, depresivna stanja, ponekad i paranoidne ideje. Imam situacije gdje mi čovjek otvoreno kaže da nikad nije bio takav kao sada u nekim situacijama. Svi smo mi kompleksna bića.
• Dolazi ljeto. Hoće li to i vašim pacijentima pomoći? Hoće li nam, zapravo, svima to olakšati da održimo mentalno zdravlje što urednijim?
Ja sam za to da baš iskorištimo to što dolazi lijepo vrijeme i da budemo što više vremena vani. Bavimo se sportskim aktivnostima, šetajmo, družimo se sa najdražim ljudima, čitajmo dobre knjige, kupajmo se u moru, pođimo u planinu… Prestanimo da se vraćamo u prošlost. Živimo život. I naravno, neminovno je da i dalje budemo posebno obazrivi, ali ne dozvolimo da to bude glavna stvar na koju se svakodnevno orjentišemo. Mislim da je to dobar put ka prevenciji mentalnog zdravlja.
Intervju uradila: Jelena Petrović
Klinički centar Crne Gore, Institut za onkologiju.
April 2021.
Tema uvek aktuelna,pogotovo danas…
Profesionalno osmišljen dijalog/interviju!
Pozdrav.
Hvala Vam mnogo na podršci! Ovaj intervju je povratak mojim razgovorima sa ženama. Nedostajali su mnogo ti susreti…