Govorila je: “Podigneš li zidine oko sopstvene patnje, izlažeš se opasnosti da te ona izjede iznutra.”
Nije imala noge, ali je letjela krilima svog jakog duha. Frida Kalo.
A čudno je to kada počnete da istražujete neku ličnost, a onda vam se otvaraju razne situacije na tom putu istraživanja.
Moje istraživanje Fride Kalo počelo je:
-
Citat iz filma: “A ti, Frida… Nosiš svjetlost i toplotu kuda god da ideš” filmom “Frida” (2002.) koji svakako toplo preporučujem. Film je posvećen životu meksičke slikarke, a oskarima je nagrađen za najbolju muziku i šminku.
Kada sam istraživale živote umjetnika iskazane na filmu, neki su mi se dopali manje, neki više. Ovim sam bila oduševljena… Tada sam u svom dnevniku zapisala da odavno na filmu ne vidjeh više energije koja je tako lako prenosiva na gledaoca.
Bila je invalid zbog nesreće u saobraćaju, a onda je nakon svih dijagnoza prohodala. Uvijek buntovna, borbena, energična i svoja… Govorila je da je u životu imala dvije nesreće: “prva je bila u kojoj me je autobus bacio na pod, a druga je bio Dijego.”
Dijego je bio stariji od nje 21 godinu, a umro je poslije nje. Varao je sa drugim ženama. Varao i sa njenom rođenom sestrom, a ona bi rezala svoju kosu i patila. “Nijesam znala da je moguće podnijeti toliku bol; ona je bila sestra koju sam najviše voljela, a on je za mene predstavljao toliko toga; njegov život bio je ispunjen, a ne prazan poput mog; ipak nikad nisam mislila da on meni znači sve a ja njemu tako malo.”
Na kraju života je pod teškim bolovima tražila da je sa krevetom odnesu na izložbu svojih radova. Pojavila se nasmijana i lijepa… Zapisala je o tome:
“Organizuje se moja prva samostalna izložba u Meksiku. Doktor mi ne dopušta da napustim krevet. Poštujući njegovu zapovijest, odlazim na otvaranje izložbe u krevetu.”
Pogledajte film, jedan od rijetkih koji bih gledala iznova.
- Onda je mene došla knjiga koju potpisuje Marija Hese, “Frida Kalo, jedna biografija”.
Knjiga puna ilustracija i detalja iz Fridinog života me držala sedmicama prikovanom za svoje stranice. Knjigu sam držala neodloženu u police među ostalim naslovima, jer sam je stalno listala i iznova iščitavala.
Ni to mi nije bilo dovoljno, pa sam i na youtube kanalu tražila dokumentarne emisije posvećene njenom životu i djelu i nailazila na vrlo zanimljive priloge.
- I na posljetku istraživanja (ili je to samo početak) desio se bum: zahvaljujući Ambasadi Meksika na Cetinju je otvorena izložba 96 fotografija pod naslovom “Dijego i Frida: osmijeh na pola puta”. Bila sam zapanjena slušajnošću da baš tada kada nekoliko mjeseci izučavam njen život, pojavi se i izložba Fridinih fotografija iz svakodnevnog života.
Ređali su se u mom umu naslovi fotografija…
Frida sa četiri godine.
Frida sa studentima.
Frida se ljubi i Frida se udaje.
Pa zadnja Fridina slika dok bijaše živa
i prva slika kad je više nema.
Kada su joj amputirali desnu nogu, rekla je:
Stopala moja, šta ćete mi kada imam krila da poletim!
I ostalo je još zapisano od nje: “Dijego je rekao da će ljekari ubiti sve u meni budu li mi ampitirali nogu. Danima nije progovarao, ponekad bi promrmljao neku besmislicu, ponekad bi neutješno plakao. Jedan dio mene zauvijek je nestao, gubila sam onu životnu strast, meni tako svojstvenu.”
Sve ove fotografije iz života Fride Kalo možete naći na internetu, a ja vas ovim putem želim provesti kroz te koje su bile izložene u Crnogorskoj galeriji umjetnosti Miodrag Dado Djurić na Cetinju. Satima sam stajala pred njima i tumačila poglede, dodire, pokrete…
“Tek sam napunila četrdeset sedam godina, ali je moje tijelo iscrpljeno od tolike boli. Svaka patnja ima svoj kraj.”
Za ljeto vam preporučujem knjigu Marije Hese i obavezno da pogledate film Frida.
Tekst i fotografije: Jelena Petrović
