Alis Marić – Mislim da je moj svijet jako lijep

Alis Marić je autorka stranice "Čitaj knjigu" koju prati više od pola miliona ljudi. Zbog Alis sam iz Crne Gore otišla u Zagreb i uradila ovu inspirativnu priču.

0
252

Želim da vas inspirišem ženom koja dijeli svoj život na prije 50-te godine i poslije. I ovaj poslije joj je, ipak, draži. U mladosti je završila Pravni fakultet i počela raditi sa 27 godina. Dvadeset dvije godine je radila u najvećim kompanijama i cijelo vrijeme bila nezadovoljna radeći ono što ne voli. Tek kada je dobila prvi otkaz u životu, a direktor te firme završio u zatvoru, počela je da radi ono što istinski voli i da pritom zarađuje više nego ikada. “Alis, rasturila si!” – bila je rečenica prvog dana na njenom poslu gdje je bila svoj gazda. Majka troje djece, baka, supruga.

„Nisam od onih žena koja će isključivo ugađati drugima, a onda pući kao kokica“

Alis Marić i Jelena Petrović, Zagreb

Molim vas da opišem naš susret od početka. Ovako je izgledalo:

Srele smo se ispred „Branimir centra“ u Zagrebu.

Tamo di je “Hilton Canopy”. Da, to je blizu vas, da ne lutate previše.

Pošto ja uvijek dođem ranije, prepoznala sam njen žurni korak još na vrhu ulice. Konačno smo se sastale u njenom širokom osmijehu, otmenom parfemu i svečanoj boji odijela. Kasnije ću da saznam da je tog jutra stigla i da spremi ručak za porodicu, ali boravak u kuhinji se na njoj nije ni najmanje primjećivao.

Izvinite, kod mene su jutra vrlo ispunjena. Napravila sam nam plan: sješćemo na prelijepu terasu hotela Esplanade, a nakon toga vas vodim u Botaničku baštu. Možemo i kolima, parkirala sam ih blizu… A ovo su knjige koje sam donijela za vas na poklon….

Puna energije, Alis Marić se trudila da me maksimalno ugosti i da me fotografiše na svako lijepo mjesto kojim smo prošle. „E tako, da imate lijepu uspomenu iz Zagreba.“

– E sad idemo na terasu da sjednemo kao dame.
Alis, volite li da ugodite sebi? – pitala sam je dok smo žurno koračale. Odmah u startu sam stekla utisak da je kod Alis sve isplanirano, brzo i precizno.
O, i te kako! Čovjek mora da ugodi obitelji i prijateljima, ali nisam vam od onih žena koja će isključivo ugađati drugima, a onda pući kao kokica. Tako da ugađam drugima, pritom ne zaboravljajući i sebe.

Kada smo sjele na prostranoj terasi hotela „Esplanade“, Alis je prvo morala da postavi naš susret na svoje društvene mreže. Dok je u velikoj brzini postavljala fotke, dodavala kratki komentar, lokaciju, pitala sam je da li je kod nje uvijek sve tako brzo?

– Uvijek, jer ovo je onaj najvažniji trenutak. Ja sam sad ushićena i ljudi to prepoznaju. Naravno, mogu ja naš susret staviti i poslije, ali to više nije to.

Alis Marić i Jelena Petrović

A jeste li uvijek motivisani da radite sa takvim elanom kao sada?
Uvijek! Ja odmah izjutra imam plan u glavi šta da ljudima pokažem, šta da uradim sa nekom knjigom ili kako da podijelim izlazak ili izlet ako sam negdje bila. Ja sam stalno u mislima u sadašnjem trenutku i to mogu dosta dobro prenijeti. Meni je jedini problem što ništa ne vidim, pa kad smo ovako vani i hoću objavit nešto, počnem praviti slovne greške. – smijemo se zadnjoj rečenici, jer dok je izgovara pokušava da ispravi sitne greške u postu o našem susretu.

Da li vjerujete da se energije prepoznaju?
Apsolutno! Čovjek nije ništa drugo nego energija i zato osjeća te vibracije koje svi imamo. Zato i ne moramo biti blizu da bi se osjetili. Naravno, puno je lakše kad smo bliže. Čovjek je isključivo energija, a tijelo dobija da bi se mogao pojaviti u materijalnom smislu i postojati.

Ja kada biram svoje sagovornice uvijek me ponese intuicija. Da li je i kod Vas tako?
Intuicija je najvažnija. Neko se rodi sa puno izraženijom intuicijom, ali ona se svakako brusi i raste godinama, iskustvom, spoznajama, učenjem, čitanjem. Moja intuicija je sve izoštrenija. Sad mogu skoro 100% u nju vjerovat.

Da li nekad budete ljuti na sebe što je nijeste poslušali?
Naravno. To se desi kada intuicija postoji, a mi je ne poslušamo. Nekad čak i svjesno hoćemo da vjerujemo da taj prvi impuls nije tačan, sumnjamo da smo možda prekritični… a zapravo se ispostavi da je trebalo poslušati.

„Ja sam cijelo svoje djetinjstvo i djevojaštvo imala cilj
udati se iz ljubavi i osnovati obitelj. To mi je bilo najvažnije.“

Prije dolaska u Zagreb istraživala sam među prijateljicama koliko čitaju facebook i instagram stranicu „Čitaj knjigu“. Bilo je dosta njih koji nikad nijesu čuli za njih, ali oduševljavalo me da posmatram kako se žene počnu interesovati kada im počnem govoriti Alisinu životnu priču. Na kraju razgovora bi me uvijek gledale širom otvorenih očiju, a posle bi odmah zapratile njene stranice. Zato dozvolite mi da vam predstavim njen inspirativni put.

mala Alis sa roditeljima

Vi ste 22 godine radili u velikim kompanijama. Naučite me ono što ste spoznali. Šta me čeka, na šta da obratim pažnju?
Ja sam jedinica kćer i moji roditelji su za mene htjeli samo najbolje. Polazeći od toga, oni su mi usadili uvjerenje da je jako važno završiti dobre škole – dobru gimnaziju, pa fakultet. Isticali su da je vrlo bitno učiti i jezike, a moja majka je uvijek govorila da koliko jezika govorim toliko vrijedim. Ipak, u svemu tome su mi usadili krivo uvjerenje ne rekavši mi da radim ono što volim, da se školujem za ono što je moja strast i ljubav, da ganjam svoje snove. Oni su uvijek govorili da je važno imati siguran i dobro plaćen posao. To su bila njihova uvjerenja koja su u to vrijeme, možda, vrijedjela nešto. To danas više ne važi. Danas nema sigurnog posla i jako je teško raditi posao koji ne voliš i koji te ne ispunjava.

Jeste li voljeli poslove koje ste radili tokom 22 godine?
Ne kažem da nisam voljela neke stvari koje sam radila, ali uglavnom nisam. Uglavnom je to bila sredina u kojoj se nisam osjećala dobro, gdje nisam pripadala, gdje sam bila sputana u ladicama i okvirima koji uopšte nijesu meni odgovarali. I tako sam cijelo vrijeme bila nemotivirana, frustrirana, nezadovoljna i to se onda prenosilo na sve segmente života. To se prenosi i na porodicu i na zdravlje. Iako sam, na početku, izabrala da završim lijep fakultet uz koji sam mogla upariti i znanje mojih stranih jezika, pa otići u diplomatiju ili međunarodno pravo, to ipak nije sve išlo tako.

Šta se dogodilo?
Ja sam oduvijek željela udati se. To je bio moj poriv još otkako sam bila jako mlada, pa čak i djete. Naravno, to nije bio cilj u pravcu da mene neko finansira ili zato što su moji roditelji mislili da se žena treba udati. Naprotiv, ja sam cijelo svoje djetinjstvo i djevojaštvo imala cilj udati se iz ljubavi i osnovati obitelj. To mi je bilo najvažnije. U tom trenu, čak važnije od posla. I uvijek sam govorila da ću imati puno djece, jer sam ja bila jedinica. Zato sam se i mlada udala, ali bila je to kriva procjena. Naravno, nisam imala iskustva a, iskreno, i malo sam se inatila majci. Tako me život odnio u drugom smjeru, u odnosu na moje planove koje sam imala.

Alis nastavlja svoju priču:

“Prvi moj posao je bio u francuskoj aviokompaniji Air France gdje sam ostala deset godina. To jeste bio privlačan posao: radite u stranoj kompaniji, govorite jezik koji obožavate, družite se sa nekim ljudima sa kojima inače nikad ne biste, putujete… Ja sam u tom periodu bila više u Parizu nego u Zagrebu. Putovala sam u Ameriku, Aziju, po Evropi… Sve je to bilo dostupno i besplatno, a plata je bila sigurna i dobra. I tako uđete u komfornu zonu! Uđete u taj vlak i više ne znate iz njega van. A u stvari ste, negdje u konačnici, nezadovoljni. Nakon deset godina Air Franca, otišla sam u velike kompanije. Ja sam dobar organizator. Dobro znam kontrolirati vrijeme, odrediti prioritete, brza sam u izvršavanju zadataka, poslova, brzo reagiram i znam donijeti odluke. Sve je to jako važno za velike kompanije i urede predsjednika uprava. Zato i jesam uvijek završavala na takvim poslovima.”

Kako ste se nosili sa stresom u tim danima?
Sa stresom se dobro nosim. Zapravo, stres mi je veliki kotač koji me gura. Ja ne mogu funkcionirati ako nemam stres, ali to je onaj zdravi stres i njega svi moramo da imamo. Bez njega ne bi mogli funkcionirati, bili bi prelijeni i previše bi se zaglavili u komfornoj zoni. Negativni stres je nešto sasvim drugo i naravno da on nije dobar. Ja funkcionišem kad je panika, kad je puno poslova, zadataka, kad se treba donijeti brza odluka, brzo reagovati, istovremeno okrenuti četiri broja telefona i organizirati 20 poslova. E tu sam ja majstorica. U početku mi je imponiralo da su ti predsjednici uprava, gdje god bih ja došla, to prepoznavali, odmah me zaposlili, davali mi dobre uvjete za rad i platu. Ipak, na koncu, i dalje sam bila nezadovoljna i frustrirana jer i dalje nisam radila ono što istinski volim.

Šta je bilo najgore u tim velikim kompanijama?
Međuljudski odnosi. To je prestašno koliko su ljudi zli i u svojim problemima, pa se onda to reflektuje na druge. Ja nikad nisam mislila da oni imaju nešto protiv mene, nego imaju protiv sebe ali to reflektiraju na mene i druge. Ja nisam mogla vjerovat. I zato kada bih promijenila posao i pošla u bolju i veću firmu, mislila sam da će se i to promijenit. Ipak, ni u njemačkim velikim kompanijama nije bilo ništa bolje. Tamo sam mislila da je sve organizirano, da vlada mir, disciplina i red… ali tamo je bilo najgore. U jednoj od tih kompanija sam šest mjeseci bila bez i jednog radnog zadatka! To je tipični mobing praznog stola.

Ukratko: zlih ljudi je bilo na svakom koraku. Mahom su to bile žene, i loši ljudi postavljeni na menadžerskim pozicijama. Uvijek na najvažnijim pozicijama sjede ljudi koji za to uopšte nijesu kompetentni i ne znaju voditi druge.

Sva ta nezadovoljstva se ne daju sakriti od najbližih i to mi Alis potvrđuje:

“Bila sam sve nezadovoljnija i to sam prelijevala na svoj brak, obitelj i djecu. Muž mi je znao reći da je problem očito u meni, jer u koju god firmu da dođem meni nije dobro nakon tri mjeseca. Govorio bi da onda očito nije problem u firmi, već u meni. To me je dovelo do manjka samopouzdanja i toga da se osjećam loše, da se preispitujem, pa čak i da sumnjam da je zbilja problem u meni a ne u drugima. Jer ja, inače, mislim da problem uvijek bude u meni a ne u drugima. Uvijek preuzimam odgovornost na sebe! Ali zato ako mi nešto ne odgovara – mijenjam to. Mijenjala sam tako i kompanije, šefove, ljude, okruženje … I uvijek bi bilo loše na kraju.”

„Žena je ženi najveći vuk na poslu.“

Hoćete li se složiti sa mnom kada kažem da se čovjek plaši promjene. Da li bi trebalo da smo fleksibilniji?
Apsolutno! Ja kada mi nije bilo dobro – tražila sam drugi posao. Nažalost, uvijek sam mislila da se u drugoj komaniji lakše diše, da su bolji ljudi… Ali ipak sve to bude isto.

Ko više mobinguje – muškarci ili žene?
Žene. Muškarci su u svim kompanijama gdje sam radila, a jesu pokrivali funkcije, bili narcisi. Možda jedan nije bio, i to u Air Francu. To su mahom narcisi i manipulatori. Žene menadžerice su bile narcisi, takođe. Ali kod njih je uvijek izraženo: ogovaranje, izrugivanje, zabadanje noža u leđa, ismijavanje. Žena je ženi najveći vuk na poslu. Takve strahote i nezadovoljstvo sam uvijek doživjela od žene. Ali, ipak, stekla sam neke prijatelje i prijateljice za te svoje 22 godine rada, koje ne bih nikad dala. To su nevjerovatno dragi ljudi, ali njhov broj možete da prebrojite na prstima jedne ruke.

Da li nas život milom ili silom vraća na pravi put?
Uvijek silom. Čovjek je tako posložen. Sve su to lekcije koje mi moramo odraditi. U ovom životu sam ja došla biti, prvenstveno, žena, majka, supruga, a onda i da sam vezana za knjige. Možda sam u nekom od prošlih života bila pisac. Možda, čak, i loš muškarac koji je nanio nepravdu ženama pa sam sad morala to ispravljati kroz ovaj život. Život je avantura i život je čudo.

A može li se sjedjeti istovremeno na dvije stolice – imati sigurnost na poslu, a u slobodno vrijeme raditi ono što volimo?
Može, ako imate kapacitete da se toliko date: da idete na posao 8h, da vas tamo maltretiraju, da ne smijete izaći iz firme na pauzu, da ne možete uzeti ni godišnji odmor kad hoćete, da ne možete imati slobodne dane… i da paralelno sa svim tim razvijate svoje strasti. Ja mislim da je to i bitno, inače bi ljudi poludjeli. A isto tako nije loše, za one koji žele izaći iz tog kruga, početi nešto svoje pa paralelno jedno vrijeme gurati i jedno i drugo dok se ne nazru obrisi nečeg konkretnog za naš hobi, strast i ljubav. Ali, važno je da znate: sigurnog nema. To ne postoji. Najveća sigurnost je nesigurnost. Sigurnost ne treba ni biti naš cilj, osim kada se beba rodi. Jedino beba treba da bude sigurna da će u prvih deset godina roditelji biti uz nju. Dijete tako osjeća sigurnost, a tu ne mislim samo na fizičku sigurnost već i na posvećenost. Sve drugo nema smisla. Sigurnost nas samo usporava i nije nam prijatelj.

Sa svojim organizacionim sposobnostima, Alis je bila i u politici:

“Bila sam šefica kabineta ministra gospodarstva (prim.aut. ekonomije). Ja bih taj posao rado radila u zemlji koja je organizovanija, jer je to bio idealan posao za mene. Tu su došle do izražaja moje organizacione sposobnosti, moja brzina, znanje donošenja dobrih odluka… Ali i to je propalo kada sam vidjela šta je politika, ko je sve u politici, kako se dolazi do pozicija, šta ljudi rade… Bila sam očajna. Nisam mogla sebi da dozvolim da ostanem u tome, te sam i tu dala otkaz. Ja sam, vjerujem, jedina osoba u istoriji koja je na takvoj poziciji dala otkaz jer u državnoj upravi ne možete izgubiti posao, nego vas i tada stave na neko drugo mjesto. To je ta “uhljebska” pozicija koja meni nije odgovarala.

Nakon tog iskustva, zaposlila sam se u novu kompaniju i to je bila ta zadnja u kojoj sam radila i u kojoj sam prvi put u životu ja dobila otkaz. Do tada bih otkaz ja davala i odlazila. Bila sam zatečena. Moj šef je tada završio u zatvoru, a sjećam se da je bio jako nabusit, nagao… Ta njegova narav mi nikako nije odgovarala.”

“Jednostavno – osjećala sam se jadno!”

Alis, šta se dogodi nakon toliko nezadovoljstva?
E tada sam se fizički razboljela. Zalegla sam u krevet, nisam se mogla pomaknuti, djeca su mislila da će morati zvati Hitnu pomoć jer ja zapravo nisam mogla ništa uraditi. Nastala je u meni potpuna blokada, a uz sve to se nadodao i strah jer sam dobila otkaz. Godinu – dvije nakon tog otkaza, sam bila u jakom strahu jer nisam vidjela način da prehranjujem svoju obitelj. Svakako, bio je tu suprug, ali to nije bilo dovoljno. Uz to, naučena sam da imam svoj novac i svoju sigurnost. U svemu tome uhvatila me i panika, stid, dobila sam stigmu nezaposlene, morala sam ići na biro za zapošljavanje… Jednostavno – osjećala sam se jadno! Kada sam počela da tražim novi posao, nije me htio niko jer sam imala 50 godina. To što sam ja radila na visokim pozicijama nikog nije zanimalo, a ako bi i zanimalo – htjeli su malo da me plate.

Šta ste tada rekli sebi?
Priznaću, posle prvog šoka, počela sam se dobro nosit sa svojim strahovima. Nisam ih negirala, niti odbacivala. A onda se javio i inat kad kažete sebi: “Čekaj, pa nisi glupa, nisi neškolovana, bez iskustva i znanja. Možeš nešto sama uradit.” Nijesu tada još bile u fokusu knjige. A onda su se u mom životu pojavile društvene mreže. Postojale su one i ranije, ali ja sam tek tada pitala djecu da mi objasne šta je to. Rekli su mi da to nije za mene i da su društvene mreže za mlade ljude. Ipak su pristali pokazati mi, a ja se i danas sjećam svoje prve čudne profilne slike. Djeci je to bilo katastrofa, jer otkud mama sad da bude na facebook-u.

I tako je učila na vlastitim greškama:

“Tada mi je na ličnom profilu pisalo mnogo ljudi sa pitanjem da su kod mene pročitali informaciju o nekoj knjizi, ali da zbog preglednosti profila ubrzo tu informaciju ne mogu naći. E tu je nastala ideja: da otvorim stranicu gdje bih pisala o knjigama i da ona bude nešto što bi me utješilo i izrazilo. Nikako nisam mislila da bi to mogao biti moj posao. I tako, konačno sam našla način da sva svoja razmišljanja i misli o svjetskim naslovima knjiga predstavim i podijelim sa drugim ljudima. “

Još je trebalo dati naziv stranici.

“To isto jutro, u polusnu, sam začula šapat i glas koji je bubnjao: “Čitaj knjigu”. I eto, nakon buđenja imala sam i naslov stranice! Isti dan sam otišla u agenciju koja mi je pomogla otvoriti stranicu – jer ja ni to nisam umjela. Jelena, taj logo od “Čitaj knjigu”, koji je sada postao brend, je nastao bukvalno u minuti. Tako sam počela pisati i već prvi dan sam imala dvije tisuće pratitelja! To je eksplodiralo! Iz agencije su me odmah zvali sa rečenicom: “Alis, rasturila si!”

Šta ste naučili iz toga?
Shvatila sam da mogu ljude inspirirati, mogu im dati nešto što imam a oni u tom trenutku nemaju. To me je ponijelo i samo sam pisala. Platforma je rasla i bila sam prva u načinu kako sam to prezentovala. U početku se ja nisam prikazivala, već samo pisala. Međutim, kako sam išla ka 20 tisuća pratilaca, prijatelji su me počeli poticati da unovčim to što radim. Ali pitanje je bilo kako to da uradim. Tako su mi se počele slagati kockice o tome šta ja imam u ruci. Naravno, i dalje sam jako puno čitala. Gery Vaynerchuk mi je jako puno pomogao. On je poduzetnik koji se bavi razvijanjem brendova i tehnologija marketinškim alatima koji se koriste u društvenim mrežama. Njega sam proučavala, čitala njegove knjige i vidjela koliko me zapravo Bog usmjerava da idem pravim putem.

„ To što drugi ne vjeruju u nas, ne vide I ne prate naše snove – je sasvim prirodno.“

I kad je počela prva zarada radeći ono što volite?
Prve tri godine nisam ništa zaradila. Bila sam bez kune. Svi su oko mene bili dosta kritični, govorili mi da gubim vrijeme, da knjige nisu profitabilne, da u Hrvatskoj i svijetu niko više ne čita, da to sve propada.

Kako zagušiti tu buku kada nam iz okoline govore da nešto ne može?
To je sasvim normalno. Tada možete otvoriti sva svoja čula, upijati ono što vam ja sad govorim, mogu upijati ja od vas… Možete to procesuirati neko vrijeme, razmotriti i neka druga iskustva. Ali ipak, moramo sami donijeti odluku da nešto promijenimo. Ni knjiga, ni druga osoba, ne može nam tu niko i ništa pomoći osim mi sebi. To što drugi ne vjeruju u nas, ne vide i ne prate naše snove – je sasvim prirodno. Na to se ne treba previše obazirat, pridavati previše pažnje i previše se energetski uvući.

Kako je to izgledalo kod Vas?
Ja se nisam dala. Već sam osjetila tu neku energiju i znala sam da samo treba ustrajati, biti dosledan i uporan. Tu sam jasno osjetila koliko ja to što radim volim i zato sam neprestano govorila: „E to je to! To je to!“

Htjela sam uvijek raditi sa knjigama, ali kako nisam završila bibliotekarstvo u knjižnicu nisam mogla ući kao zaposleni. Uz ono što sam ja htjela, nije mi pasalo ni da budem prodavačica u knjižari iako nikako ne omalovažavam taj posao. Biti izdavač – u maloj zemlji, gdje su svi uvezani i povezani sa jakim institucijama – nisam ni tu vidjela šanse da uspijem. Ali sam ipak, u međuvremenu, napravila svoju biblioteku „Čitaj knjigu“ i sad imam u okviru nje svojih 26 knjiga koje sam izdala kao izdavač. I tako dolazimo do najvažnijeg: kad sam otvorila ta jedna velika vrata pred sobom, a prije toga zatvorila sva ona pređašnja o kojima smo govorile: otvorile su mi se neviđene mogućnosti! Zato uvijek kažem: neke stvari ne možete isplanirat. Ali one, negdje, jesu intuitivno u meni čučale i čekale da to osjetim i prepoznam otvarajući sva vrata, jedna za drugim.

Vremenom sam skužila da mogu povezivati neke proizvode koje volim sa knjigama: kava, naočale, namještaj, kozmetika… to je sve ono što meni pomaže da se osjećam dobro i onda sam pristupila saradnji sa tim kompanijama. Tako je udaren temelj stvaranja moje firme. U početku sam radila preko suprugove firme, jer sam se plašila kredita i dodatnih troškova.

A odakle ideja da imate svoju online biblioteku i knjižaru?
Pošto ja stalno pišem o knjigama i preporučujem, tako ljudi koji me prate odu i kupe knjigu negdje drugdje. Ja, znači, drugima radim reklamu besplatno i kupce odvodim negdje drugo. E tu mi je sinula ideja da imam svoju knjižaru, ali ne u smislu kako smo svi navikli na knjižare jer bi mi to, za sad, bila prevelika investicija. Ali zato sam otvorila Web shop. To je skupa platforma koju trebate stvoriti, trebate zaposliti ljude, tehnički sve održavati što opet iziskuje veliki ulog… Tada je do mene došla ideja o projektu Evropske unije za nepovratna sredstva. Prijavila sam se i dobila od Evropske unije nepovratna sredstva za otvaranje mog knjiškog Web shopa. On traje već dvije godine i za to vrijeme postavila sam sve na svoje noge. Prije toga, morala sam osnovati i svoju firmu jer ne možete se natjecat za projekt Evropske unije ako nemate vlastitu firmu koja radi minimum godinu dana. Sve je to bila intuicija i ovdje se vraćamo na nju. Vodio me unutarnji glas i ruka, i tako se sve počelo slagati na svoje mjesto. Sad imam dvoje zaposlenih i sebe. Inače, moj san je da imam knjižaru u Opatiji.

„Meni je dan nezamisliv bez ciljeva!“

Alis, neko bi pomislio da je sve to, otkako ste stvorili „Čitaj knjigu“ bilo lako: da ste tada počeli raditi ono što volite i slagati kockice po svojoj volji. Da li je bilo lako?
Ni jednog dana nije bilo lako! Bilo je jako mnogo odbijanja, mnogo negativnih odgovora. Ali ja sam dobra u svom zacrtavanju ciljeva i tome što želim postići.

Volite li da ih zapisujete ciljeve?
Obavezno! Meni je dan nezamisliv bez toga. Ja imam ciljeve za prvih nekoliko sati u danu, potom za dan, pa tjedan, mjesec, godinu, pa tri, četiri i pet godina. Oni se uvijek zapisuju, preispituju, neki se i križaju. Uvijek se i zahvaljujem na svemu što sam postigla. Naravno, nije to zahvalnost sebi, već energiji koja nas okružuje i vodi. Puno puta sam bila odbijena i dobila „šakom u glavu“, ali tada se samo otresem. Znam da nisam ništa loše učinila i idem dalje.

Prije tri godine sam doživjela javni linč kada sam u sasvim intimnom društvu izrazila mišljenje o pandemiji korone. To je ipak došlo do knjiških blogerica koje mi nisu željele dobro i koje su to prenijele medijima. Gotovo dva tjedna sam bila u svim novinama u Hrvatskoj. Svi mediji su imali nešto za reći o meni, pa čak i oni koji me nikad nisu ni vidjeli ili sjeli sa mnom, pa čak i oni koji su me do tada hvalili. To mi je jedna od najvećih lekcija u životu! I ako bi me neko pitao da li bih prošla to iskustvo iznova, rekla bih – da. Ne možete dobiti bolju školu od te! A ujedno sam skužila ko mi želi dobro a tko ne, tko je otrovan, loš. Cijelim iskustvom sam dobila priliku za čišćenje oko sebe, te sam mnogo ljudi otresla. Obitelj je svakako bila uz mene, ali mogu reći da je 90% prijatelja i takozvanih poznanika otpalo. Zahvalna sam Bogu na toj prilici da sklonim sve što je loše oko sebe. Danas sam zahvalna svojoj intuiciji, svom znanju i prepoznavanju šta je ispravno, a šta nije. Svi smo mi kreatori svog života. Ono u šta vjerujemo, što vidimo, o čemu pričamo i prenosimo dalje – smo mi. Svako kreira svoj svijet, a mislim da je moj svijet jako lijep.

„Jako je bitno da vas ništa ne izjeda iznutra.“

Alis sa porodicom

Kada radimo nešto srcem, da li nas onda i život češće iznenadi?
To je taj zakon privlačenja. Kada vi radite ono što volite, iskreno i iz punog srca, onda vam to Univerzum, Svemir, Bog, a prvenstveno Bog, vraća. Svi mi dođemo sa nekim poslanjem na zemlju, sa nekim talentom i posebnošću. Niko od nas nije isti. Milijardama godina, i da je još toliko, nema šanse da se pojave dvije iste osobe. Ja sam došla s poslanjem vezanim za knjige. Kada sam to krenula raditi – onda mi se sve počelo slagat. I ne samo u poslu, nego i u privatnom životu, u obitelji, mom zdravlju. Ja otkako radim ovo nisam bila ni jedan dan bolesna, a do tada mi je stalno nešto falilo i stalno sam bila umorna. Ja sam tada dolazila kući kao iscijeđena krpa, a ujutru se nisam mogla ustati. A sada ne idem spavati prije 1h, a ustajem u 6h. Puna sam energije, sve mogu, ništa mi nije teško, uopće nisam umorna.

Kako postižete biti zdravi i u formi? Koja je tajna, jer radost se sigurno ne može lažirati?
To je disciplina. Meni su tu disciplinu usadili roditelji, i evo ih opet pominjem. Nama su obitelj i roditelji izuzetno važni. Oni nam usađuju negativne i pozitivne stvari, i to ne čine namjerno već samim življenjem u toj obitelji. Dijete se odgaja gledanjem. Vi djetetu možete pričat šta god hoćete, ali ono vas posmatra. Moji roditelji su cijeli život bili vrlo disciplinirani. Moj otac je svako jutro vježbao, puno je hodao, išao na Šljeme, zagovarao zdravi život. U našoj kući se nikad nije upotrijebila riječ „dijeta“, sve smo jeli, ali umjereno i pažljivo smo birali te namirnice.

I ja sam takva: upražnjavam jako puno tjelovježbe, ali nikakvo pretjerivanje. Hrana mora biti friška, mora biti i friško i s ljubavlju spremljena. Ja sam veliki zagovornik kuhanja. U mojoj kući se svaki dan kuha, ja kuham ručak i večeru. Od toga se ne pravi nikakva drama i velika priča. Ja, prvenstveno, volim dobro pojest pa onda i da moja djeca i obitelj dobro pojedu. Stoga, već jutros, prije nego sam došla k vama, ja sam napravila juhu i pripremila ono što ćemo imati za ručak. Meni je to vrlo važno. Ne pada mi na pamet jesti okolo brzu hranu ili naručivati da mi istu brza dostava donosi kući. Ja ne znam ni otkud je ta hrana i kako je spremljena. Mi smo to što jedemo! Izbacila sam mnogo toga: osvijestila sam da je mlijeko loše, meso više ne jedem, gluten mi škodi, izbacila sam šećere… Malo voća koje jedemo se trudim da je što manje našpricano, da nije mnogo otrovano. Obavezno uzimam suplemente, vitamine, probiotike… Ujutru dan počinjem zdravim napicima. Ne doručkujem, svakog dana sam na postu ukupno 16 sati. Puno hodam, ljeti sam na moru, puno plivam, insistiram da budem što više na zraku… I naravno, jako je bitno da vas ništa ne izjeda iznutra. Eto, to mi sve osigurava zdravlje.

A jeste li svima sve oprostili?
Ne zamjeram nikome ništa, na nikog se ne ljutim, nema osobe na ovom svijetu kojoj ja nisam oprostila ako mi je nešto ružno učinio. Ne zbog njih, nego zbog sebe. Ne možemo mijenjati druge. Nikog na svijetu ne možemo promijeniti, osim sebe. Šta ja imam od toga što ću nekome da zamjeram jer mi je napravio nešto nažao, jer me prevario, izdao, rekao mi nešto? To je njihov problem. Neka idu u miru, a meni ništa loše nisu napravili. Loše možemo samo sebi napraviti, a ja za to nemam vremena. Moram radit, pisat, čitat, spoznavat nove svjetove, putovat…

Je li Vam rokovnik uvijek pun obaveza?
Kod mene se rokovnici ispunjavaju na tjednoj bazi. Ja sve pišem u rokovnik: obaveze, zahvale, citate iz knjiga ili interneta, svoje misli… pa onda iznova obaveze. Tako da se moji rokovnici brzo pune.

Čuvate li svaki?
Uglavnom da. Čuvam ih na jednom mjestu.

„Ne možete nikako sebe gurati u prvi plan, ali morate ostati dosledni sebi i svojim strastima.“

Alis sa suprugom

Kada smo dogovarale i termin našeg susreta, rekli ste mi da malo spavate. Mnogo putujete. Imate mnogo inspirativnih postova. Je li lako imati suprugu, majku i baku koja je 24h na poslu? Da li Vas porodica kritikuje?
U početku je bilo čuđenja i kritike, u smislu: „Mama je sad stalno na društvenim mrežama.“ Sumnjali su da se posao može izgraditi na taj način, da se moram malo odmaknut, komentarisali su da ću odustat kad me ta strast prođe. Ali onda su se uvjerili da je to ipak to. U jednom trenutku se i moj suprug nije osjećao dobro, jer sam ja postala jako popularna. Ljudi su me prepoznavali na ulici, naši prijatelji su prepričavali moja gostovanja na televiziji… U početku se nije baš najbolje nosio sa tim. Ali to je taj energetski problem: ja sam u jednom trenu jako energetski odskočila jer sam bila zadovoljna i konačno srećna, a on je u tom trenutku još bio na istom stupnju i tako je došlo do neravnoteže.

Kako bi trebalo da mudra žena napravi balans između tih energija?
Potruditi se i prepoznati one vrijednosti koje i dalje taj čovjek ima. Ne možete nikako sebe gurati u prvi plan, ali opet, morate ostati dosledni sebi i svojim strastima. Imali smo mi taj trenutak u braku kada je trebalo da odlučim: ili supružnik ili „Čitaj knjigu“. Nisam mužu to zamjerila. Jednostavno, prepoznala sam to kao nesnalaženje u novoj konstelaciji u našem odnosu. Sve je to škola i sve su to putevi koje moramo proći zbog sebe, nas, našeg braka i odnosa. Ja se toga niti sramim, niti smatram tragičnim. Bilo bi takvo da je to nastavilo da bude važno i da sam se ja zbilja morala odlučiti.

Vaš suprug sad ima svoje strasti i prepoznajem veliku Vašu podršku u tome.
Onako kako sam se ja dala knjigama, tako se moj suprug sad našao u metodi Wim Hofa. Ja ga jako podržavam! Sad ide na drugi stupanj svog školovanja i ja ću ga maksimalno podržavati u tome. Ja sam u tome vrlo iskrena, jer vidim potencijal. Vjerujem da će se moj muž baviti time narednih dvadeset godina i ima moju punu podršku.

Alis, šta je važno za dobar brak?
Da supružnici budu slobodni, da rade ono što vole, da ne ugrožavaju jedni druge, imaju razumijevanja… to je ta ljubav. Mi smo zajedno više od 35 godina. Jeste da kod nas još postoji ta romantičnost, ali mnogo više je izražena mudrost, razumijevanje, podupiranje.

Poželite li da se nekad distancirate od bloga i budete u miru, samoći, razgovoru sa sobom?
Ja sebi to uvijek priuštim dok čitam ili sam u prirodi. Ja sam na moru tri do četiri mjeseca godišnje. Umijem sjedjeti sama uz more i promišljati. Stalno ja sebi nalazim pauze. Volim imati svoj mir i volim biti sama. Volim društvo, ali nije kod mene slučaj da se to mora stalno događati, da se mora stalno biti, ići. Volim svoj dom, svoju sobu, svoj mir, knjige… Sada toga imam sve više jer djeca su odrasla i otišla. Sad jesam gospodarica svog vremena.

imate ljude koji komuniciraju sa nekim isključivo ako imaju interes.“

Ja znam da ste Vi spremni da pomognete i podržite sve u što vjerujete da je dobro, inspirativno. Znajući to, donijela sam Vam zbirku poezije moje sugrađanke Aleksandre Vujisić čije stihove i sami vrlo često postavite na svoju stranicu. Da li ljudi generalno vole da se podržavaju?
Oduvijek sam bila takva, ali i to sam naučila od svojih roditelja. Oni su bili vrlo obrazovani, skromni, jednostavni. Imali su uvijek potrebu drugim ljudima pomoći i zbog toga su znali često puta i nagrabusiti. Moja mama se nikad nije sa drugima svađala, nije imala potrebu svetiti se, imati zamjerke prema drugim ljudima… Uvijek je prepoznavala najbolje u čovjeku, ali u svemu tome se i te kako znala zauzet za sebe. Asertivnost je vrlo važna. I dok nisam radila „Čitaj knjigu“ voljela sam pomagati drugima. I na poslovima gdje sam bila menadžer, uvijek sam imala razumijevanja. Nisam tip žene koji ganja ljude, maltretira ih. Sve je to nepotrebno. Takva sam sad i u „Čitaj knjigu“.

Je li Vam autori šalju svoje knjige da ih čitate?
Podržavam domaće autore. Oni mi šalju svoje rukopise, knjige. Ko god mi se obrati, rado ću pomoć, rado ću poklonit knjige, organizirat šta treba… Nikad mi ništa nije teško. Pomagati drugima bi trebalo biti normalno stanje za čovjeka. Mada, imate ljude koji komuniciraju sa nekim isključivo ako imaju interes.

A Vi sa Vašim iskustvom, vjerujem da možete prepoznati kada čovjek od Vas hoće samo interes.
Mogu. Ali i takvima pomognem, ali znam da to neće dugo trajati. Univerzum sve raščisti.

„Mislim da sam bila dobra majka. Ne savršena, niti idealna jer takve majke nema.“

Šta je drugačije kod Alis tada prije i posle 50-te godine?
Znala sam se ja i prije 50-te zauzet za sebe. Bila sam asertivna, energična, brza, disciplinirana… Ali sam bila i nezadovoljna, frustrirana, boležljiva, umorna. Ipak, to je bio moj period sazrijevanja i učenja na vlastitim greškama, tako da je moralo sve biti baš tako kako je bilo. Mislim da sam bila dobra majka. Ne savršena, niti idealna jer takve majke nema. Puno grešaka sam napravila i danas bih mnogo toga uradila drugačije, ali generalno sam bila dobra mama što se i vidi. Moje troje djece danas živi svoje samostalne živote, bave se onim što vole, sretni su, imaju svoje partnere i obitelji. To je uspjeh! Ja se ne miješam u njihove živote i nisam mama koja visi nad svojom djecom i neprestano telefonira. Danas sam mnogo ispunjenija, mirnija, zadovoljnija, zdravija. Nekako sam svoja na svome.

Imate li podatak o tome kolika je čitanost „Čitaj knjigu“ u Crnoj Gori?
Mislim da je oko 17 tisuća ljudi.

Čitate li kritike?
Ima jako puno razlike između kritičara i hejtera. Ja kažem da čovjek koji nema hejtere, nije ni uspio. Hejteri, jednostavno, ne idu na one koji nemaju uspjeh. To su ljudi bez slike, bez imena, anonimci koji su jezivo hranjeni, isfrustrirani, imaju teške rupe u sebi te se tako iskaljuju na drugima. Nemam problem sa njima, već naprotiv – oni me još više motiviraju i kažu mi da sam na pravom putu.

Što se tiče kritike, ona je uvijek dobrodošla. Može biti vrlo konstruktivna, a može biti i bezvezna. Uglavnom, iza kritike stoje ljudi sa imenom i prezimenom. Bez toga, to nije kritika. Jednostavno, ja se ne mogu svima svidjet, niti to želim. Mnogi ljudi misle da ja nemam pojma o knjigama jer nisam književni kritičar. Jeste tačno da nisam književni kritičar i to uvijek naglašavam. Ja sam samo zaljubljenik u knjige, obična žena koja obožava čitati i koja je razvila čitalački ukus. Ne čitam knjige koje mi se ne sviđaju. Zato ne dajem loše kritike: ako mi se knjiga ne svidi do 50-te strane onda je više ne želim ni čitat. I zašto bih onda dodatno pisala o tome što mi se ne sviđa? Za to zaista nemam vremena. Jednostavno, nemam obavezu ni prema kome, niko me ne plaća da pročitam knjigu, niti da je ocijenim.

Alis sa unukom

Interesovalo me u čemu je razlika između stranice „Čitaj knjigu“ i „Alis Marić“, jer Alis uredno vodi i jednu i drugu.

„Na stranici Alis Marić sam više ja privatno: moja djeca, moj unuk, moja obitelj, moja putovanja, moji dnevni rituali… A na „Čitaj knjigu“ toga manje stavljam jer ljude to ne zanima, niti ima razloga da svoju obitelj potpuno izlažem iako ja sa tim nemam problema, niti skrivam išta. Ja jesam book i travel blogerica. Koliko me fasciniraju knjige, toliko su mi važna i putovanja. Već sam ove godine bila na više od tri putovanja. Svake godine zacrtam gdje ću ići, šta ću vidjeti.“

“Moj muž je meni sigurnost. Nas dvoje kad nešto organiziramo zajedno, savršeno funkcioniramo.”

Alis sa suprugom

Hoćete li se složiti sa mnom ako kažem da se čovjeku put sam otvori kada znamo šta hoćemo?
To je mudrost življenja. Vi morate stvari vizualizirati, isplanirati i onda se one počnu i događati. To nije ono klasično kad kažete: „Ja želim otići u Ameriku“ i očekujete otići u Ameriku. To je površno gledanje. Ja sam sebi zacrtala da ću sljedeće godine ići ponovo u Australiju i Sidnej. Prvo, to sam zapisala. Pa sam vizualizirala. Već ponovo vidim Sidnej u svojoj glavi. Tamo imam prijateljicu koju obožavam i koja je moja srodna duša. Tako da ja već imam u glavi kad ću ići u potragu za kartu, kako ću putovati, koji je to period, već vidim gdje ćemo ići… I gle, ta energija koju ja već sada ulažem u moju zamisao, ona će se počet manifestirat.

Jeste li imali poziva da dođete u Crnu Goru i ispričate nam svoju priču mimo ovog intervjua?
Jesam. Znam da ima jako mnogo ljudi koji me prate u Crnoj Gori. I moji preci su djelimično iz Crne Gore. Moj pradjed Pavo Mikula je bio važna osoba u Kotoru i Budvi. Imali smo i stan u Budvi, gdje je i moj otac odrastao. Kao mala sam išla tamo ljeti, tamo sam i naučila plivati. Moji baka, djed, naše porodice su se kupale na Svetom Stefanu i Mogrenu. Imam te fotografije. Tako da me za taj kraj vežu lijepe uspomene. Ipak, nažalost, fizički nismo mogli obilaziti taj stan u Budvi, te smo ga morali prodati. Pozivaju me iz Crne Gore, ali nikako da to organiziramo. Vrlo rado bih došla. U Podgorici nisam bila nikad. Znam da je Crna Gora preljepa, da su posebni i divni ljudi, tako da bih voljela doći.

Počeli smo ovaj susret osjećajem intuicije i empatije koju uvijek imam prema sagovornici. Iskustvo u kojem Vas vidim u budućnosti jeste Camino. Jeste li razmišljali o tom izazovu?
Čeka me da čitam knjigu na tu temu. Jedna Slovenka ju je napisala. Da, mene to privlači. I moj muž želi ići na Camino. Moj muž je moja blizanačka duša i nas dvoje bi to savršeno odradili. Ja ne bih voljela ići sama.

Poznavajući Vas, čini mi se da je to jedini put gdje bi voljeli otići s nekim.
Baš tako. Moj muž je meni sigurnost. Nas dvoje kad nešto organiziramo zajedno, savršeno funkcioniramo. Tako, da, voljela bih to. To je, očito, nešto, što meni predstoji. Doći će i to.

Negdje mi je na početku našeg susreta, listajući moje društvene mreže rekla: „Lijepo je ovo. Samo nastavite i nemojte stati.“ Isto želim i ja Alis jer na primjerima drugih inspiracija, gradimo svoje i autentične zanose!

Ovaj susret je za mene bio snažno i radosno iskustvo! Uradila sam ga sa jednim ciljem: da se kroz njega inspiriše što više žena i izgradi svoje priče. Nadam se da sam uspjela!

***

Pred sami povratak u Crnu Goru, sa svim spakovanim stvarima u gepeku, na Alisin poziv sam svratila da uzmem 40 potpuno novih naslova koje je pripremila, a koje je željela da donira za humanitarnu akciju koju sama odredim. Pripremajući ovaj intervju, očekujem potvrdni odgovor od Kliničkog centra Crne Gore i odjeljenja na kojem žene održavaju visoko-rizične trudnoće.

Uđite da vam pokažem. – rekla mi kada sam došla na njena vrata da preuzmem poklon. Tada je nastala ova fotografija. 

Biti u prostoru iz kojeg izlaze ideje Alis Marić je za mene bila velika čast i radost.

u stanu Alis Marić i njenom kutku odakle prenosi inspiraciju onima koji znaju da cijene taj trud

***

Još nekoliko najvažnijih projekata Alis Marić otkako je pokrenula svoju „Čitaj knjigu“:

  • „Okreni novu stranicu“, u okviru kojeg je šest puta posjetila zatvor. Uvijek bi povela i po jednog autora, te bi zajedno kroz motivacioni govor obrađivali temu o vjeri, ljubavi, ponosu, nadi…
  • „Lov na čarobnu knjigu“, akcija u okviru koje bi Alis skrivala knjige po Zagrebu i drugim gradovima Hrvatske, te napravila uživo uključenje i podstakla svoje pratioce na potragu.
  • Biblioteka „Čitaj knjigu“
  • opremanje bolnica, kafića, restorana… knjigama. U Hrvatskoj je opremila 5 bolnica knjigama.
  • Stalno daruje knjige putem svojih stranica na društvenim mrežama.
  • Obilazi škole, vrtiće i druge ustanove podstičući čitanje.  ….

 

Intervju uradila: Jelena Petrović
U Zagrebu, 29.04.2023. godine

Ostavite komentar