Za djecu u nama

Drugog aprila se obilježava Međunarodni Dan dječije književnosti! Ovaj post sa mojim prvim pjesmama za djecu je skroman doprinos ovom danu. Maštala sam kao klinka da čitav rukopis objavim pod nazivom Plava zvijezda. A onda su došli novi “stihovi ispod klupe…” Neka se dijete u nama veseli…

Praznik u školi

O čemu li danas misle klupe
i bijela kreda u fioci što stoji?
Da li stari časovnik zidni
i danas za na nas sate broji?

Šta li nam danas radi sunđer,
da li na stolu plašljivo diše?
Šta li nam danas radi dnevnik
hoće li ocjene da nam izbriše?

Šta li nam danas radi tabla,
da li i sada na suncu blista,
i čeka djecu da dođu u školu
za njih da bude sjajna i čista?

Da li je škola tužna danas
što nema đaka i dječijih igara?
O čemu li misli onako sama,
broji li sate prazničnih dana?

,

***************

,

Kolo mašte

Poslije škole i silne igre,
još jedan prođe uzbudljiv dan,
odlazim umoran u svoj krevet,
lagano tonem u dubok san.

Uzimam sladoled i tho koračam,
želim da uživam u svijetu mašte,
pozdravljam veseli cvrkut ptica,
pozdravljam cvijeće iz prepune bašte.

Želim da nađem dobru vilu,
želim da sretnem zeca Duška,
hoću da nađem malenog ježa
što negdje u grmu plašljivo šuška.

Hoću da letim na krilima ptice,
hoću da stignem daleko, daleko,
želim da budem sve odjednom,
hoću da postanem nešto i neko.

Taman zaigrah u kolo mašte,
negdje daleko iza gora,
kad kokot komšijski poče da zove:
„Vrati se dijete, skoro će zora!“

,

*********************

m

Želim

Svako jutro tačno u sedam
stari sat počne da zove,
i čujem topli, majčin glas:
„Vrijeme za školu, najdraže moje!“

Skačem na noge, spremam knjige,
perem zube i češljam kosu,
umivam lice i stavljam kremu,
pokrivam pjege na malenom nosu.

Obuvam cipele, uzimam jaknu,
hitam u školu, moram da učim,
biću odlikaš kažem sebi,
neću svoj život sjutra da mučim.

U školi učim istoriju našu,
učim pravopis mudroga Vuka,
priroda i društvo omiljen predmet,
za mene račun nije muka.

Svakog dana puno učim,
i za igru vrijeme nađem,
biću stručnjak jednog dana,
kad iz škole ja izađem.

********************

 

Životom kroz cvijeće

Kad sunce pruži rumene zrake
i dan zablista na jutarnjoj rosi,
šetaću poput anđela bijelog
sa divnim cvijetom u bujnoj kosi.

Ići ću negdje daleko, daleko,
biti najljepša žena na svijetu,
možda ću biti i negdje visoko
poput ptice u slobodnom letu.

Trčaću preko poljana rosnih,
gaziti stazom crvenih ruža,
poput djeteta što poklone prima
uzeću sve što život mi pruža.

Imaću tada sve što poželim,
život poput najljepšeg carstva.
Ljubav, sreća, snovi i mašta
vrijedjeće više od svog bogatstva.

Želim i vama tu divnu sreću
i da vas brižno kroz život prati,
a zvijezde će poput duginih boja
životni put u cvijeću vam dati.

k

*************

Ribolovci

Probudio se mali Simo,
sanj’o divan san,
pa sad sjeo da razmisli
gdje da smuva dan.

Da l da ide kod svog djede
pa da drva sijeku,
ili zovne društvo cijelo
pa pođu na rijeku.

Razmišljao tako Simo
i najzad se sjeti,
obuče se na brzinu,
napolju izleti:

„Ajmo društvo, spremite se
pa trkom na rijeku,
pecaćemo, sunčati se
ko u ljetnjem jeku.“

Hita mala družina
željna dobre igre,
uživaće cijeli dan,
igrat se ko čigre.

Mali Simo uze štap
pa zabaci vješto,
eh, koja bi to sreća bila
da upeca nešto.

Sunčali se, igrali se,
pecali daleko:
„Simo, Simo, vidi štap!“
odjednom viknu neko.

Svi pohitaše veselo
da pomognu vješto,
smješka se i Simo mali,
upeco je nešto.

Pripremaju kantu,mreže,
našli i motiku,
al odjednom sreća splasnu
kad upecaše patiku.

Tužan Simo, tužno društvo
ne ispuni se san,
u svoj toj ludoj gužvi
prohukta i dan.

Vraća se družina s rijeke,
Simo tužan,ljut,
ulovio nije ništa
čeka drugi put.

Sad su tužni al godine
kad prolete glatko,
sjetiće se ovog dana
i smijati slatko.

         Jelena